Cijelu noć don Dinko nije imao mira. Dizao se iz postelje, izmolio krunicu, izbrojao sve rođene i umrle u crkvenoj godini, prebrojao lemozinu, no ništa mu nije moglo odagnati misli od sutrašnje predike za nedjeljnu misu. Od biskupa je tih dana došla obavijest o hitnoj potrebi propovjedničkog naglašavanja problema koji je zatekao svetu vjeru. Od 1925. godine, kada je veći broj vjernika u Bogomolju na Hvaru prešao u Starokatoličku crkvu, i makarskom su velečasnom počeli sve češće u župni dvor prispijevati zahtjevi za ispis iz vjere rimokatoličke. Motivi su bili različiti. Odricanje od celibata, mogućnost razvoda braka, neobavezna ispovijed, misa na narodnom jeziku…. Veliki je adut za sve veću popularnost ova crkva imala i u zaštitničkom stavu Karađorđevićeve monarhije. Naravno, sve radi slabljena katoličke crkve koja Njegovo Veličanstvo iz znanih razloga nije komodala.
Šuškalo se o pogodnostima pri dobivanju službe, određivanju platnog razreda, smanjenju poreza za novopečene starokatolike. Koliko to odgovora povijesnoj istini zna samo Svevišnji, onaj isti u kojeg su vjerovali i jedni drugi…
-Sotona je umišala prste da učini raskol među kršćanima, dumao je župnik. Pred zoru je utonuo u košmarni san. Sanjao je da mu se usred mise na vrata priznetao biskup Grgur Ninski, kojeg su starokatolici posebno štovali, te ga počeo daviti, ali se on junački obranio ni manje ni više nego bičem! Probudio se u ledenom znoju, te požalio pri doručku vjernoj domaćici Mari na tešku noć i povjerio joj o čemu se radi.
Mudra Mare je razmislila pa kazala -Nova van je vira moj don Dinko ko novi kapot! Stari te štufa, a digo se i probuža, pa ga triba krpit. Onda ga daš kome potrbitijem od sebe i ušiješ novi. Već te domalo vrimena taj novi žuja, zateže, ladno ti je u njemu i unda žališ za starin koji je bio anitik, ali ti je virno služio kontra bura, šijuna, leda. Kad vidiš na kali onoga kome si darova kapot, najrađe bi mu da novi, a da on tebi vrati stari. Tako van je i sa viron! Ko se odmetne, žalit će, ali neće priznat! Prid smrt će većina opet obuć stare kapote, oću reć vratit se straoj viri! Zaključila je mudroslovna Mare.
Don Dinko je ovu Marinu prispodobu malo učenije privolta i umetnuo u propovijed. Odjek je bio dobar. Samo se stara Antica nije baš složila s poukom i šapnula susjedi iz crkovnog banka -Šta se mene tiče, ja bi novi kapot kupila, a stari ne bi nikome dala. Tako bi imala robu i za od sveca i za od svakog dana! No, vjera se ne mijenja od danas do sutra i kako ti pune, te je susjeda katehetski nabrecala.
Zahtjevi za ispis iz klupa Svetog Marka, pristizali su još neko vrijeme. Bilo je naravno i obratnih primjera, najčešće u slučajevima vjenčanja. Odricalo se od Muhamedove i židovske vjere. U dramatičnim prilikama rata prelazilo na katoličanstvo s pravoslavlja, ne bi li se izbjegli neljudski rasni zakoni. Kompleksna i delikatna tema. No, Kamarin ne bi bio Kamarin da i ozbiljne teme ne prati ritmom fjaba. Bilo je ovako…
-Rađe bi prošla neprijateljskim položajima nego kalom, mislila je Meri, premda je preduhitrila i ranojutarnje kukurikanje zadnjih preživjelih pivaca s Vrpolja. Na inkriminiranoj lokaciji nije bilo nikakvih znakova života i činilo se da još svi blaženo nanaju, no to je bio samo taktički privid. Nije prošla ni prvi metar, hodajući tiho na prstima i sve u strahu da je bučne take na postolama ne odaju, a sistem uzbune i dojave već se pokrenuo. Ni najsuvremeniji alarmi, nisu tako promptno izvještavali o sumnjivim pomacima na terenu, kao stoljetna tradicija uzbunjivanja, za čije su funkcioniranje bila potrebna samo dva elementa; jedna ponistra i par špitećih očiju sokolovih iza grilja. U ovoj je prilici bilo dovoljno samo jedno oko, jer je drugi organ vida stražarice Anete već odavno prekrivala mrena. –Dosta mi je jedno oko! Da vridi i drugo parila bi poludit čega se sve nagledam kroz moju ponistru! I zaista i to je jedno zdravo oko zapažalo detalje preciznije od svih kanočala nabavljenih u srcu sezone, za ‘tri črvene’, na makarskom-češkom Ponte Rosu. -Svaka sila za vrimena, a Božja je zadnja!, ispratila je prilično glasno Merin hod kalom, s dobro locirane strateške točke drugog kata. No prava izvidnica bez podrške na terenu puno ne vrijedi.
Odmah su se ‘na libar’ otvorile i škure bočno postavljene stražarnice, pa potom i one koja je imala niži pogled na teren, ‘araz kale’. Anetine kolegice iz vazda budne straže spremno su se javile –Da se iz kurbaluka vraća i razumila bi!, oglasila se bočno instalirana Luiđa. –Da radi noćnu smjenu u Metalplastike, svaka čast, a ne u ovu uru ić onim antikristima. I to u subotu!, javila se stara Vrlobrka glasom rakateže. Meri je ubrzala, ponavljajući u sebi mantru –Jehova je ime Božje, Jehova je…. Čak je u cijeloj situaciji i vidjela prst Jehovin. Svugdje oko nje bile su stražarice u svojim kulama, a u borši je pomno skrivala svežanj ‘Kule stražare’, časopisa kojeg je trebala podijeliti. -Ali kome, a da me ne uvati skandal?, zabrinuto je dumala.
Kad se doselila s roditeljima iz Amerike, dugo su krili da više nisu smjerni rimokatolici, nego pripadnici Jehovnih svjedoka s dugim stažem stečenim preko oceana. Zatvarali su se nedjeljom u kuću pod izlikom gripe, te izostajali i na najposjećenijim misama. Čak i onda kad su i članovi Partije sakriveni iza kantuna slušali ponoćku ili uz skužu da moraju pridržavati stare matere, odlazili na poklon svetom Klementu. –Di tako bogojubna familja, pa ih nema ni primirisat crkvi?, postalo je sumnjivo kurijožim Makaranima. Onda je Mare don Dinkina razotkrila misterij. –Došli su jedno jutro u velečasnog i tražili da ih ispiše iz Svete matere crkve, jer da su se oni privoltali u Ameriku i da su sad subotari!, obavijestila je publiku. Uopće nije bilo važno što je ‘subotare’, adventiste, zamijenila s Jehovinim svjedocima. Takve diference su bile zanemarive spram blasfemije odricanja vjere otaca. –Župnik je reka da se to ne može, jer jedanput kršten uvik kršten i svršila Mare zavit!, svršila je i sa svojom pištulom Mare okupljenom auditoriju.
Meri se još nije usuđivala stati javno na Kačić ili na rivu, te propovijedati Jehovin nauk kako je to radila u rodnom New Jerseyju. I tamo je znalo biti problema, posebno s Talijanima i Poljacima, ali šta bi se moglo desiti u starom zavičaju, nije se usudila ni pomisliti. Zato bi povremeno ‘odradila’ svoju propagandno-vjersku normu u Splitu, gledajući unaokolo je li na vidiku koji Makaranin. Njih je uvijek po kakvom poslu u Splitu i bilo.
–Meri jesi to ti?, zatekla ju je na kantunu Prokurativa, Darinka, punih ruku fagota, nakon redovitog šopinga po splitskim butigama. –Jesi dobro? Blida si ko foj karte, afanat ćeš! Ajmo u Kirigina uzet dvi pašte, pa ti je cukar! Inpjantana Jehovinka, poslušno je odšpartala do pašticerije i pod budnim okom skrbne poznanice salamaštrala cijeli mandulet. Na povratku joj je, u Prometovom autobusu, pokušala po časnom zadatku Jehovine svjedokinje, nešto od nauka i priopćiti, ali bez uspjeha. –Krist je umro na stupu, počela bi, ali Darinka nije obadavala, nego joj pokazivala sadržaj šopinga –Vidi ovi mlinac za kavu, najmoderniji, zove se Miki! Nema više vrtit stari mažinin! Šta Miki samlije u tome su svi gušti! Meri je bila uporna –Sudnji dan trajat će ijadu godina! Uzalud! Tehnološki opčarana Darinka vadila je i dalje iz artikle iz saketa, ne obazirući se na ‘sud svita’.
–A nisam ti kazala ovo!, slavodobitno je izvadila svjetiljku u obliku fontane fluorescentnih boja. –Na baterije! Uzela sam je u one naše Baškovoške s najboljim šverc-komercom. Ona je platila tri ijade lira, a meni darovala za litru uja! Ovo je zadnje čudo teknike, kad prođeš upali se. To sam ja uzela za moju sestru Milu, da ne padne niza skale kad joj dođe po noći otić se popišat! Mila je pouzdavši se u novi patent, a u potrebi kondota, za mjesec dana žgingala nogu, ali se za to još nije moglo znati.
Očajna je propovjednica negdje pred Brelima pokušala zadnji put –Samo malo stado od 144 000 ljudi ide na nebo! –Eto kako si pogodila u dinar, čula je nagluha Darinka samo cifru -Jedna mi je guda iz Geta tražila 1.400 dinara za bračolet iz Trsta. Nisam ja manita. Zagrizla sam i deboto odvalila dentijeru, ali sam odma šenjala da je to falšo zlato per mila lire! Neće ona mene zahebat! Meri je odustala od divrezije preobraćenja, a da Darinka nije ni primijetila pokušaj indoktrinacije.
Kad je došla doma iskrenula je svu provištu na stol, uključila mlinac i iluminirala fontanom na baterije tinel. –Pari da smo u kažinu ‘Crvena lanterna’!, probrorontulala je sestra Mila. Potom je posrkala kavu samljevenu u mlincu Miki, zadovoljno se oblizala i pohvalila –Ne bi bila vaka ni da sam je ja broštulala! Nego jesi li vidila koga od naših u Splitu. –Jesam, Meri Amerikanicu! Nešto mi je išla govorit, ali je nisam ništa razumila. Slabo mi je parila, može bit da je imala fibru, pa je buncala. Vidit ćeš da će završit s plauritom!, izvjestila je Darinka, jedina od rijetkih neupućena u Merinu aktivnost i duhovno opredjeljenje. –Bleko bez fundamenta! Nije ona buncala, nego te išla privoltat u subotare ili kako ih ono još zovu Jehovini svidoci!, podučila je Mila. –Ma šta će me privoltat, ražestila se Darinka –Neću u Partiju! Kad nisam onda kad su svi čekali u redu na crvenu knjižicu, neću ni danas! Za druga privoltavanja nije znala, pa se uhvatila ko pijan plota, ni krive ni dužne Partije. –Ma ne u komunište, nego u ote svidoke, na drugu viru! –Neću u fratara na mise, samo za svetog Antu, ja sam popovska nisam fratarska!, nije se dala.
Darinka je svakako bila loš kandidat za ‘privoltavanje’. Meri se vratila u Ameriku i do kraja ostala tvrdolinijaška Jehovina svjedokinja. I neka je, to je bio njen izbor. Bilo bi to sasvim prihvatljivo samo da se još držala one -Ne meći se u me, kad se ne stavljam u te! Bilo bi dobro da se toga drže i drugi, ma kojoj god ideji, vjeri, stranci, svjetonazoru pripadali. Mi ćemo nastaviti po svjetonazoru Kamarina, fjabu po fjabu, pa dok dur-dur!
Piše Marino Srzić / foto: privatni album
