Došlo nam je lito vilovito, bukirano i apartmansko, pa o čemu bi onda drugome u našem Kamarinu nego o turizmu. Ova privredna zlatna koka u samim se počecima nije krstila turizmom, nego kako stoji  u poreznoj prijavi iz doba Austrije riječ je; ‘o usluzi za nudjenje konaka i jestiva putnicima namjernicima’. U međuvremenu su i ‘konak i jestivo’ evoluirali do neslućenih razina. Stoljetno prakticiranje turističkom rabotom, trebalo bi biti garancijom da stvari štimaju ‘leva-leva’, a sezone prolaze berićetno i bez komplikacija. No, nije tako.
Pošpitimo li u prošlost, lako ćemo zaključiti da su situacije samo
promijenile formu, a nuspojave ostale skoro iste.

Početak razvoja nove dohodovne grane, nije bilo lagan. Nije bilo jednostavno težacima zamijeniti motiku konobarskom gvantijerom, ribarima priportat kaić za na ciple u barku za afitavanje i zanatlijama bubati lekcije stranih jezika, umjesto nastaviti bubati čekićem u radioni. Naravno, nisu svi prepoznali benefite turizma, ali oni koji jesu krenuli su srčano i vrijedno. Sudbina stečene imovine pionira nove djelatnosti, uglavnom je kasnije završila u rukama novih režima uz pomoć furbastih zakona znanim pod omraženim imenima; nacionalizacija i prelazak u društveno vlasništvo. Kolo sreće se okreće…

Nedostatak postelja, ili stručno rečeno smještajnih kapaciteta, natjerala je ionako stambeno skučene Makarane na prilagodbu novim uvjetima. Afitaje se sve, od solara do fumara. Ruku na srce fumar baš i nije bio iskoristiv za smještaj turista, no da se koji Jirži ili Hans uspio uvući u dimnjak, ni takva se opcija ne bi zaobišla. Ako ništa drugo tu bi dimljen na čađi od komina sigurno dobio preplanuli ten. Brže nego frigajući se na žalu pored sinjeg mora.

Nitko s takvim žarom i efikasnošću nije priportavao nekomforne stambene kvadrate u ‘komforne’  kao Mare. Čak je i kapunjeru, kokošinjac, nerijetku pojavu u dvorima po gradu, uspjela prilagoditi u iznajmljivačke svrhe. -Slušaj Mare!, pokušavao je odgovoriti od nakane izvođač radova zidarski, meštar Toma -Ovo nije moguće! Kapunjera je visoka metar i trideset. Ne mogu nadožuntat više od 35 centimetara, jer će se sve sorit! Di će čovik uć u to? Nije kokoš! -Samo ti radi kako sam ti rekla, nije se dala Mare -Imaju mi doć dva Čeha, a oni ne jidu spizu od koje se reste.

Mumaju one svoje knedličke, a od toga se kvasa samo u širinu, a ne u visinu! Kapunjera je inače bila neobično prostrana, pa je meštar promislio kako je Mare u pravu. –Ajde dobro. Glavno da se imaju di raširit, a kroz vrata će nekako i proć. Ali di im je sanitarni čvor? -Imaju dvora koliko oćeš i vrčinu u kantunu. Ako ih takvi šanitarni čvor ne komoda, neka onda zavežu čvor na njemu ili na gujici, pa neka čuvaju do Česke! Česi su se vratili i dogodine, a kapunjera se polako nadograđivala.

U spomen na Marin alternativni pristup turističkom poslovanju brzo se spjevala rugalica:
‘Sitila se Mare turizmom baviti, u kapunjeru za goste posteje staviti. Sad joj kokoš na špaheru spava, a Česi u kapunjeri legu jaja’

Naša maštovita iznajmljivačica nije ni sanjala da je bila pionirka danas posebno atraktivnog OPG-turizma.

Vremenom su se i prilagodbe modernizirale. Nije to ni sjena današnjim preinakama bazena i solarija, ali napredak je ipak postignut.

Šjora Antica je bila praktična žena s urođenim afinitetom da od jednog napravi dva šolda. Poslijeratni zamah turizma i povoljni krediti bili su joj signal kako mora krenuti u akciju. Problem je bio u mužu Tonu, napuhanom izdanku stare plemićke korjenike. –Ne dam priportavat salonete u kamare, a kontratinele u banje za turiste! Preci bi mi se u grebu okrićali!, energično se protivio Anticinoj ideji o modernizaciji kuće za afitavanje. Dalo joj je u glavu –Sad medobro slušaj! Ti ko da živiš prije dvisto godina! Vrimena su se prominila! Izgubio si službu, a nema više težaka da ti donesu u dvor intradu! Mi smo pali na niske grane! Sirotinja! Šta će ti kvadri i starudija! Oćeš didov portret šufigat za užinu i materine kapeline stavit lešat? Od grandece se ne živi! Zato sam odlučila da ćemo afitavat i amen!

Znao je da im je bušta šuplja i bez jaspri, pa se malo smekšao i upitao –Ajde dobro! Kako si to naumila? Odmah je krenula izlagati dugo pripremani plan. –Ova je naša kuća indealna za afitavanje. Na lipoj je poziciji blizu mora, a opet malo uvučena i ne čuje se veliko orjanje. Mali iz Turističkog mi je kaza –Drugarice imate vrlo kvalintetan resuras za iznajmljivanje! Baš je otim ričima reka. U Turist biroj su mi rekli da je naša kuća za boju klijentelu i da će se to plaćat puno više nego ko gori na Vrpoju i Bidolu. Samo triba malo uložit i rimodernat. Dogovorila sam dignit jedan turistički kredit!

Šjor Toni se na spomen kredita uhvatio za srce. Smirivala ga je -Ne boj se! Nije to ko prije uzajmit šolde i otić na inkanat. Sad ti je kreditna politika, kako ono? Iz travese je izvukla komadić karte, pa važno pročitala – ‘Po mjeri i stvarnim mogućnostima socijalističkog građanina’. E ali to će malo potrajat. Inžinjer mi je obeća da će radovi bit gotovi digo dogodine u ovo doba. Vidila sam nacrt. Od velikog tinela učinit ćemo dvi kamare, a od kamarina pod skalama kondot sa tušen. Onda ćemo mali tinel priportat u jednodnevnu sobu! Ispravio je  –Jednokrevetnu! Nije ga obadavala –A na šufit možemo učinit veliku sobu za cilu familju i inštalirat čarnu kuhinju! -Čajnu, kakvu čarnu!, počeo je Toni gubiti živce.

–Kažeš dogodine, onda smo ove godine još mirni?, čuo mu se optimizam u glasu. –A ne, triba skupit šolde i morala sam afitat odma. Evo sad će doć za po ure neki Nijemci. Fini svit. Morat ćeš se s njima nagodit. Šta ću kad sam neuka i ne znam beknit. Pario je poludit –Ti neuka? Ti bi priveslala cile Ujedinjene narode! Neću niti riči progovorit, činit ću se muto!

U to je netko zaklapao na vrata. Otvarajući, već je počela petljati s par njemačkih riječi koje je načula za rata. –O guten morgen liben majnen cimer fraj geste. Vi šlafen mit Antica?

Debeli je Nijemac smantano pogledao, a natapirana supruga se zapeškerila.- Ajme!, promislio je šjor Toni -Pa ona nudi Nijemcu da spava s njom, ko zna šta će još brljat! Da spriječi katastrofu, preuzeo je konverzaciju i pokazao im put do sobe. Malo se smirio, sjetivši se lijepe svotice od afitavanja, pa je počeo zakonitu suprugu vatat u đir –Lipo borami, primaš okupatore u kuću, a nema ni 15 godina da su nam radili o glavi! –Podbočila se i svadljivo pripetala –Hebe me se! Potpisali su kapitulaciju! Još ću ih rebnit po takujinu! Neka im to bude ratna preparacija!

 

Kuća im je postala vrlo tražena u ljetnim sezonama. Posebno ‘fijenijem svitu’. Toni je bio zadužen za konverzaciju, a Antica za skupljanje dojč-marki. Eure nisu dočekali.

Iznajmljivačica Antica ostala je još i upamćena po čestim okršajima s turističkim inspektorima. Njeno vješto izbjegavanje prijave turista i tvrdoglavo utajivanje broja noćenja, začeli su pravi rat s turističkim inspektorima. Okršaji nisu ostajali samo na verbalnoj razini već je dolazilo i do fizičkih obračuna. –Bog da zdravlja onoj Antici ženi od šjor Tona! blagosljivao je jedan stariji inspektor–Šta je hvališ?, čudio se sugovornik –Ali si malo bubataca od nje primio u radnom stažu! –Baš zato!, objasnio je –Da me nije bacila niza skale kad sam joj naša 14 neprijavljenih furešta u dvi sobe, ne bi mi naciklo kolino. A da mi onda nije naciklo kolino, ne bi sad moga u invalidsku penziju. Triba bi čekat još dvi godine, a u međuvremenu će se minjat zakon i penzija bi mi radi manjka škole bila u pola manja! Ja sam njezin vječni dužnik! Moram joj učinit veliki poklon!, hvalio je ratobornu Anticu. Eto kako i puknuće meniskusa može nekome donijeti sreću.

Prijepore s birokracijom, šjora Fanny Antunović Finko, najpoznatija makarska hotelijerka, rješavala je drugačije.

Dok su drugi to činili šakama ili uz pomoć flore (uljem i vinom), te faune ( tukama i zubacima), ona  je tjerala pravdu govoreći -Ne dam gušta manjamuktima! Nek’ se znoje kad su plaćeni!

Fannynih je žalbi i molbi, bilo dovoljno za ispuniti par ovećih uredskih rolo- ormara. Samo je u tekućoj 1927. godini takvih dopisa preko trideset!

Produženje radnog vremena vječna je muka ugostitelja, pa tako i Finkinice. Srezu upućuje dopis: ‘Kako je moja Kafana Jugoslavija najbolji lokal potreban parobrodskom prometu stranaca, umoljavam da mi se radno vrijeme produži ljeti do 2 po ponoći. Sadašnji orar je kratak, posebice u turističkoj sezoni. Unaprijed blagodarim’  Nesklon moliteljici zakonodavac odgovara: ‘ Zatraženo produženje služi za izliku mladeži koja kod Vas noću igra karte za oveće svote, a kasnije se klatare gradom. Zbog toga imamo i pritužbi od roditelja. Molba se odbija.’  Šjora Fanny lukavo odgovara. ‘Čudim se kako naslov odbija moju zamolbu. Ta nije li štovani poglavar i sam uživao igrajući hazardni mauš, dok se mladost zabavlja isključivo dominom. Pače mu je kao kibicerka u kartanju sekundirala i neka nepoznata animir-dama.

Zato ću biti prisiljena obratiti se višim instancama“’ Treba li napomenuti da je u strahu od skandala molbi hitno udovoljeno. Kafanarka je i na čelu branše kada porezni ured podiže sezonsku cijenu prostora za štekate, pri čemu joj je određen najviši najam. ‘Protestujem zbog takvog kulučenja poslodavaca. Mi upošljavamo veći broj ljudi čija bi sudbina u novim uvjetima bila upitna, te bi pali pod skrb Javne dobrotvornosti. Rečene čestice površine van mog restauranta ni nisu upisani u vlasništvo grada što sam osobno u gruntovnom uredu i izvidila’ Odmah su joj skresali najam na pola!

Finkinica nije imuna ni na glazbeni ljetni asortiman, pa se tuži: ‘Iz susjedne kavane dopiru neskladni zvuci nalik dernjavi neke gerle ter moji klijenti ne mogu uživati u ugodnom muziciranju pijaniste iz Splita kojeg sam skupo platila.’

Ovo su bile fjabe s makarskog turističkog karusela iz prošlosti. Ima ih za po još koji Kamarin. Ako ste se zabavili, autor redaka je zadovoljan. Ako ste prepoznali sličnosti s makarskim novovjekim sezonama, još i zadovoljniji. Nemojte samo iz cijele štorije usvojiti metodu sile koju je prakticirala šjora Antica. Ne bi bilo dobro!

Piše Marino Srzić / foto : privatni album