Intrigavanje u nadnaravno, dugo je kružilo u formi lokalnih legendi i antikih fjaba, te u praksi služilo za strašenje neposlušnih mulaca. No, štringe i morine, polako su izlazile iz mode. Prpanje po onostranom i misterioznom rimordenalo se i na domaćem terenu počelo pratiti bjelosvjetske trendove. Tako se poslovično ‘štringanje’ u novim varijacijama preselilo sa zadimljenih komina u salonete i tinele.
Gatanja gostujućih Ciganki i viđenja prosjaka, sve mudro naštimano za iskamčiti koje šoldo, zamijenila je nova moda prispjela sa studentima, suprugama činovnika, ruskim emigrantima, načitanim lokalnim mudracima, te varalicama kojih nije manjkalo. ‘Čaranja’ zbog kojih je trebalo trčati na ispovijed, postala su popularna posebno po Prvom ratu, kada je narod odahnuvši od zloslutnih brzojava s fronta, tražio priliku da se išvoga na bilo koji način. Aktivnost uključuje sve više aktera.
Po onoj kako je ‘znatiželja ubila mačku’, novine javljaju o dva samoubojstva u kratkom periodu, izazvana nervnim rastrojstvom, kao posljedicom bavljenja ‘opasnim i poganim radnjama, koje ne zaziru ni pred strahom od Boga’. Jedan od žrtava je: ‘Mladi, donedavno sabrani študent koji je upavši u vrzino kolo, počeo s bavljenjem opasne rabote zazivanja duhova. Mladić je skončao podignuvši ruku na sebe i ostavio roditelje u crno zavijene.’, piše u splitskom glasilu dopisnik J.R., po svemu sudeći Jakša Ravlić. Ime žrtve je anonimno, no prema objavi osmrtnice može se zaključiti o kome je riječ.
Druga vijest iz crne kronike vezana za je utapljanje trudne sluškinje. Trudnoća koje se nesretnica pokušala riješiti, posjetom domaćoj neokrunjenoj vračari, završila je kobno. Ta se bavila i nadriliječništvom, te ugrozila mnogima zdravlje.Nadriliječništvo, koje redovito ide pod ruku uz gatanje, ne valja miješati s časnom praksom narodnih liječnika i ‘likaruša’. Oni s koljena na koljeno preuzimaju usvojena znanja predaka, te postaju znalcima pravilne upotrebe ljekovitog bilja kojeg nudi priroda. U nedostatku školovanih medicinara, takva je praksa spašavala naše pretke. Narodni liječnici prodaju svoje pripravke; ‘impašte i dekote’, za sitne novce, a cijene ih i stručnjaci. No granica je tanka. Reputaciju kvare vračare, bez ikakvog znanja, pa situacije završavaju kobno, baš kao u slučaju spomenute sluškinje.
Država i crkva pokušavaju spriječiti takve pojave, te je izdat i upitnik s potpisom načelnika, prema kojemu se pučansto ima ispitati. U dokumentu stoji: ‘Apleujemo na borbu protiv loših navika u liječenju koje obavljaju osobe bez verifikovanog zvanja. U opasnosti je zapušteno i neobrazovano pučanstvo. Crkva čini koliko može prigodnim propovijedima, no problemu valja ozbiljnije pristupiti. Stoga treba ispitanima postaviti slijedeća pitanja –Ima li u selu ili mjestu vračara i nadriliječnika? Vrši li kogod pobačaje i na koji način? Zaziva li se pri liječenju ime nečastivog?’
Selo je, čini se ipak manje ugroženo. Ishodi su rjeđe kobni, jer se drži tradicijske prakse. Liječi se kaduljom, koprivom, majčinom dušicom, parenjem, hladno-vrućim kupkama, učinkovitim terapijama. Koriste se i danas.Opasni iskoraci su u vršenju pobačaja pletaćim iglama i agresivnim travama koje završavaju obilnim krvarenjima i smrću.
Uz liječenje idu i savjeti koji koketiraju s nadnaravnim. Zbog toga je Mate S. iz sela nadomak gradu skoro platio glavom poslušavši savjet seoske ‘doturice’ Luce. Preživio je i događaj prepričavao do smrti. –Ima sam veliki kašaj i zimicu, jer me upotnoga kolpala arija i napio sam se mrzle vode. Luce mi je stavila neki impašt anprsi i zamotala me vunom i odma mi je bilo boje. Iša sam joj se zafalit. Rekla je da to ništa ne vridi, ako ne odem prid ponoć do prvog osušenog cabla, zarižem koru, progucam je i izmolim litanije svim svetima za duše od purgatorija. Kako je bila mrkla noć nisam vidio koje je cablo osušeno i zabanda sam visoko u planinu. Proguca sam koru i počeo molit svece, ali ih se nisam moga svih sitit, pa se odužilo. Izgubio sam put i tek sam u zoru moga natrag. Prispava sam na vlažnom šušnju i onda me tek uvatila prava plaurita. Skoro nisam odapeo. Kasnije mi je pravi likar, stari Juraković, kaza da me Luce dobro ličila, ali je zlo završila. A šta ću kad sam joj virova? Nije mi zla tila, puno ih je spasila!’ (Događaj ispričala pok. Marica Ribičić.)
Koliko ih je Luce travama spasila, a koliko terapijama ‘šurke babe Turke’ upokojila, nije znano. Vjerojatno je broj ujednačen.
U gradu se ‘čara i bara’, rafiniranije. Došljak Pjotr, koji se predstavlja kao izbjegli rođak ruske carske loze, nudi usluge hiromantije, po učenju mistika Raspučina. Takva je ponuda šoto-banka, a sve pod firmom ‘masažnog salona za kostoboljne probleme’. Prostor iznajmljuje u pansionu Kolumbatović, uz legalne papire. Od masaže ništa, baš kao i danas pod brojnim istaknutim reklamama ‘masaže’, gdje se pod imenom časne medicinske vještine, nude nečasne usluge. U ovom slučaju riječ je ipak samo o hiromantiji.
Makarke hrle kod Pjotra, ne bi li im iz dlana iščitao duljinu života, prijeteće bolesti ili odgovorio na pitanje svih pitanja –Vara li je muž s onom furbaćom iz susjedne kale? Cijena usluga je visoka, a klupko se raspetljava, nakon što je sumnjičavi muž primijetio da šoldi od spize hametice nestaju, a sadržaj na pijatu biva sve oskudniji. Pjotr je prijavljen, pa se doznalo da je ustvari riječ o Peri iz Šumadije. Varalica je već ordinirao diljem kraljevine, a iz Makarske je dobio trajni izgon.No iz Makarske se ne mogu izgnati Makarani koji zaluđeni spiritizmom izazivaju nemir. Takvih je 30-tih godina prošlog stoljeća broj malen, ali aktivan, što za gradić poput našeg nije zanemarivo. Seanse se odvijaju u kući usred grada. Susjedi svjedoče o neobičnim pojavama. Jesu li povodljivi, pa čuju i vide onog čega ni nema ili se zaista nešto neobično događa, nije jasno.
Redaju se prijave i svjedoci, te se priča vrti u različitim varijantama. Sažeto, što po prijavama, što po priči davno preminulih, doznajemo sljedeće: čuje se buka sinđira i krikovi, otvaraju škure i vrata uz veliku buku, iz fumara izlazi crveni dim, kiša iz vedra neba pada nad krovom ozloglašene kuće, jedna od akterica seanse ne može otovoriti usta na primanje pričesti, mljekaricu koja zorom donosi mlijeko i slučajno nađe okupljene na seansi udara grom kraj kapelice na Gorinki, ali prolazi neozlijeđena… Dovoljno atraktivno za seriju o parapsihološkim fenomenima, a kamoli ne za pravovjerno makarsko okružje od prije 90-tak godina.
Centralni lik ekipe spiritista, prilično je ugledni obrtnik, obrazovaniji od zvanja kojeg ima. Na njega se gleda ispod oka, pa animozitet prelazi i na obitelj. Supruzi mu pekar odgovara –Neću ti prodat kruv! Neka ti ga mise duhovi šta ih tvoj štringun zaziva!
Pri popravku stola, marangun primjećuje da na komadu pokućstva s tri noge nema nijednog čavla, što je navodno nužno za uspješnu seansu. Kako je spiritista i politički aktivan, tako se o njegovom djelovanju, raspravlja dodatno. Koliko god ideje bile liberalne, nijedna ga opcija zbog ‘štringunskog angažmana’ ne vidi rado u svojim redovima.
Još i ranije, spiritizmom se bavi i A.pl Kačić-Peko, ekscentrični vlasnik kuće u kojoj je danas Hotel Porin, pa mu i karikatura izlazi u splitskom tisku. Prema ovakvim rabotama, uobičajeno gatanje na kavu, bacanje fažola i kostiju, te žara iz komina, postaje manje atraktivna, gotovo folklorna pojava. Razvijenu djelatnost gledanja u fundač, ima izvjesna građanka iz polteušice oko Žbara. Preživljava svakako, pa joj gatanje donosi dobrodošao honorar. Na njenu se baketinu navukla i starija Makarka u neprestanom kukanju za davno preminulom sestrom. –Je li u raju ili još pati s dušama od purgatorija, stalno je kukala –Evo vidim u fundaču jednog lipog anđela kako mi zbori da ti je sestra u koru kerubina, nadahnuto je i hitro improvizirala dobru vijest s onoga svijeta gatara. –Drago mi je čut da piva u koru anđeoskom, u nas su joj u crkvu uvik branili pivat, jer da reve ko magere, pa da onda za njom svi počnu dištonavat! To joj je Bog darova lipi glas u raju, za sve muke šta je prošla na ovom svitu!, komentirala je ucviljena sestra, uzela čikaricu i ispila od tuge ostatak. Onda je ugledavši nešto na dnu šalice problijedila i pala u afan. Čim se vratila svijesti, uzbuđeno je priopćila –Istinu si rekla, eno mi se sestra ukazala na podanku čikare. Misterij prizentavanja pokojnice usred ‘fundače’ bio je riješen nakon pomnog pranja čikarice. Na dnu porculanske šalice bio je otisnut lik gejše, uobičajen na japanskim servisima, kojeg su obično pomorci donosili s navigavanja. S dignutom kosom i blagim licem, gejša je nalikovala na pokojnicu. (Zgodu davno prenijela pok. Anka Puharić.)
Šok izaziva i greška u izradi obiteljske fotografije. Slika nosi pečat Foto ateljea Smodlaka. Pri posjeti rodbini, pečalbar iz Amerike želi ovjekovječiti obitelj. Fotograf izrađuje grupni portret i svi žale što na slici neće biti nedavno preminulog oca. Pape se ipak pojavljuje i to u obličju iz mladih dana, pa rodbina afanaje, plaćaju se mise i misli kako se pokojnik došao osvetiti, te razotkriti berekinadu oko falsificirane oporuke. Fotograf brzo rješava misterij. Uz novu fotografiju, izrađivao je za sina iz Amerike i preslik starog očevg litreta, pa je omaškom u izradi došlo do prizentavanja pokojnog oca među žive potomke.
Toliko o čudima u ovom điru. S temom nastavljamo u drugom tiru. Ili je nekoć zaista bilo više čuda pod makarskim nebom ili nam danas više ništa nije čudno!
Piše Marino Srzić
