Za ovaj Kamarin najavljene su genealoške crtice o podrijetlima Makarana i Primoraca plave krvi, no tu temu ćemo ostaviti za kraj serijala. Konac djelo krasi, a je li plemstvo zaista opravdavalo epitet društvenog ‘creme della crema’, prosuditi ćete sami. Danas o još nekim zanimljivostima iz rodoslovne prakse.
Ljudi se uglavnom ne obaziru na rodne podatke od ‘prije oca Adama’. Jer što ti to može otkriti djevojačko prezime šukunbabine matere ili srodstvo u sedmom koljenu s nekim koga viđaš svaki dan u spizi? Uostalom, ženidbena umreženost starosjedilačkih obitelji pretpostavlja da je gotovo svatko svakome nekakav rod.
Srećom da je priliv stanovništva iz novih sredina situaciju promijenio i ‘izremuća krv’, te se izbjegla opasnost prečestih genetskih devijacija. Osim učestalije sljepoće u jednom od sela i češćih retardacija u drugom, znatnijeg utjecaja na zdravlje nasljednika nije bilo. Prikupljanje podataka, čime se povremeno bavio pok. dr Miće Marinović, nažalost nikad nije finalizirano, a imalo bi puno zanimljivoga za reći. Primjerice kako je rod Srzića posebno osjetljiv na bolesti bubrega i slušne organe, Žarnićima i Puharićima je opasna točka krvožilni sustav, a nekim tučepskim rodovima sklonost reumatskim i plućnim tegobama. Takve su činjenice potkrepljenje blizinom izvora, podzemnih voda, lokacijama ognjišta, orijentaciji nastamba spram planine. No, ostavimo za sada medicinsku stranu rodoslovlja, u nadi da će netko jednom nastaviti vrijedan projekt.
Idemo malo o rodoslovnim narudžbama. Krilatica ‘Mušterija je uvijek u pravu!’, staro je trgovačko, navodno časno pravilo. No, u njemu leži i sjeme licemjerja, jednako korišteno ispred banka i iza njega. Tvrdeći kako je u pravu, kupac će isprevrtati tolu na pijaci, grintajući na list kupusa bez ikakvog falimenta, a kupravenda će mu, samo dok se okrene, podmetnuti na balancu najuveliju glavicu rečene povrtne kulture. Takve igre nije lišeno nijedno trgovanje.
Mušterija koja kod geneologa naručuje obiteljsko stablo, najčešće nije u pravu! Vašeg geneo-amatera, mnogi su zamolili za pomoć u potrazi za precima, a pri tome su rijetki dali informacije koje će biti od pomoći. Naprotiv, u većini slučajeva bili su to podaci koji bi odveli na stranputicu. Zato već u početku potrage za davnim koljenima valja biti oprezan i zaboraviti na mitove i legende koje je naručitelj ‘nabajao’ o pradjedovima.
Prostodušni će naručitelj reći –Ovdje ti je ime oca i divojačko prezime matere. Zapisano je kad su rođeni, pa pronađi šta možeš! I tada nema problema. Tragom matičnih knjiga, slijede se generacijski tragovi, te uz uporno traženje, stablo polako, ali sigurno napreduje. Potraga u jednom trenutku dolazi do kraja, jer nema tako starih knjiga koje bi potvrdile službeno postojanje predaka u svom vremenu. Uostalom ni knjige se ne vode od oca Adama, pa u lokalnom slučaju, zastaneš negdje u 17. stoljeću. I to je za nekoga s ‘normalnim’ interesima sasvim dovoljno. U prosjeku bi značilo, kako netko s glavninom predaka iz makarskog areala, može doći do manje ili više točnih podataka, za oko 400 detektiranih krvnih prethodnika. Sve preko toga broja su vjerojatno nagađanja i improvizacije koje katkad stoje, no najčešće su upitne i neprovjerljive.
Najsolidnijim brojem pronađenih ‘praoca i pramajki’, mogu se pohvaliti Podgorani. Ne zato što su im krvni prednici hodali po svijetu ranije od ostalih, već zahvaljujući činjenici da su matične knjige podgorske župe najbolje sačuvane.
Na lokalnom terenu najuspješnije se mogu pratiti matice župa pod ingerencijom dijecezalnog svećenstva. One sa župnicima iz franjevačkog reda, nešto su manje uredno vođene. Još je elemenata koji otežavaju potragu, a ovise o samom zapisivaču. Naizgled banalne stvari poput neurednog rukopisa, nedešifriranih kratica ili mrlja od tinte, pretvore običan zapis u nerješiv rebus i blokiraju istraživanje.
Velik je problem i s praksom nebilježena djevojačkih prezimena žena. I sami biskupi prilikom vizitacija naglašavaju tu manjkavost, no pojedini se župnici i dalje oglušuju radeći po starom. Takva praksa onemogućava detektiranje ženskih grana, pa je priča o podrijetlu nepotpuna. Primjerice, dobar običaj kod župnika Kotišine je da precizno upisuju ne samo djevojačko prezime žene, nego i rodno ime njene majke. S takvim podacima se stablo lako i uspješno grana. Za razliku od kotiških knjiga, u onima iz baščanske župe, potpuni je izostanak podrijetla žena. Stoga je broj pronađenih predaka u konačnici prepolovljen.
Vratimo se naručiteljima rodoslovlja. Dobar primjer pomodne potrage, prilično je plitka osoba ženskog spola. Za takvu bi naše mudre babe konstatirale da je ‘plića od plitkog pijata’.
I prije početka mukotrpnog kopanja po župnim maticama, ta je gospođa očekivala rezultat koji bi zadovoljio sve njene ambicije. Najprije je izrekla, onu prilično nezgrapnu parolu kako pripada ‘jednoj staroj obitelji’. Kao da sve obitelji nisu stare? Da nisu stare, niti jedan od njenih pripadnika ne bi doživio današnje doba!
Potom je naručila, baš kao da bira s jelovnika u restoranu, sljedeće: preci moraju biti ‘fetivi’ i ne bi bilo dobro naići nekoga rodom iza planine. Ako je odnekud neki pradjed i stigao, bilo bi preporučljivo da je iz urbane sredine, a zgodno bi došlo i strano podrijetlo, recimo talijansko ili austrijsko. Za vjeroispovijest, nikako ne pronaći ništa osim pripadnosti svetoj vjeri rimokatoličkoj. Poželjna je i koja kaplja plave krvi, a ako je nema onda barem veza s nekim istaknutim junakom. Geneologu je nakon ovakve narudžbe došlo upitati –A jeste li za neki dezeret, imamo palačinke?, ali je otrpio, sve iz znatiželje dokud bi farsa mogla ići.
Rezultati istrage su bili sasvim prosječni. Gospođa je bila slijednica gena domicilnih rodova iz primorskih sela. To ju je zadovoljilo. Jedan je odvojak prije više naraštaja stigao iz Dalmatinske zagore. To joj nije bilo po guštu. Razočaranje je ublaženo činjenicom što je predak iz te grane bio naslovljen knezom. Premda je riječ o izbornoj funkciji ‘seoskog kneza’, što bi odgovaralo ulozi glavara sela, inzistirala je da pred imenom pretka na grani stoji ‘knez’. Dovoljno kako bi se sama osjećala kneginjom.
Svi su preci bili katolici. Upitna je bila samo jedna od šukunbaba pristigla iz kraja s pravoslavnim življem. Pored njenog imena je stajalo; ‘ritus graeci’ (grčkog, pravoslavnog obreda). No tome je našla lijeka, tvrdeći –Ja sam već provjerila! To ‘graeci’ znači da je bila Grkinja!, rezimirala je sva sretna zbog pronađene ‘grčke’ krvi, makar i pravoslavne.
Naručiteljica stabla, imala je konačno priču o rodu s kojom je bila zadovoljna: nasljednica je starih domaćih rodova, svi su joj preci bili pravovjerni, a k tome je i mogla povremeno prijateljicama tvrditi da je kneginja. Uz to je i baštinila starodrevne grčke gene. Usput rečeno ta je sirota baba-‘Grkinja’ bila rodom iz Bukovice.
Samo je jedno nedostajalo da joj sreća bude potpuna; grb! Njega ni po svijeći. U grboslovnom se albumu nije našlo ni jedno plemićko prezime slično njenom, za koje bi se moglo tvrditi da je u prijepisu pomiješano koje slovo, a riječ je tobože o istom rodu.
Onda je zamolila za kratku poduku u traženju podataka i uzela stvar u svoje ruke. Za par se mjeseci pojavila s grbom poznate šibenske plemićke obitelji. Grb je bio uokviren u stari originalni okvir kojeg je masno platila u nekoj talijanskoj antikvarnici. –Evo! Vidite da sam našla!, rekla je sva ozarena.
Kako je uspjela smjestiti nekog pretka na tuđu plemenitu lozu, a da stvar koliko-toliko ‘drži vodu’? Učinila je to prilično lukavo. Pronašla je ime jedne od prababa koja je služila u šibenskom patricijskom domu. Sluškinja je bila pri popisu upisana kao član domaćinstva. U knjigu vjenčanih, župnik je kao opasku uz zanimanje napisao kako je mladenka ‘serva’ (sluškinja), te da joj je posljednje prebivalište bilo u kući gospodara conte de XY. Ovladavši alatima genaološkog sajta, istraživačica je nadopunila popis plemenite familije s imenom vlastite babe. Ubacila ju je kao jednu od rođenih ‘contesina’. –Ali što će vam to, kad i sami znate da je lažno?, upitao ju je geneolog. –Znam ja, a evo znate i vi, ali ne znaju drugi!, odgovorila je slavodobitno. –A lipo je vidit grb na zidu!
Na genealoškim internetskim stranicama, gdje se prikupljaju podaci o rodovima i srodstvima, nije teško naići na falsifikatore podrijetla. Neki su se različitim tehnikama uspjeli ubaciti i u kraljevske loze!
Ljudskoj gluposti nema kraja, a ‘falša grandeca’ je opasna bolest! Ponosite se svojim precima, ma oktud stigli. Moguće da neki od njih nisu bili visokih moralnih kvaliteta, no svakako ih je krasila ustrajnost i hrabra borba za preživljavanje. Da ne bi toga, ne bi danas bilo ni nas!
Zreo i dobrohotan stav namijenjen svima kojima je grad različitim igrama sudbine postao zavičajem, izrečen je u predzadnjoj kitici himne svetom Klementu. Stih valja ponavljati sve dok ga ne upamtimo: ‘Sve Makarance koji se zatiču, štovati tvoju svetkovinu daruj. Daruj došlaca uza starenika, nek ti je dika!’ Eto prave poruke od prije gotovo 300 godina!
Piše Marino Srzić / foto: privatni album
