Petak, 29 ožujka, 2024
NaslovnicaKOLUMNEKamarin Marina SrzićaKAMARIN MARINA SRZIĆA Istraživanje predaka: Priče o mulcima

KAMARIN MARINA SRZIĆA Istraživanje predaka: Priče o mulcima

U prošlom smo Kamarinu grupirali tipove tragača za rodnim podrijetlom. Kada se isključi rodoslovna znatiželja, istraživanje predaka dobiva sasvim praktičan predznak, vezan za podgrijavanje taštine ili detekciju zaostalih, a do danas neprodanih zemljišnih čestica.Provjera podrijetla nekoć se najviše koristila pri procjeni mladoženje ili nevjeste. Tada se za informacije obraćalo najstarijima. Najniža ocjena kvalitete neke race bila je: ‘Od zla roda nek’ nema ni poroda’, pa je od ulaska u brak s pripadnikom takve ‘pogane loze’, trebalo bježati kao vrag od tamjana. Najviša ocjena sadržana je u izreci; ‘Blažena raca s kojom ćeš se orodit, blagoslovljeno mliko kojima ćeš sinove dojit’. Kad bi koja stara teta, zadužena za ispitivanje rodoslovnog kredibiliteta, priopćila takvu prosudbu, ubrzano bi se prionulo prikupljanju dote i pripremanju svatova. Uz sve se još i dobro pazilo da netko blizak ne zaglibi u racu: ‘imbrojuna, imberlanih, induvinanih, zamantanih, makanih…’

Temeljene na narodnoj psihoanalizi, procjene su bile precizne, pa bi na njima pozavidio i sam dr Freud. Agatha Christie bi pak pozavidjela domaćim babicama. Toliko izazova istraživačke vrste koliko ih je bilo u praksi primalja, nije bilo u svim njenim romanima. Riječ je o pričama koje su kružile pri dolasku na svijet ‘illegitima’ ili izvanbračnih. Narod ih je zvao jednostavno; mulcima. Krunske svjedokinje takvih priča bile su, logično, babice. U sudbonosnim trenucima poroda, kada život zna visjeti o koncu, majke su im često povjeravale identitet oca. Da su kojim slučajem pisale memoare, u njima bi se našao ključ za mnoga misteriozna podrijetla ‘mulačkih loza’.

Najpoznatija makarska babica Mičelina Ercz, na žalost ili na sreću, nije znala pisati. U maticama stavlja križ ispod potvrda poroda. Ima naslov ‘levatrice approvate’, što znači da je mjesni liječnik procijenio pozitivno njenu vještinu. Mičelina je uz to i baza podataka, povjerenica tajni, utjerivačica priznanja očinstva. Živi i djeluje polovinom 19. stoljeća. Priče o njoj prenosile su se dugo. Još su je generacije rođene prošlog stoljeća spominjale. Naravno tih pripovjedača više nema, no ostale su, što zapisane, a što zapamćene štorije iz usta; sestara Jerinica, Ribola, šjore Blice, Tavrinice…

Mičelina pokušava odgovoriti majke od najgoreg ishoda; predavanja djeteta ‘na pjatancu’. Takvo ostavljanje novorođenčeta pred portom samostana, otkud bi ga se slalo u splitsko sirotište, bio je ipak humanije od ostavljanja na milost i nemilost ulice. Zabilježeno je više odbačene djece na rivi pod ‘šenitadom’, pred srušenom zgradom nekadašnje Kapetanije, na žalu, pored puta… Mičelinina prijava jednog od poroda, posebno je ekscentrična.

Žena rađa blizance. U braku je, ali neaktivni stari suprug s razlogom sumnja u nevjeru. Ipak sve trpi, nadajući se produžiti plemenitu lozu. Suprugina veza s trgovcem neženjom javna je stvar, te se s mužem rogonjom sprdaju po svim kantunima. U plemenitom domu su bronzini prazni, pa trgovčeva potpora dobro dođe. Po porodu dvojajčanih blizanaca; dječaka i djevojčice, majka moli Mičelinu za uslugu. Ideja joj je zapisati djevojčicu kao nasljednicu supruga, a dječaka kao sina ljubavnika. S jednim potezom ubila bi dvije muhe. Loza contea bi se nastavila, a muškiću bi bila osigurana sigurna materijalna budućnost.

Mičelina je nešto načula o takvim slučajevima. Naravno nije znala da se pojava stručno zove ‘heteroparentalna superfekundacija’, a događa se kada žena prilikom ovulacije otpusti dva jajašca. Unatoč postojanju takvih medicinskih rariteta, Mičelini je bilo jasno da su blizanci trgovčevi, no župniku se klela kako su od različitih očeva. Navodno je tvrdnju potkrijepila ovako -Čim su se rodili vidilo se po prstima! Mala je pribirala ručicama ko da će zasvirat na pjano-forte; prava konteša! Mali je vrtio palcem i kažiprstom ko da broji šolde; pravi trgovac! Odma sam znala ko je čiji! Babičina teorija ne bi prošla DNK analize, ali su djeca zapisana različitim prezimenima.

Sudbina je stvar dodatno zamrsila. Dječak je umro u djetinjoj dobi. Umro je i stari conte, a malo potom i majka. Djevojčicu je posvojio trgovac. I sama je rodila izvan braka i začela novu ‘mulačku lozu’. Njeni potomci žive danas u Americi, te su se autoru redaka obratili da im prošnjuva podrijetlo. Na osnovu, što legalnih izvora, a što ćakula-štorija, sklopila se priča. Bojazan da će se nasljednici uvrijediti, pokazala se suvišnom. Dapače, kao pravi Amerikanci, bili su oduševljeni. -An amazing family story!, komentirali su, misleći vjerojatno kako bi bilo zgodno sve pretočiti u soap-operu.

Sve rodoslovne soap-opere ne završe tako ‘amazing’. Zbog zatajenog podrijetla, bilo je i kompliciranijih ishoda. O identitetu ‘karta-kanta’ nećemo. Na to nemamo ni pravo.

DCF 1.0

Evo još jednog zanimljivog slučaja. Molba starijeg čovjeka iz obližnjeg mjesta, nije mirisala na ništa neuobičajeno. Samo je tražio da mu rodoslovni-detektiv napravi obiteljsko stablo, ne bi li unuke zainteresirao za lozu i ostavio im podatke ‘od koga su proćerdili’. Posao je bio lagan. Matice su bile dostupne i obiteljsko stablo se gradilo bez problema.

Onda je istraživač, a kamo sreće da nije, počeo prpati i po natuknicama uz imena, pa kako mu nešto nije štimalo, posegnuo je prijateljskim linijama i za drugim izvorima. U ‘zgodopisu’, župe koju nije zgodno imenovati, pronađen je podatak koji naglavce mijenja činjenice o podrijetlu. Dakle, službeni otac onog barbe koji je poželio imati obiteljsko stablo, bio je vojnik na nekom od bojišnica Prvog rata. Iz kuće je izbivao više od godinu dana. U periodu od začeća djeteta do rođenja, žene nije ni vidio, a kamoli što drugo. Stoga u stvaranju novog života nije mogao ni sudjelovati. Kosti je ostavio na fronti.

foto: Izgubljena Makarska

Daleko od bojišnice događao se u selu boj drugačije prirode. Ranjeni Čeh-vojak nije imao mjesta u bolnici, pa su ga smjestili u kuću domaćina koji je tada u borbi. Žena njeguje Čeha, i više od potrebitog, te ostaje u blagoslovljenom stanju. Soldat odlazi, a ona bojeći se skandala, odlazi rodbini u Zagoru. Tamo rađa i ostaje na dulje vrijeme. Na povratku prijavljuje dijete župniku. Sestra udata u Zagoru, zaklinje se da je muž došao u posjetu s fronte dok je bila kod nje, pa se dogodilo začeće. Svećeniku je situacija sumnjiva, no upisuje ime supruga kao oca. Čini to bez velikog grizodušja. Uostalom, muž je poginuo, Čeh se više neće pojaviti, a majka će odgojiti dijete bez pritiska sramote ,mulca’.

Istražitelj stabla nije otkrio nasljednicima pravu istinu. Unuci su podatke o rodoslovlju upotrijebili u praktične svrhe; za razdiobu maslina nakon smrti djeda. Obrađuju ih i beru i danas. Da im koji zalutali Čeh u japankama pri pohodu na Biokovo slomi koju granu, sigurno bi ga dobro nabrecali. A možda je baš taj Jirži ili František, nasljednik imovine jednako kao i oni sami.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Da je rodoslovno istraživanje i znatiželja za pretke delikatan hobi, koji te može zateći nespremnog, autor redaka će potkrijepiti primjerom sa svog stabla.
Ispitivanje vlastitih predaka je krenulo dobro. Detektiranje što ranijeg krvnog prethodnika, rezultiralo je uspjehom. Sve zahvaljujući sačuvanim popisima i uredno vođenim knjigama.

Na popisu stanovnika Kotišine, zabilježeno je i domaćinstvo Ivana Srzića. ‘Stanje duša’ datira iz sredine 18. stoljeća. Prezime gospodara stoji zapisano i kao; Srzić Lučić-Lučin. Na drugim mjestima iz istog razdoblja i kao; Joannis Paulovich Lucich Sarzich allias Lucin. Vrijedan podatak jer trojno prezime govori o ishodištu podrijetla.

Specifičnost i ostalih starih domicilnih rodova su barem dvojna, ako ne i višebrojna prezimena. U slučaju Kotišine današnje Lovrete su još službeno bilježeni kao Pavlovići, Stipičevići su Vukmirovići, Perice; Kazići ili Kačići, Grgasovići su Crnkovići, Kovačevići; Kljakići, Jurkovići su zvani Šainovićima, Glavičići; Domljanovićima, Glavinama i Glavinovićima, Drviši su pak označeni Čelebićima. Slično je i u Makru. Žarnići su Pavličevići, Puharići; Jakasovići, Mendeši; Sušići, Andrijaševići su i Kačići. Tako je diljem primorja.

Vratimo se domu Ivana Srzića. Razvidno je da obitelj u trenutku popisa uživa bolji materijalni status, jer je na popisu zabilježena i sluškinja (lat. famula). I druge kuće tada drže po nekog od posluge, no to ne treba shvaćati kao posebno blagostanje. Ukućani rade koliko i oni koji ih služe, a u trenutku blagog imovinskog uzleta, potrebna im je ruka više. Najčešće se najamnici uzimaju nakon širenja imanja. To se uglavnom dešava ženidbom za ‘dotarice’ iz obitelji bez muških potomaka. Baš kao i u slučaju Ivana Srzića. Žena mu, iz roda tučepskih Rudanović Vidića, nasljeđuje zemlju pored Kotišine i imanje se širi. I sve bi to bilo lijepo da zbog nove informacije nije slijedio hladan tuš.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Ovisno o procjeni upisivača, posebno pri vizitacijama biskupa, primjedbe mogu razotkriti i po koju tajnu. U slučaju autorovog pretka iz petog koljena, zabilježena je ružna opaska. Bilo bi to nekako ovako: ‘Služavka Srzić-Lučića, ostala je trudna. Malo po porodu, digla je na sebe ruku i bacila se s Osejave, a dijete je ostalo gazdi’ Spoznaja da je netko prekratio život, moguće baš zbog tvog vlastitog pretka, nije ugodna. Grijeh je donekle ublažen. Dječačić biva odveden rodbini u Brela, te nosi majčino prezime. Na krštenju mu je kum Srzić, što je i prešutno priznavanje očinstva. Kasnije ga i oprema za vjenčanje darivanjem vola i kupnjom komada zemlje. Takav je rasplet donekle i smirio uređivača Kamarina.

Iza svakog retka iz matičnih knjiga može se sakriti i po koja priča; dramatična ili idilična. Zato s istraživanjima gena oprezno! Jer mudro su zborili naši stari. ‘Ko u mraku traži sitnicu, na svitlo istira krupnicu’.

Toliko o ‘mulcima’. Nastavljamo s plemstvom, što falšim, što pravim.
Piše: Marino Srzić / foto: privatni album

- Oglas -