Dođe li vam ponekad milo naših poteštata zbog znojenja nad složenim problemima koje im je nametnula uloga ‘pučkih poglavica’. Narod kaže -Sami pali, sami se i pribili. Ko ih je tira da se vaćaju rabote, ako im je dešturba! Suosjećanja bi ipak trebali imati, jer ‘dičnim poglavarima’ dišpetožog grada pod Biokovom, nikad nije bilo lako. Razapeti između stvarnih mogućnosti i očekivanja biračkog puka, jedva bi se održali cijeli mandat na vrhu lonca.

Osim ljudske vrste gnjavili su ih nekoć i primjerci iz životinjskog svijeta. U prvom redu kale pune pantagana, nositelja infeta i glasnika mižerije, onda bijesni psi i pokoji im rođak vuk, koji se za velike studeni znao spustiti i do Kačića, te komarci, radi kojih se moralo isušiti lijepo jezero na Donjoj luci pred opasnošću od malarije.

Šjor Šilve, s mandatom poteštata od prije 100 godina i desna mu ruka ‘bidelo’ Toma, kojeg smo upoznali u prošlom Kamarinu, u redovitoj su jadikovci spominjali i neke druge predstavnike lokalne zoologije. –Moj Toma, žalio se poglavar -Mogu izać na kraj sa svim beštijama, ali kad me se uvate ćimavice, onda sam naheba! Nema u njima dva deka, a piju ti krv ko vukodlak!
Iskusni portir se složio. Stjenica, uš ili ćimavica, inače su neugodni nametnici kojima je najveća gulozarija ljudska krv. Sugrađana s odlikama spomenutih beštija, Makarska je bila krcata, a s posebnim su guštom pili krv poteštatu.

Oglas

Našim ćimavicama u ljudskom liku, pisana je forma bio rjeđi oblik očitovanja. Znali bi oni napisati po koje slovo, no više su preferirali nastupe uživo. Takvi su performansi pretpostavljali i osmišljenu režiju.

Ćimavice bi u ujednačenom ritmu redovito dolazile po dnevnu dozu ćućanja krvi gradskih činovnika. Ponajviše radi smanjenja poreza koji je hametice praznio bušte sa zarađenim jasprama.

Prostori pred vratima poreznih ureda bili su najčešća okupljalište žalitelja-stjenica. No, rijetko bi koja invazija na poreznu ‘tvrdu kulu sigetsku’, završavala uspješnim ishodom. Stoga su se desantne jedinice ćimavica prebacivale na drugu stratešku točku; pred ured poglavara. Tu bi uz osmišljenu taktiku, misija često i uspjela, a poteštat pokleknuo pred upornim morenjem.

Pouzdani portir Toma proročki je predviđao upade ćimavica, te bi poteštata obavijestio –Sutra će kurit riba. Petak je i na peškariju će nagrnit svita! Očekujte Katu Škrpinu, sigurno će molit za smanjenje poreza na tolu i balancu!, nagovijestio je Toma načelniku.

Kate rečena Škrpina, nosila je nadimak iz dva razloga; muž joj je bio prvi u ulovu te morske vrste, a uz to joj je i ćunka neodoljivo podsjećala na glavu škarpine. Na posprdni pridjevak se privikla i bez kompleksa reklamirala –U vaše Kate Škrpine, friške škarpine! -Boje da sam fijena škrpina nego salpa puno govana, tješila se.

U četvrtak, taman poslije marende, vratar je tri puta zaklapao na vrata. Bio je to dogovoren znak da nailazi Kate. Načelniku najava nije ni trebala. Osjetio je vonj friškine čim je stupila u zgradu. Upala je s naramkom zamotanim u novine. Omot je kamuflirao omanji pajerić friško smaknutih stanovnika mora. –Šjor načelniče, krenula je odmah s tiradom -Slabo nam se stanje piše, u moru ribe nema više!, Škrpina je uvijek svoje važne monologe izricala u stihovima. Bila je uvjerena kako se molbe bolje hvataju na rimovanu ješku. Nastavila je – Pajer mi je prazan osta, doma spize nema dosta! Mriže šupje, barka gnjije, nema blagoslova ko prije! Porez veći nego lani, osvanuše crni dani! Ja tolu platit ne mogu, smilujte se meni, plačem vam ko Bogu!

Načelnik se preznojio od tolike količine stihova, a došlo mu je i zlo od vonja ribe. –Dobro!, rekao je razoružan. -Valja pomoć! Nego koga ti ono sve imaš doma? Počela je nabrajat u ribarskom desetercu –Četri ćeri slatke ko trije, takve niste vidili prije! Tri sina mlada ko gire, izili bi i navarne kumpire! Jednog muža grdog ko murina, poloče i stolitar vina! Svekra i svekrvu stare pešamole, šta me od zore do mraka more! –Fermaj!, smantala je Kate načelnika Šilvu –Ti ko da živiš u akvariju! Ajde, nećeš platit ovi put banak, ali nikome ni riči! Nego šta ti je u tome pajeru?, bio je znatiželjan. –Komadi su tute fini, u gospode sve na cini! Požaliti nećeš, nije ovo roba za smeće! Zubaca, pagra i oboritih bokuna, neću ti bubrige prodat pod muda! Čast i slava jer si mi pomoga, dabogda u ribi lipo blagova!, završila je poemu, predala Šilvi pajerić, te zadovoljna što se škapulala poreza, odjedrila put peškarije.

Načelnik je odahnuo. Em se riješio ćimavice Škrpine, em je ćutio božanski okus delikatnog zubaca, koje će kao pravi katolik blagovati u petak.

Jedna je druga vrsta, neživotinjskog podrijetla, zadavala muka poteštatu, možda i više od ćimavica. Riječ je o špici-škandalima.
Njihov hobi nije bio špijunske naravi. Glavna im je pasija bila ubaciti ješku smutnje i podmetnuti mućak u tuđu kapunjeru. To bi tuženima, bili krili ili nevini, donijelo probleme. Špici-škandali se nisu obazirali na žrtve. Jedino im je važno bilo udovoljiti strasti skandejanja.

Škandal-žalbi se toliko nakotilo po uredu, da je poteštat bio prisiljen formirati veći broj fascikli s natpisom ‘Jutika’. Zašto Jutika? Jer je Jutika bila najplodonosnija špici-škandejuša s naših prostora.Živjela je sa sestrom zvanom Kamomila. Shodno pridivku ona je bila dobrohotna, a Jutika ljuća od ljutike. Povukla je neki pogani gen i sva sreća da je nije imao tko naslijediti, jer je i poput sestre ostala usidjelicom.Da je bila samo šporkog jezika, fulminane čudi ili brza na šakama, ne bi bila upamćena. Takva je bila glavnina domorodačkog puka. No Jutika je ušla u urbanu legendu kao najproduktivniji proizvođač skandala.Skandali nisu bili rijetkost. Od njih su odzvanjali kale i kantuni, a beštime i kletve bile zvučna kulisa svakodnevnice. Jutika je bila meštar za drugačiju ‘škandal-aktivnost’. Verzirala se ubaciti pecetu u mirno stanje, te se povući, ostavljajući za sobom nered.

-Vidi goluba i golubice kako se vole, primijetila je raznježeno sestra Kamomila prizor ptičje ljubavi na dvoru. Jutika je procijenila romancu, pa komad suhog kruha bacila pred golublji par. U tren se idila raspala. Pobili su se od ingordece oko plijena da je perje letjelo na sve strane. –Špici-škandalu!, zaplakala je Kamomila -Sve pokvariš! –To ja iz športa, da ne bude dosadno, objasnila je Jutika, promatrajući fajt goluba i golubice.Da je ostalo samo na ptičjem svijetu, ni po muke, no svoje je umijeće iskušavala i na račun bližnjih. Bila je prilično pismena, te otkrivši kako je skandale zgodno začeti korespondencijom, kreće s praksom upozoravajućih pisama načelniku.

Čak su se i neke problematične situacije, zahvaljujući njenom skandejavom športu, uspješno detektirale.

A konto Jutikinog pisma, ušlo se u trag ‘mrnjau-apetitima’ jednog namještenika. -Evo imamo ga!, slavodobitno je uskliknuo bidelo Toma, sve manje vratar, a sve više poteštatov osobni savjetnik. U Jutikinom pismu, stajalo je ovako:’Cijenjeni, ne želim ni pomisliti da ste okruženi lupežima, ali nije tako. Na štekatu poznate restauracije, gdje sam slučajno prolazila našavši se poslom u Splitu, ugledala sam Vašeg nižeg činovnika pri bogatoj trpezi. To je onaj koji ima puste djece i jedva kraj s krajem spaja. Mislila sam da ga netko časti, jer je veliki jastog pred njim na pjatanci bio, ali sam se raspitala kod konobara koji kaže da je i inače dobra mušterija. Već sam i zaboravila na to, kad sam naišla pred kućom sina mu kako jede čokoladu. Rekao je da mu pape svakoga petka gulozarije iz Splita donese. I žena mu je na misi u novom kaputu s pelicom bila! Valja vidjeti otkud novci sirotanu s pustom djecom na grbači.’

Poteštat je poduzeo korake, označio novčanice iz općinske kase, pa je lupež provaljen.

Špici-škandalica ne posustaje ni usred rata. Ljubi B., civilnom namjesniku grada, priopćava:’Ovih dana je kao što znate vrlo zahladilo. Ja sam svojoj susjedi kazala. –Vidi koja ladna arija, šta će tek bit na zimu?, a ona mi je odgovorila –Nije to ništa. Naši iz planine javjaju, da je gori prava ‘arija jebentina’.Moga bi i snig! Otkud ona može znati za vremenske prilike na Biokovu? Znači da je s partizanskim pokretom povezana i ruši novi poredak! Neka Vam je na znanje! Spremni!’B. je bio pametan čovjek, pa je pismo iskidao, a kasnije ga spominjao u privatnim društvima. No, ni za to, premda je moglo imati velikih posljedica, Jutika nije odgovarala. –Špici-škandalica, bleka!, odmahnula je nova vlast rukom, kad je priča procurila.

Poslije rata je posenilila. To se da naslutiti i iz poruke Gradskom komitetu 1948. godine. ‘Drugovi! Svjedok sam kako neki još stoje na strani izdajice Staljina. Eno nikidan je bio u vižite u onu kuću na Velikom putu. Vidila sam ga svojim očima. Je da je ima faculet na glavi i široku šotanu, ali sam ga pripoznala po njegovim kurbanjskim brkovima. Ulazi i izlazi ko da mu je ćaćino. Ja ću vam naznačit točan indiric, a vi ga uvatite. Sad je prilika! Smrt fašizmu! Drugarski pozdrav Jutika!’

Naravno Staljin nije špancirao našim kalama, nego baba Ane nije brijala brk, koji je neodoljivo podsjećao na njegov.

 

Tako je završila Jutikina špici-škandal karijera. Na njenom sprovodu koji je pao u veljači, dvije su mačke u strasnoj igri ometale svetu službu i zasjenili tužni čin. Sestra Kamomila je tronuto rekla –Sestro moja, skandale si začinjala, u skandalu si partila! Da je ostala živa, Jutika bi danas dobro kotirala. Za njene aktivnosti našlo bi se mjesta na internet-portalima i društvenim mrežama. Sigurno bi unijela dah svježine u današnje medijske prostore, jer i ako je skandejala, radila je to maštovito. Danas i skandali postaju dosadnima.

U slijedećem nas điru očekuju i ostale morine koje su zagorčavale život poteštatima. Autor redaka nema uvid u suvremene ćimavice, špici-škandale i slične, no tradicija se vjerojatno nastavlja.

Piše Marino Srzić / foto: privatni album