Možda vam je katkad prolazeći pored zgrade Grada, bez obzira koja politička garnitura trenutno stolovala, palo ovako na pamet -Da mi je samo na uru bit nevidljiv, pa pošpitit po kancelarijama ko kome čuva leđa, a ko koga infloćaje?Jednako su nam pomišljali i preci pasavajući zgradu Starog poglavarstva, sreza, općine… Interes za ‘kužinavanja’ po lokalnim bastionima vlasti, bio je veći kada bi se očekivao ishod kakve molbe, zahtjeva, pritužbe.

Veleštovanom gospodinu, slavnom upraviteljstvu … Tako su ili slično, sukladno duhu vremena, nekoć započinjali dopisi pučanstva. Završavali su sa; ufam se u dobrohotnost, haran sam do groba. Uz toliku udvornost, računalo se na milostiv ishod koji bi pomogao da se kroz šumu paragrafa prođe ‘lišo’ i ‘omasti brk’.Za korespondenciju s vlastima angažirao bi se neki pismeniji amater. To se pokazalo učinkovitim, a bilo je i jeftinije. Advokati su imali tarifu, dok su samouki pisali po narudžbi za dobru večeru.

Neprikosnoveni makarski meštar za žalbe i molbe bio je šjor Toma. Nije završio nego pučku školu. Bio je ‘bidelo’, kurir i vratar na porti Poglavarstva, suda, te još nekih važnih institucija. Nakon dostava pošiljki s timbrom tih ustanova, pošteni bi građanin trčao od straha na kondot. Kako i ne bi. U nijednoj obavijesti nije stajalo: ‘Mi smo dobro, kako želimo i vama!’

Oglas

Toma je slučajno počeo svoj radni vijek i to ne zbog svojih sposobnosti, nego nesposobnosti. Otac mu nije znao kako zbrinuti sinove, pa je promislio: – Priživit od zemje može samo jedan. Neka drugi ide u svit, a trećega i najlinijega Tomu, triba namistit na jasle kralja i domovine!

Tako je i bilo. Dotadašnji se portir okliznuo niz smrznute kongule na Kačiću i kobno završio, te se otvorilo radno mjesto za novog ‘bidela’. Tomina mater je nekoć služila u poteštatove tete, a Tomin barba, fra Bone, godinama ispovijedao poteštatovu mater. To je bila dovoljna kvalifikacija za ‘bidela’. Uz pogodbu dostave mladog janjca pred Uskrs, dogovor je bio zaključen, a on službeno imenovan ‘općinskim poslužiteljem i trhonošom za manje terete’.

Posao mu je bio otvarati i zatvarati vrata, ložiti peći po uredima i obavljati posao kurira. Da je živio samo od službe, na špaheru bi mu kunjala mačka. U Tominom se domu unatoč mižernoj platnoj bušti uvijek dobro papalo. Sve zahvaljujući njegovim honorarnim aktivnostima.
Svi su živjeli od nekih fatureta. Maranguni su krpili škure, a krojači priportavali kolete. Za Tomine faturete nisu trebali čekić i škare. Bio je praktičan i lukav. To mu je vrijedilo više od nauke. Jer kako su govorili stari –Zaludu ti nauke, bez praktike!

Prva fatureta našem bidelu ponudila se neočekivano. Na vrata Poglavarstva došla je Albaharijevica, vlasnica trgovine pozamanterijom, tutnila mu u džep papirnatu monetu, dovoljnu za kupnju Batinih postola i šapnula–Ovo je kuverta s molbom za proširenje trgovine. Stavi je na vrh škafeta u stol referenta. Još ću se revanširat! Tako je krenulo.

Nudile su se nove faturete: udariti pečat na kojeg je smantani činovnik zaboravio,provjeriti što je s namještenjem novog gradskog redara ili tko je izgledan kandidat za seoskog glavara.
Ponudio mu se i novi angažman. Zaposlenici uprave su prepoznali u njemu idealnog suradnika za logistiku. Postao je dežurno uho i prenosio informacije naručiteljima. Do podataka je dolazio špiteći kroz ključanicu i prisluškujući važne sastanke.

Otkrivao je polako i tajne činovničkog aparata. Znao je tko se zaključava s ljubavnicom u ured, tko krade papir i tintu, tko u škafetu drži pornografske sličice, a tko koketira s komunistima i frankovicma.

Domalo je imao u šaci cijeli srez, a mogao je i raditi o glavi glavara, samo da je htio, no nije. S velikim ulovom i rizik je bio velik. Zato je nastavio u sitno i provlačio se kroz sve promjene vlasti.

Vremenom je postao i maher za letere. Čitajući iz dana u dan žalbe i molbe, patentirao je najučinkovitije dopise. Jedan je takav uradak dospio starom i iskusnom službeniku na stol. Zadivljeno je komentirao –Ovo nije pisala križem potpisana nepismena Mare, a ni neki advokat, ovo je napisao pravi lisac! Ponuđeno mu je mjesto nižeg pisara, no kontao je–Više meni vridi moje misto bidela, nego katriga u kancelariji! I nije pogriješio.

Šjor Toma je glavni junak novog serijala Kamarina. Osim što će biti zanimljivo zaviriti u davnu prepisku građana s vlastima, vidjeti ćemo kako se stvari do danas nisu promijenile! Izborna obećanja današnjih, kao i negdašnjih poglavara, obično odu u vjetar. Treba li nadometnuti–Čast izuzecima! Možda treba, ali nije nužno. Ili kako je rekao jedan stari Makaranin–Kad im triba tvoj glas onda je -Ave Marija!, a kad zasidnu onda Adio Marija!
Da je zapitati našeg Tomu kako bi grupirao tražitelje prava i usluga, odgovor bi –Imaš one koji uvik nešto kukaju i mole. Ja sam ih zva pjanđi-mone i kukviže. Oni koji uvik tužakaju su tužibabe. Ima ih kojima je jedini gušt začet svađu. To su špici-škandali. Oni dosadni su morine i ćimavice. Bilo je i infišanih da su se rodili s librom u ruci. Solili su pamet svima, a krstio sam ih šalamunima. Najmrži su bili koji su se rodili sa srebrnim kućarinom u ustima. To su mrtva puvala. Čim bi počeo čitat leteru, odma bi moga ošervat ko je kakvi!Pekući zanat posrednika, Toma je pekao za sebe masnu pogaču punu patakuna, živeći bolje od činovnika višeg platnog razreda.

Mali portirski kamarin, na dnu skala gradske zgrade, krio je mnoge tajne. Glavni je junak naše štorije tu smišljao kako osigurati klijenteli pozitivan ishod, a sebi honorar. Iz Tomine teorije o vrsti pošiljatelja molbi pozabaviti ćemo se danas ‘kukvižama ili pijanđimonama’. Kukviža je ptica koja stalno kuka, a pjanđimona je samo nešto fijeniji naziv za narodski rečeno ‘plačip…’, pa je asocijacija jasna.

Što su sve ‘dične naslove’ moljakali stari Makarani? Sadržaji se zamolbi kreću od redikuloznih do dramatičnih. Od molbe za dozvolu držanja gudina usred grada do očajničke molbe obitelji da se poduzme sve oko potrage sina soldata, viđenog posljednji put u tršćanskoj vojnoj bolnici, ratne 1917. godine.

‘Letere-zamolbene’, ispisuju tužno-smiješnu kombinaciju životno-plesnog koraka kojim su naši preci odbalali kroz svoje vrijeme.

Primjerice:
‘Slavni naslove, mi družba bogoljubnih građanki, okupljamo se uz blagoslov župnika, već dulje vremena u stanu jedne od moliteljica Gospi od Ružarija. Ovo činimo jer su zimi prilike u crkvi teške. Čak se i voda u krstionici zna zamrznuti. Sve bi bilo dobro da se u susjedstvu naše domaćice ne nalazi prava jazbina. To je stan brijača Tona, zvanog Raguželo. On na opće zgražanje izdaje sobu za nečasne radnje sumnjivim djevojkama. Zbog blizine, naše su pobožnosti stalno prekidane larmom i krikovima. Ako je već ovim grešnicama zakonom dozvoljeno obavljanje ‘trpećeg obrta’, onda učinite nešto da se stvar reguliše. Ili odredite satnicu njihovog djelovanja ili pak odobrite našoj domaćici manju novčanu pomoć. Ona bi to iskoristila za deblji inkarat i ožbukavanje, pa bi i buka bila podnošljivija. Bilježimo se s osobitim štovanjem!’ Eto i molba kreposnih građanki, na kraju završi s građevinskim zahvatima.

U drugom slučaju zabrinuti otac moljaka vlasti ne bi li sina izbavio iz ‘kašete brokava’. Borbeni mladić izvikuje komunističke parole u vrijeme posjete režimskog političara Angjelinovića gradu. Prava je sreća da ga ne uhićuju žandari, jer bi tada stvar bila nepopravljiva. Privode ga gradski redari zbog kršenja javnog reda. Na odluci je općinske vlasti s kakvim će ga dopisom predati pravoj policiji. Otac ima ideju kako stvar riješiti:
‘Dični poglavaru, utječem se Vašoj milosti. Poznajete me kao časnog čovjeka koji je prošao najopasnije frontove pod oslobodilačkim stijegom našega kralja. Nu, eto nesreće s vlastitim potomkom! Momak je usijane glave i zaveden od komunista sa splitske gimnazije. Vikao je parole koje i ne razumije. Zato Vas molim, isporučite ga žandarmeriji pod drugom prijavom. Nagle je čudi i poznat kao kavgadžija. Tako je nedavno s grupom prijatelja napravio pravi nered. Činili su komedije s Dekavalom, gradskim telalom, te ga bacili u more i gotovo udušili, pak su ga izvukli. Molim da prijavite taj delikt, koji je manje opasan po državu, ter prikrijte antidržavne parole. Nadam se da ćete uslišiti gorke suze jednog oca, humaniste i rodoljuba!’

Kavgadžija je spašen. Molba je puna kukvižanja, no suosjećanja nema. Vrednovati život gradskog ubogara Dekavala ,jeftinijim od uzvikivanja parola tatinog sina, u najmanju je ruku neetično. Nit je otac bio humanista, niti sin komunista. No škapulali su se. Koliko se tatinih sinova na jednak način škapulaje, svjedoci smo i u našim danima.

Iz repertoara ‘pjanđimona’ dopisa, zanimljiva je ona  napisana rukom nećakinje umirovljene meštrovice. U maniri melodrame, ova je letera bila predodređena za pozitivan ishod.
‘ Poglaviti gospodine! Milostivo molim da uslišite zamolbe dviju sirotica. Jedna je od njih moja mila teta, koja mi nalaže kako pisati. Rekla je –Piši njemu, mehka je srca i bio je mojim učenikom. Što ištemo? S tetom živim u teškim uvjetima. Ja nikakovih primanja nemam, ter s njenom bijednom penzijom jedva kuburimo. Da nema dobrih ljudi i crkve, ni za ogrijeva ne bi imali. No snalazimo se i ne tražimo novca. Teti je jedino zadovoljstvo kino posjetiti i predstave slabim vidom odgledati. To kanda da je preporodi. Zato Vas umoljavamo na abonentsku gratis- kartu za predstave u kinu Eden, jer nemamo za ulaznice novaca izdvojiti. Ukoliko bi nam pomogli nabaviti i špecijalne naočale po narudžbi iz Zagreba, da sve na platnu može bistro odgledati, bili bi Vam do groba zahvalni! Usrdno moleći, Vaša bivša učiteljica i njena sirota družbenica!’ I ko im ne bi udovoljio?

Za intervencije kod ovako iskrenih zamolbi, šjor Toma ne bi uzeo ni latenog novčića. Imao je i on srca. No, zato je prepotentne molitelje, ‘ko sam-ja sam’, dobro oparentao po takujinu. Iz bogate arhive berekina –bidela, u nastavku.

Piše Marino Srzić,foto: privatni album