‘Šta je u veltrini, to je u butigi’, glasio je stari trgovački slogan. Ista se krilatica primjenjivala i za neke tjelesne odlike. No, to je već štorija za napis s drugačijom temom.
Čitatelji Kamarina možda još pomalo važu što to sve izlažu naša dva kandidata-poteštata u svojoj promidžbenoj izbornoj veltrini punoj projekata, investicija, socijalnih programa, komunalnih zahvata, prostornih rješenja. Ili uopće ne važu, već su spremni dati glas akonto povjerenja u firmu, baš kao u nekim butigama gdje se roba kupuje, a da se prethodno ne omjerava i ne pipa kako bi se ocijenila kakvoća. Jednostavno se čeka da trgovac baci robu na balancu i odredi cijenu, te usput kaže –Inače bi došlo više, ali ovo je ko tebi!
Takva priča kruži o politici. U ovakvu praksu možemo povjerovati ili ne. Ono što nam nalaže građanska dužnost i dobar demokratski običaj, iskazati ćemo u ovu nedjelju, izlaskom na drugi kruga izbora za gradskog poglavara. Što god bilo, valja nam se odmah iza nedjelje, tuta-forca posvetiti luštravanju jednog drugog izloga, onog turističkog, sudbonosnog za naše bušte koje su od lani već dobrano ispražnjene zbog nesritnice Korone.
Što još ponuditi nakon opetovanih mijenjanja apartmanske mobilje, ulaganja u konstrukcije za vodu od početnih akvarija do današnjih bazena, koji će ako ambicjuni porastu, doseći gabarite olimpijskih.
O proširivanju ponude dumali su nam i preci, pioniri afitavanja pod Biokovom.
-Afitam kamaru, pa nesritnici ostave otvorene škure za najvećeg čiča i onda mi sunce ruvinja mobilju! Minjam im šugamane, pa se do kraja lita učine u kanavace! Nosim im vino na plažu i plaćam led u ledara iz Velikog Brda.., nabrajala je šjora Marica kolegici iznajmljivačici Perici, troškove oko afitavanja, te zaključila -I kad učinim konat, ne ostane mi nego za platit misu za novu sezonu. Kolegica Perica se nečega dosjetila. -A da im je štogo usput prodat i zaradit još koju banicu?
Slijedeće je sezone investirala u veću količinu robe s greškom. Radilo se o ‘pupama’, bebama iz butige igračkama gđe Albahari.-Vidi kao su šesne, ali su makane, imaju grešku, pa ih ne može izložit. Zato mi ih je prodala u kvarat cine!, objasnila je kolegici. -Ima li ih još?, zainteresirala se Marica .-Nema ja sam ih sve kupila!
Greška kod lutaka je bila u pobrkanim ekstremitetima. Tamo gdje su trebale biti noge, tvorničkom su falingom instalirane ruke i obrnuto. -Bože mi prosti ko kokondrili!, prekrstila se Marica, još uvijek ljubomorna što i sama nije uspjela nabaviti ‘pupe’, pa makar bile ko ‘kokondrili’. Perica je pokušala jadnim lutkama lomiti noge i ruke, pa ih prilijepiti na pravo mjesto, ali nije išlo. Sašila im je i primorske nošnje, te bi se koji furešt i mašio za suvenir, ali svi bi odustali ugledavši takvu kombinaciju ekstremiteta. Nije zaradila ništa.
–Ništa moja Marice, žalila se prijateljici na kraju ljeta -Samo sam bacila šolde! Sve ću ote pupe –nakazete itnit priko mula. A ti? -A ja sam se nakesala, slavodobitno je odgovorila Marica, pa objasnila i kako. -Počelo ti je tako da sam počastila jedne iz Beograda ručkom. Poludile su za mojom šalšom i odma naručile da im učinim koju teglu za ponit doma. Glas se proširio i cilo sam lito nakuvavala pamidore. Otišli su za Česku, Austriju, nema di nisu. Onda sam jedne Švabe ponudila kumpetom šta mi je osta još od lani. Njemica je infišala da tako nešto lipo nije nikad okusila i unaprid mi platila za sebe i prijatejice u Berlin više doza, da im pošajem u paket kad bude stađun. I platila mi je još i za poštarinu! –Pa di će nosit šalšu i kumpete ko uspomenu na more!, prekrstila se Perica –Umisto da lipo kupe ventule, vaze ili pupe!, nadožuntala je gorko.
Kolegice iznajmljivačice, nisu ni slutile da su najavile novi trend; gastro-etno suvenire. To će doduše doći na red tek u naše doba, kad će one sirote već decenijama zauzimati tužne ležajne kapacitete, one u kanpu pod pločom.
Čega je bilo u makarskoj turističkoj veltrini i butigi prvih decenija prošlog stoljeća? U početku samo poslovičnog mora, sunca i spize. Pred zahtjevima posjetitelja i namirisane prilike za zaradu, iznajmljivači postaju inventivnijima.
Zanimljiv je napis iz Novog doba, Vinke Šperac Bulić, pionirke ženskog novinarstva u Dalmaciji. Nakon što joj se tršćanska rodica požalila da na makarskoj fijeri nije mogla kupiti nadaleko poznate tkanice, Šperčeva kritizira: ‘Naša lijepa sajmišta pretvaraju se u švercanje bofl-robe. Gdje su naši divni ručni radovi na tolikoj cijeni kod svijeta od dobrog ukusa?’ Što bi tek rekla gđa Šperac na sadašnju poplavu nekvalitetnih proizvoda?Odgovorni djeluju promptno. U dopisu Sreskog poglavarstva stoji: ‘U svrhu nabave materijala za kučevnu industriju, dodijelit će se hitno dostatne novčane svote tkaljama iz Podgore. Njihovi su ćilimi izvrstne kvalitete i u posljednje se vrijeme od turista često potražuju’ Novac je odmah dodijeljen bez kompliciranih apliciranja za fondove, na kakvima danas rade cijele ekipe, a vrijedne su Podgorke dobile priliku za podebljanje kućnog budžeta.
Zdravstvena blagotvornost mora, ističe se od samih početaka turizma. Za doba Austro-Ugarske u propagandnom letku gđe Antunović-Finko stoji reklama u stihovima: ‘Uz more čisto i frižak zrak, bježi svaka bolećica na mah! Znajte i ovo, nije tajna, uz makarsko more dama ostaje mlada’ Premda je zabilježeni broj gostiju skroman, promidžba je imala učinka. Posebno kada se radi o efektu prirodnih resursa na živahnost dama.
20-tih godina na adresu Poglavarstva pristižu specijalizirane ponude. Zubar Lettinger obraća se s molbom: ‘Pučanstvo je osuđeno na lošu zubnu skrb. Nudim se od ove sezone popraviti propušteno. Gostima valja osim zabave priuštiti i medicinsku zaštitu. Zar neće biti antireklama, ako se kakvom turistu dogodi komplikovanija zubobolja, a nema je tko sanirati?’ Spomenuti je ostao godinama u gradu i izrađivao izuzetno kvalitetne ‘dentijere’ s dugim vijekom.
Eto i začetaka dentalnog-turizma.
Pozitivno se rješava i zamolba gosp. Pepe, masera iz Velikog Bečkereka (sadašnjeg Zrenjanina). On nudi: ‘Vršenje stručne masaže, isključivo u zdravstvene svrhe!’ Prilaže i svjedodžbu maserske škole iz Graza. Uz prostor za ordiniranje na rivi, dozvoljava mu se i masaža po plažama, ali samo osobama muškog spola. Kako zaludu nije naglasio da vrši isključivo zdravstvenu masažu, svjedoči druga molba. Gđa Pokliček iz Celja, tuži se da njenom zahtjevu nije udovoljeno, premda nudi širi repertoar usluga od spomenutog kolege. Objašnjenje joj pristiže u dopisu Sreza: ‘Uvidom u dokumentaciju iz gradova u kojima ste djelovali, čini se da Vaša aktivnost nije ostajala samo na klasičnoj masaži, već ste prijavljeni zbog nedoličnih situacija koje su se učestalo zbivale u Vašem salonu. Inspektor se osvjedočio u pikantne detalje prave aktivnosti. Stoga Vam se molbi neće udovoljiti’ Pokušaj nuđenja nelegalnih usluga pod krinkom legalnih, pokucao je tako na vrata domaćeg turizma prije 90-tak godina.
Dozvolu za održavanje tečaja potražuje Vaclav Barta, diplomirani učitelj plesa iz Praga: ‘Prava je šteta da Makarska nema prave stručnjake za društvene plesove već samo priučene šarlatane. Turisti traže poduku charlestona, jazza, tanga i swinga. Time bi grad postao rajem za zlatnu mladež. Ta ne može se više nuditi samo primitivni folklor i prevaziđeno tancanje!’Današnjim entuzijastima, promicateljima autohtonog folklora, sigurno se od ovakve primjedbe diže kosa na glavi. No, gospodin Barta, uspješno je djelovao tijekom brojnih sezona i podučio mnoge modernim plesovima. Na njegovu preporuku pristiže i češka klijentela dubokog džepa, pa mu Poglavarstvo, u znak zahvalnosti, smanjuje porez. Ekscentričnog Pražanina, uvijek dotjeranog po najnovijoj modi, uz neizbježne bijele gvante na rukama, Makarani su od milja prozvali ‘dotore di balo’.
Da se u gradu tradicionalno radi na dobroj atmosferi, govore i crtice iz ‘Jadranskog dnevnika’ : ‘Gosp. Lenz, gradski kapelnik, skladao je Song-Fox Makarska. Ovaj se šlager udomaćio, pak ga pjevaju svi gosti po moru i barkama.’ Turisti se zbilja imaju prilike provesti: ‘Navečer se po svim lokalima pleše. U četvrtak će biti biranje Miss Makarske koje aranžira poznati učitelj glazbe gosp. Boris Papandopulo.’ Eto tko bi rekao da je jedan od najvećih hrvatskih skladatelja bio nekad angažiran u pripremama ‘Izbora ljepotice’ u starom hotelu Miramare.
Posebno su zanimljive dvije prijave za sezonski posao. Ocrtavaju duh vremena, ali i naglašavaju kako se neke stvari nikad ne mijenjaju.
I. M., pokučarac iz Ogulina, traži da mu se dozvoli ‘Priređivati igre na ‘taki-lihi’ broj (par-nepar) , uz rasprodaju bezalkoholnih pića i slatkiša’ Pri tom tvrdi da je ‘Ova spektakularna igra omađijala cijelu Evropu, te je šteta da je i naš publikum ne isproba’ Ne zaboravlja spomenuti svoje sudjelovanje u prošlom ratu kad je: ‘Unatoč opasnosti izabrao pravu stranu krenuvši se boriti s bratskom srpskom vojskom kontra austrijskog dušmanina.’ Nada se kako će tu činjenicu naslov znati cijeniti. I znalo je. Više je sezona na prostoru makarske rive i Donje luke zarađivao na ‘taki-lihi’ igri. Prodajom slatkiša, igračaka i ,šabezo’ napitka zaradio je lijepu svotu. Kockarska ga je strast odvela krvim putem, pa je sve izgubio pri jednoj partiji mauša, nakon čega slijedi žestoka tuča u kojoj su zabljesnuli i ‘britvulini’. Dobiva izgon i gubi mu se svaki trag.
Usrdna zamolba nekog Breljanina, sasvim je drugačije intonirana. On moli za ‘Dozvolu sviranja orguljica u ljetnim mjesecima na javnim mjestima’ Radi se o sirotom invalidu s mnogo djece, što potvrđuje i priložena ‘Svjedočba o siromaštvu’. Naslov zanemaruje njegov dopis, pa se svirač ‘orguljica’ opet očituje, ovaj put tražeći dozvolu i za sviranje na području Bosne. ‘Orguljice’ su u stvari vergl, primitivna glazbena kutija koja ispušta melodiju vrtnjom ručice. Verglaš u dopisu podastire i repertoar; nabožne, narodne i domoljubne pjesme, ali i popularne šlagere poput ‘Valencije’ i ‘Marijane’. Još je donedavno bilo živućih Makarana koji su se sjećali škirputavih tonova iz ‘orguljica’-vergla. Posebno koračnice ‘Malena je Dalmacija, al’ je dika rodu svom’, koja se razlijegala na fijerama Sv Lovre i Petra. Da li je tko mjerio decibele nije poznato. Danas kada se, navodno redovito kontroliraju, svjedoci smo kakofonije koja nam agresivno prijeti slušnim kanalima.
Bilo je to još jedno prisjećanje na makarske turističke (ne)prilike iz nafatilne. O potkupljivanjima, koncesijama, podobnostima i svemu ostalom što je poput brekuja zujalo oko turističke ‘veltrine i butige’, u nastavku. Usput se nadamo kako je i naša ‘izborna veltrina’ lišena zujanja brekuja.
Piše Marino Srzić /foto privatna arhiva
