Nešto je više od mjesec dana do lokalnih izbora i čini se kako je još prerano da budu temom Kamarina. Naravno, tako ne misle kandidati, aktivisti i perjanice s vrha liste. Njima se čini kako nikad nije prerano baciti ješku izbornih obećanja, pa su se uzkonfužjunali po tisku, portalima i društvenim mrežama. Svakako će odluka koju izdumamo u slijedećih mjesec dana, do trenutka ‘ubacivanja kuglice u žaru’, sigurno utjecati na naše živote u slijedećih 48 mjeseci. Godina je biranja ‘pučkih poglavica’, kako su one izabrane ili od viših instanci postavljenje glavare, nazivali naši stari.Do samih ćemo izbora, umjesto tradicionalnog makarskog upita –Šta ćete za ručak?, ili nažalost u zadnje vrijeme onog zlokobnog –Koliko je zaraženih?, sve češće duperati pitanje –Za koga ćeš glasat?
Da je po pravilima i užancama iz doba Mletaka, ne bi bilo nikakvih nedoumica. Baštinici starih kolina; Kačića, Nenadića, Pavlovića, Nikolić-Dujmovića, Ivaniševića, Nonkovića, jednostavno bi se izmijenili na garantiranim pozicijama. Ona stara latinska ‘Nomen est omen’, koja poručuje kako ime pretpostavlja i odlike, u tom se slučaju primjenjivala doslovno, bilo to zasluženo ili ne. Na drugim je poljima povezanost imena roda s nekom djelatnošću bila zaslužena, te dugim iskustvom puka potvrđena. Tako su Makarani znali da se neće prevariti ako uzmu dekote i pilule u apoteci Barbijerovih, kupe štrakul u bikara Glavine, nabave vere za vjenčanje u Klarića, pregledaju bulsava prsa u liječnika Jurakovića ili daju izraditi krakun u kovača Paića. Tradiciju je nažalost istrošilo vrijeme.
No pustimo zasada na stara plemenita zvanja i zanatska umijeća baštinjena od predaka. Prigodno ćemo baciti pogled unazad, na povijest izbora glavara pod makarskim nebom u prošlosti. Najprimamljivija od svih baštinjenih tradicija bila je ona koja podrazumijeva starješinstvo. Domaći su ljudi ipak imali prilike okusiti nešto od moći kao harambaše, alfiri, serdari, seoski glavari ili suci. Je li to bila zasluga njihovog genetskog nasljeđa?
‘Junački gen’ iskazan u borbi protiv Turaka, zaslužan je za dobivanje povlastica od Mlečana. Status ‘famiglia priveligiata’ garantira oslobađanje od carine i poreza, što povlaštenim rodovima daje šansu za napredovanje. Drugi, kojima junaštvo nije prirođeno, ali su bili dobro fudrani cekinima, obilaze providurske kancelarije, te podmićivanjem, falšim grbovima i izmišljenim obiteljskim stablima, uspijevaju kupiti plemstvo i postati contima. Kao novopečeni se koljenovići uspijevaju dodvoriti vlastima i zauzeti neku glavarsku poziciju. Kako god bilo ‘geni berekinade i lukavosti’, pokazali su se najefikasnijima za ‘glavarenje’.
Mada djeluje nategnuto, a svakako nije dokazano, ideja o ‘glavarskom genu’ ipak u makarskom slučaju drži vodu. Upornošću i balanzajući po starim maticama, autor je redaka za prošlih izbora našao direktnu krvnu vezu svih tadašnjih kandidata s nekim od bivših domaćih načelnika, glavara, poteštata. Ako bude vremena, a to svakako ovisi terminu objave ovogodišnjih lista, još ćemo jednom protresti obiteljska stabla i vidjeti hoće li se opet dogoditi isto. U slučaju povezanosti s marnim poteštatima to bi bio pravi bingo. Ako su pak preci slovili za glavare-berekine, stvar bi bila problematična, no prisjetimo li se da za uspješno glavarenje pokoja unca berekinade dobro dođe, onda i nije sve tako crno.
Vratimo se negdašnjim izborima i ‘taktika-praktikama’ kandidata iz lokalne povijesti.
Onaj poslovični nagli i žestoki primorski gen, na površinu bi izbijao posebno u vrijeme izbora. Tada bi se duhovi usfulminali do vrenja, a prepirke vrlo brzo prelazile granicu uljudnoga. Po krčmama je bilo ‘šaka i gubica’, po kalama ‘ćapala ga ćunka’ okršaja, na rivi dvoboja bagulinama, a u okolnim selima letjele su kongule po onoj staroj; ‘Stopro se rađa kamenom gađa!’ Situacija postaje napeta posebno od1865. godine, kada se uvodi novi izborni zakon, pa se načelnici biraju, a ne postavljaju na funkciju. Pobjedom dr Jakova Dudana vlast prelazi u ruke narodnjaka, no svemu prethodi žestoka agitacija u kojoj su i talijanaši vrlo aktivni.
Ipak su manje aktivniji od svojih supruga. Mada nemaju pravo glasa, dame kolo vode i taktiziraju bolje od muževa koji se kandidiraju za poteštate.
Katolički tisak s gorčinom se obrušava na: ‘Evine kćeri koje zaboraviše da od Adamova rebra nastadoše, ter sada i politiku vode, pa će jednom ne dao Bog i potestatima biti, a pregaču za paragrafe zamijeniti!’ Tako Amalia Vrcan, supruga makarskog tolomaša dr Marka, domaćeg liječnika, zaboravlja u vrijeme izbora na reputaciju nedodirljive gospođe. Ne bi li što uspješnije reklamirala talijanašku ideju, kumuje djeci težaka s pravom glasovanja. Djecu obrtnika uči pjesme, posebno onu o dalmatinskoj zastavi s tri leoprada ‘Con la bandiera dei tre leopradi!’. Daruje ih pritom, za dobro otpjevane stihove, ‘cukero del orzom’, sirotinji rijetko dostupnom slasticom.
Dopisnik iz makarskog okruga u narodnjačkim novinama piše: ‘ Tužno je kako se naši težaci i zanačije daju potkupiti. Za nešto jeftinih poklona biflaju talijanske pjesmuljke, a da prije nisu znali ni s –Buon giorno, pozdraviti. Još pri tom misle da su bolji i važniji.’ Ako se gospođi Vrcan može i prigovoriti da radi na odnarođivanju pučanstva, svakako se mora priznati umješnost u propagandi.
‘Gen dišpeta’ jednu je drugu ženu učinio sivom eminencijom stranačkog života. Riječ je Andrijani Vranjican rođenoj Polić, ženi liječnika Ivana i nećakinji narodnog prvaka Stjepana Ivičevića. Već je spomenuta u Kamarinu posvećenom ženama, no neizostavna je figura za situacije u izbornim godinama svog doba. Slovila je kako vodeća politička ličnost u gradu i nije joj se bilo uputno zamjeriti. Različitim vezama ustoličuje na mjesto načelnika Ivu Mariju Ševeljevića koji joj je produžena ruka za upravljanje.
Potaknuta manje političkim genom, a više vlastitom domišljatošću, još se jedna stanovnica grada upliće u strančarenje i to ni manje ni više nego smišljanjem političkog slogana. Primorka i supruga trenutnog žandarskog narednika, u vrijeme izbora tridesetih godina, s prozora demonstrativno prijeti. ‘Ko ne glasa za JEREZU, nema mesta u ovom srezu!’ Riječ je o Jugoslavenskoj radikalnoj zajednici kojoj su pobornici makarski ljubitelji Karađorđevića . JEREZA ipak nije pobijedila, ali je slogan izvikivala makarska mularija još drugo vremena, ne znajući kojoj političkoj opciji kliče. Ta bi polupismena žena policjota, mogla biti uspješnim savjetnikom današnjih stručnjaka za ‘poltički piar’!
Kad proradi ‘gen za glavarenje’ ne preže se pred ničim. Najlakše je bilo manipulirati sa slabostojećim glasačima. Najjeftinije ih je bilo potkupiti, a glas je vrijedio jednako kao i kod onih koji traže veće uloge. Izvjestitelj s lica mjesta za vrijeme jednih od izbora, izruguje se utabanoj praksi nelojalne agitacije: ‘Opet isto u izborima za Makarsko-primorsku općinu. Glasovanje traje i po par dana, te se masa svijeta slije na gradski predio Žbare. Tu i narodnjaci i tolomaši harangiraju po svome. Hrane sirotinju manistrom i mesom, ne bi li im dali glas. Gladnim glasačima dobro dođe da sve traje što dulje. Jedna je mudra starina čuvši kako zvoni Zdravomarija, povela molitvu: -Ajmo braćo izmoliti Gospu, da izbori poduraju još koji dan!’
Makarskim političarima bi u doba glasovanja proradio onaj nezajažljivi ‘gen ingordosti’ , pa su za koji glas više nudili baš sve, čak i postole. Situacija s novom obućom, obećanoj siromašnijim glasačima, bio je domišljat potez. Kandidat bi potencijalnom glasaču prije izbora darovao desnu cipelu, a ako bi ishod bio uspješan, siroti bi glasač dobio i lijevu. Kako jedna postola ne vrijedi bez druge, potkupljeni su bili motivirani agitirati za svog darovatelja. Promidžba bi išla uspješno, a nova obuća sve izglednija. Ovaj je izborni trik i opjevan u jeku borbe Silvestra Matulovića za mjesto načelnika: ‘Da ne bi šjor Šilve i njegovih izbora, ostali bi bez šjolanih postola!’ Da su današnji ulozi vrjedniji od postola i sami smo svjedoci. A da ih je sve više sa ‘šjolom umisto obraza’, koji bi prodali glas i jeftinije od cijene cipela, znamo nažalost i to.
Na ovogodišnjoj će izbornoj gvantijeri biti sigurno šarolik izbor. Biranje vlasti nije stvar za šalu, no tko može spriječiti našeg čovjeka, da i o ozbiljnim stvarima promišlja na samo svoj, originalan način. Jedna pokojna svjesna biračica, ali još svjesnija gulozača, svoj je izbor zgodno prispodobila sa spizom, glavnim afinitetom domicilnog pučanstva –Ti su ti izbori ko pjatnaca puna dobre ribe, znalački je objašnjavala-Ponude ti prave spize, pa ne znaš za šta ćeš se mašit. Imaš lipog brujeta ali ti može učinit kiselinu, ako se mašiš za bakalar rutavat će ti se već za po ure, a opet kad se najideš slane ribe, popila bi barilo do podne! Tako te do glasovanja nude dobrom spizom, pa se prijideš i odma ti je posli izbora slabo! –Razumin te, odgovorila joj je sugovornica, tako sam i ja s te pjatance izbrala lipu lignju, ali me domalo promutilo. Nije bila lignja, nego lignjun! Nego šta si ti izabrala?, upitala je glasačicu-gulozaču. –Ništa!, od šuba joj je odgovorila – Ja volim samo meso, pa sam u žaru stavila praznu ruku! Toliko o demokratskoj svijesti pojedinih birača.
Izgleda da negdašnja demokratska svijest nije ništa inferiornija od sadašnje. No kako se sve s patinom vremena čini simpatičnijim i romantičnijim, biti će zabavno oživjeti izborne berekinade predaka i u slijedećem điru.
Piše Marino Srzić / foto: privatna arhiva
