Procijeniti, prosuditi, odvagnuti… Sve nas to očekuje prije najvažnijeg čina u demokratskom životu; izlaska na izbore. Još ćemo desetak dana biti bombardirani parolama i obećanjima i na svakom kantunu darivani balunima, lapišima i privjescima s logotipima stranki i kandidata.Istodobno ćemo ronjati kako su se nekad u predizborno doba vrtjeli janjci i kozlini, čak i volovi, a bronzini s bakalarom i tripicama punili plastične pijate i gambele za potencijalne birače koji su na svoju porciju čekali doma u kužini. I sve to da bi ‘na pravo misto’ ubacili kuglicu u žaru ili kako se to već odavno radi, zaokružili sudbonosni broj koji biranome donosi ulog veći i od posljednjeg numera na karteli od tombule. Tako se barem oduvijek pričalo o izbornim ‘depozitima’. Je li istina, procijenite sami.

Današnji su logistički centri s marketing-meštrima, poput preciznih navigacijskih makinja koje mudro timuniraju vaporima prepunih kandidata željnih pobjede. I nekada se, bez analitičara i anketa, uspješno potpirivala ‘fugera’ s glasačkim strastima.Honorari modernih stručnjaka vrtoglavo su visoki, što nije ‘bez vraga’. Visina nagrade svjedoči da bi se moglo raditi o dobrom ‘mašćenju brka’. No, hajdemo na stvar gledati bez malicije i prihvatiti da takmaci u izbornom megdanu imaju plemenitu namjeru; vlastitim sposobnostima služiti narodu i donijeti gradu dobrobit. Sigurno ima i takvih…

Izborna je mašinerija u prošlosti bila manje stručna i slabije plaćena, no i prilike su bile skromnije pa stvar dođe na isto. Dijeliti za vreću riže i kantu masti po konobama agitacijske letke, tiskane na antikim šapirografima, jednako je što i danas zaraditi solidan honorar za slične aktivnosti. Najškakljivije fjabe o motiviranju birača za glas više, vezane su uz stoljetnu praksu potkupljivanja. ‘Podmazati’ glasača, da na izbornoj tavi glas ne bi zagorio, politički je nekorektan i manje-više kriminalan čin, no izgleda i najefikasniji način. Uz to je i najjeftinija metoda za teleportiranje u meku poglavarsku fotelju, jer kupljeni glas manje košta od prave vrijednosti robe s izborne tole.

Oglas

Cijena promidžbene usluge najrjeđe se mjerila u fjorinima, krunama, dinarima i tko zna kojim sve još monetama što su ih preci zarađivali u znoju lica svoga. Daleko popularnija nagrada bilo je honoriranje u naturi ili obećanim uslugama. Natura je danas nešto manje zastupljena, no usluge različitih vrsta, čvrsto drže čelno mjesto na top-ljestvici potkupljivanja.Kada bi krenuli praviti popis svih metoda u svrhu prikupljana sigurnih glasova, lista bi bila duga i začuđujuće inventivna. Teško bi se bilo pozvati na sigurne izvore, jer kvalitetno mito ne ostavlja pismenog traga. Zato sve ostaje na razini urbanih legendi prenošenih s koljena na koljeno i na pričama upamćenim od ‘gerijatrijskog puka’.

Autor redaka bilježi slijedeće primjere iz prakse izbornog podmazivanja…
Jedan od pretendenata za poteštata, garantirao je opremanje dotama kćeri sirotih birača i to; lancunima od grezije mušuline, ako je u pitanju jedan glas. Lanene posteljine sa skromnim merlom, kad je riječ o 3 glasa, te opremom od najfinijeg platna obrađenog rukama vezilja-koludrica, kad bi potkupljeni uspio sakupiti više od 15 glasova iz kruga šire rodbine.Tri kandidata vezana strukom za medicinu nudili su čitav medicinski paket s različitim dekotima, ricinusovim uljem, kininom, jodom, kao i uslugu liječenja od ‘grudoboljnih i ostalih nenadinja’.

U ćakulama starijih spominjalo se i posebno uspješan darovni glasački set popularnog poteštata Matulovića, poznatog po darivanju jedne postole pred izbore, a druge poslije izborne pobjede. Osim ove već spomenute fjabe, pala mu je napamet još originalnija ideja. Darivanje glasačkoga tijela tada još inkriminiranim ‘goldunima’ ili kako se to nekada pristojno zvalo; gumicama za gospodu. Kako je ova roba posebno kurila kod pomoraca, čini se da je čitav brod akoštanih morskih morskih vukova zdušno glasovao za škercanog kandidata.

Ni ženama ovakva propaganda nije bila mrska. -Iša ti je muž u kurbe, pa će te infetat!, rekla je sažalno jedna kuma poznanici -Neće me infetat, ne boj se! Glasa je za Šilvu Matulovića, a on je dilio prave stvari, a ne bonboncine, namignula je urotnički.

Birači se ‘podmazuju’ i stipendijama kralja Petra I za nadarenu mušku omladinu. U dnevnom splitskom glasilu izlazi ‘demantija’, makarskog činovnika: ‘S gnušanjem demantujem zlonamjernu glasinu da sam za ishođenje stipendije za školovanje sina agitovao za gradonačelnika i prikupio solidan broj glasova što je presudilo u njegovoj pobjedi. Za njega glasao zaista jesam, kao i širio glase o njegovim kvalitetama, ali ideje radi, a ne zbog stipendije! Ja svoga sina školujem sam, ter nisam od onih čija derišta po obali lutaju i kavge začinju, a očevi bi ih mogli i na inostranim univerzama školovati!’ Bez ili sa stipendijom, rečeni je visoku školu završio.

Natjecatelji u izbornoj trci rabili su i bjelosvjetske novitete u kampanjama. Na red je došao i sandwich-man.
Prva makarska hodajuća reklama bio je Jure zvani Škatula. No tu se radilo o reklamiranju pansiona gđe Fanny Antunović, što je pobralo velike uspjehe kod turista.
Prvi sandwich-man u izbornoj kampanji bio je Ante Dekavalo, gradski telal i kolporter. Angažirao ga je Mate Klarić za jedne od izbora. Dekavalo je i inače plijenio pažnju zbog osebujne pojave, oprave od maže i unjkavog glasa.

Sa šperpločama zakačenim kurdelama sprijeda i straga, na kojima su bile ispisane parole Klarićevog izbornog programa, hodao je tako gradom uzvikujući usput slogan –Uz načelnika Klarića Matu, nek’ vam ruže cvatu! U jednoj od takvih reduta rivom, prethodno zamantan ispijenim litrama vina, zapleo se o konope za cimu vezanog broda i odletio ispod Stare kapetanije u more. I dok se batrgao sa šperpločama po portu, s korniža su mu dovikivali- Uvati se sad za ružu od Klarića Mate! –Uvatit ću mu se za k…!, zakenjkao je Dekavalo i izgubio angažman.

Još je jedna zanimljiva taktika isprobana u borbi za načelničku poziciju; promišljeno lansirana antireklama na vlastiti račun. –Nađite mi Anetu Trčilaži!, naložio je pretendent na fotelju, svom pomagaču iz ‘izbornog stožera’, smještenog u kavani Miloša Velikoga. Sinula mu je napamet ideja kako popraviti labavi rejting. –Pa di baš nju?, iznenadio se suradnik. –Baš nju!, inzistirao je.

Ta poznata laća i patološka lažljivica, kako joj je i nadimak kazivao, dobila je zadatak uz odgovarajući honorar. –Ić ćeš od kuće do kuće, od portuna do portuna i govorit kako si doznala da sam pokra sestru i oteo joj sve zlato od pokojne matere, onda kako nisam tio dignit kapelin kad je prolazila Tijelovska procesija i kako se jedna nesrtitnica u Splitu bacila radi mene sa Tomića Stine, jer nisam tio priznat očinstvo. Još ćeš kazat da nisam vratio dug poslovnom partneru u Trstu i da je čovik propa radi mene! –Misusovo!, čudila se Aneta –Plaćate me da vas ogadim! –Tako je, ostao je pri svome budući poteštat.

Nakon šta ga je Aneta ocrnila po svim kalama i kantunima, zajednički zaključak pučanstva bio je jedinstven: -Kad ga Aneta Trčilaži crni sa svim tim gadarijama, onda je sve obrnuto i čovik je pošteniji od sveca sa oltara! Operacija je polučila uspjeh, pa je izvjestan broj glasova novopečeni glavar prepisao ovom triku.
I kad bi izglasali načelnike, Makarani su već za kratko vrijeme, opravdano ili ne, počinjali žugati kontra onih koje su sami birali.

Iz dugog niza do pred Drugi rat, zamjeralo se ‘poglavicama narodnim’ radi većeg angažmana oko svoga posla nego uprave. Spočitavala se manipuliranost iz izvjesnih salona, izvlačenje koristi od iznajmljivanja vlastitih lokala za gradske potrebe, sprege sa šumarima, pudarima i poreznicima. Angažiranje bivših kolona za izgradnju ceste i zaposlenika grada za poslove na privatnim imanjima. Umiješanost u afere oko trgovine solju i kožama. Govorilo se o prekrajanju katastarskih čestica i vlasničkih listova, pogodovanju režimlijama, pa čak i napastovanju radnica u Tvornici sardina i neprimjernom posjećivanju nekih makarskih ‘kuća radosti’, koje su u to vrijeme legalno djelovale.

foto: Izgubljena Makarska

Nije bilo kako odvagnuti koji je kandidat pravi izbor.
No, tko bi o vaganju mogao više znati od ‘štimadura balanci’, gradskog namještenika zaduženog za ispravnost pijačnih i trgovačkih vaga. Iskusni ‘štimadur’ Andrija, bio je pravi meštar zanata, pa ga je kumpanija okupljena oko bocuna, baš negdje u vrijeme biranja gradskih otaca pitala za savjet –Ajde nam Andrija ti kaži na koju stranu balance stavit piz koji će pritegnit na izborima? Malo je promislio, pa počeo iznositi taktiku. –Ako na jednoj strani balance imaš ‘rpu jabuka, šesnih i lipih ko da su iz figurina, ali da za njih znaš kako nisu od stađuna, a na drugoj strani malih i smežuranih jabučica, ali kojima je taman stađun od ića, koje bi kupio? –Tribalo bi vidit koje su cinije, a koje skupje!, odgovorio je jedan spremno. –Ove lipše šta nisu od stađuna su cinije, a ove umidne i malešne su duplo skupje!, kazao je Andrija. –E pa onda cinije i lipše! Koja bi mona kupila mižerne i uz to skupje!, nije se puno mislio sugovornik. –E buzdo da li buzdo! A nisi mislio da će te od ovih lipih, šta nisu od stađuna uvatit nemila litajica! A od ovih malešnih će ti bit ko da si meda jio! Zato uvik biraj ono što je od stađuna, pa neka i ne figura. Nemoj da te zamanta ono šta nije od stađuna, samo radi toga šta je šesno!, proročki je objavio Andrija.
Što je u politici pravi stađun, a što nije, u ovogodišnjem je điru biranja teško odvagnuti. Morati će svatko za sebe odlučiti na koju stranu balance staviti piz. No neka nam  prispodoba štimadura Andrije ipak bude na pameti kad budemo izlazili na izbore.

Preci poteštati ostavili su nam mnoštvo ispravnih i po koju krivu smjernicu. Biti ćemo svjedoci kakav ćemo putokaz izabrati.
O glasovanju više u Kamarinu ne bi trebalo, pa sve i da ne izvučemo akužu nego lišinu, te budemo trebali odigrati i drugu bazu u izbornoj briškuli. Vraćamo se ‘leđero-temama’. No ako kampanja iznenadi nečim posebnim i dalje smo na istom terenu. Materijala ima, jer bilo je iznenađenja i nekoć. I to kakvih…
Piše: Marino Srzić / foto: privatna arhiva, Izgubljena Makarska FB