Punih 156 godina Makarani biraju glavare. Za svih tih brojnih izlazaka na izbore, već za koji dan po bacanju kuglice u žaru, najčešće su bili nezadovoljni vlastitom odlukom. Od 1865., kada su se gradski poglavari počeli slobodno birati, nisu protekli ni jedni izbori, a da nije bilo nedoumice oko odabira ‘poglavica pučkih’. Ishodi su bili različiti.Katkad bi presudio dišpet, ponekad situacija ‘šoto banka’, često interes, no ni ideali nisu bili isključeni. U kriznim godinama postavljanja režimskih upravitelja od vrha vlasti, puku nije preostajalo ništa drugo nego vjerovati u onu –’Tvoj kralj misli na tebe’, i ‘činit kuco’.
Unatoč pritiscima, pa čak i prijetnjama, birači su ipak imali prilike glasati po vlastitoj procjeni. Demokratskoj se izbornoj praksi pristupalo različito.
Neke je vodio princip kako vlast pripada kandidatu koji se rodio sa ‘srebrnim kućarinom u ustima’, pa ako mu je već glavario djed, zašto ne bi i on. Drugi su više cijenili nekoga iz race vješte u stjecanju imovine, komentirajući –Kako je zna steć sebi, tako će i nama! Treći pak, vjerni isključivo zovu vlastite krvi, glasuju za srodnike, makar bili i na lošem glasu, misleći –Boje da me tuče moj nego tuđi!
I svi su, pokazalo bi se brzo, bili u krivu. Koljenovićima bi ‘srebrni kučarin’ poruzinavio, a gen ‘poglavice’ se razvodnio. Onaj tko je bio poznat kao žvelat u stjecanju, nastavio je stjecati, ali samo za sebe. Rođaci-kandidati prestali su biti rođaci čim bi guzicu spustili u meku fotelju.
Nekakvih ‘per la finta’ izbora, uz obaveznu dekoraciju s crvenim garifulima po glasačkim mjestima, bilo je i u bivšoj socijalističkoj zajednici naroda. No tko nije puhao u partijski rog, teško da se našao na glasačkoj karteli, osim eventualno na listi AFŽ-a ili Sindikata. Stoga velikih uzbuđenja i nervoze nije ni bilo.
Nakon četiri godine svekolikih ratnih stradavanja, entuzijazam iskazan na prvim izborima u novoj državi bio je sasvim razumljiv.’Slobodna Dalmacija’ atmosferu opisuje ovako: ‘Već od ranog jutra vlada po kotaru neobična radost. Lica su ozarena srećom, a na usnama titra radost. Nema one turobnosti kao kod izbora u staroj bespravnoj Jugoslaviji, nema plača i jauka, nema pustih obećanja’
Žene konačno dobivaju pravo glasa, pa je u izvještaju s makarskog terena, posebna pažnja usmjerena na njih. Mora se priznati da izvjestitelj lukavo koncipira članak. To naravno primjećuju Makarani, jer su im osobe koje stoje iza imena poznate. Tako je sasvim razumljivo da: ‘Majka poginulog revolucionara stupa ponosno na čelu kolone kvarta Potok s visoko podignutim barjakom.’ Što bi drugo i uradila majka čovjeka koji je dao život za ideale. No nešto je drugo indikativno. Spominjući poimence ostale glasačice, reporter ističe: ‘Nemoćnu staricu koju do birališta u krilu nosi njezina kći’, potom; ‘Ženu invalida koju pod ruku vode njezine sestre’, te na koncu; ‘Staricu što se ne želi dotaći obje glasačke žare, već inzistira ubaciti javno kuglicu u onu s imenom Tita. Na prigovor kako su izbori tajni i da treba raditi po proceduri, odgovara -Neka! Drugu ne želim ni vidit! Neka se zna za koga sam!’
Napis je sasvim u duhu vremena i sličan ostalima. Zanimljivo je, kako je baš nepokretnoj starici zet likvidiran zbog suradnje s okupatorima prije svega godinu dana. Nadalje, žena invalid je u uskom srodstvu sa svojevremenim ustaškim povjerenikom za grad, a posljednja spomenuta koja zahtijeva glasati javno, bila je vatrena obožavateljica Karađorđevića. Za makarsku publiku poruka je sasvim jasna -Sada smo svi, bez obzira na stare grijehe, ujedinjeni za isti cilj! Novinarska berekinada katkad je i danas u upotrebi, naravno u moderniziranoj verziji. Autoru redaka se činilo uputnim ne spominjati konkretna imena…
Spomenute žare, nekoć glineni ćupovi, a kasnije kutije s otvorom za ispuštanje drvenih ili gumenih kuglica, imaju praktičnu svrhu. Još uvijek je velik broj birača nepismen i drugačije bi bilo neizvedivo. Žare za glasače mogu biti nezgodne, a za izborne komisije svakako su dobrodošle, jer omogućavaju kontrolu izašlih na izbore. Proces bi bio slijedeći; birač bi stavio ruku nad otvore, no rupe su bile tako uske, da nije bilo drugoga nego kuglicu ispustiti s visoka, što bi glasno odjeknulo, pa bi se odmah znalo za koga se glasač odlučio. Za takvu je situaciju je izvjesna šjora Jele imala oprobanu metodu. Uvijek bi, vršeći svoju građansku dužnost, dobila napad zaduhe i nezadržljivog kašlja, upravo kad bi ispuštala kuglicu. Glasno ‘ripljanje’ prekrilo bi izdajnički zvuk kuglice i omogućilo joj izbornu diskreciju.
Tijekom svih tih godina, izbori nisu predmnijevali prevelika iznenađenja.
Izuzetak je glasanje za saveznog narodnog poslanika sredinom 50-tih, kada cijela Dalmacija, a posebice neretvanski kraj, postaje poprištem velike izborne borbe između Stanka Parmaća i Ante Raosa. Raosa podržava Komitet, a Parmać se, prinudno demobilizirani kontraadmiral, pojavljuje kao nezavisni kandidat, što je za tadašnji politički ustroj ravno čudu.
Cijelo je priobalje u izbornoj groznici. Padaju šake, hvata se za ćunke i gubice, demolira inventar konoba, pucaju laštre na ponistrama, vade se i pištolji preostali iz rata. Fronta se širi i na pijacu. –Daj mi kuma kilo zeleni, ali da je cinije! Nisam pri šoldima, nikad doć penzija!, pokušala je šjora Ane kalat cijenu robe iz ponude neke Neretvanke. Ova ju je odmjerila, pa odgovorila –Dat ću ti najcinije ako iskreno kažeš za koga si? Za Parmaća ili Raosa? Ane nije bila politički informirana –Ma kakvoga Parmaća, ja sam ti za naše Raose s Potoka, ko od šuba je odgovorila, misleći kako je spomenuvši jedine Raose za koje zna, dala pravi odgovor. Ali nije! Gorljiva neretvanska pobornica Parmaćeve najavljene melioracije močvara, nasrnula je na Anu ko zmija jutica –Pas ćunku tebi i njemu, evo ti jeftinije priko ćunke!, opaučila je ovećim krumpirom, trenutno najtvrđim artiklom s tole. Raos je pobijedio, Parmać je upamćen kao reformator. Stara je Opuzenka uvijek pjevuckala, pa i onda kad je nije više nitko razumio –Od Raosa nam ne osta ni tvrda stina, a od Parmaća stabla mandarina!
O glasovanjima u novoj Hrvatskoj znamo sve. Ili nam se čini da znamo. Svakako tu teču bolje je zasad ne otvarati. Neka stoji na špaheru povijesti još neko vrijeme, podgrijavanja na pari, ‘ala banja marija’. Ima spize koja je bolja podgrijana!
No jednu fjabu, manje ideološku, a više etnološku, zgodno je spomenuti. Kada je kandidat lijeve opcije, na jednom od prvih slobodnih izbora u novijoj Hrvatskoj, pokušao pridobiti tetu bogomoljku za glas, znao je u koju će ‘šuštu udrit’ –Ajde teta glasaj! Kad dođemo na vlast, obnovit ćemo da poglavari budu na otvaranju rake svetoga Klementa, ko u stara vrimena!, uboo je gdje je najtanja. Oduševljena je stara šantoča pristala. Sva ponosna gledala je kako joj nećak drži jedan od ključa rake makarskog patrona, a onda se nešto primijetivši naljutila. –Nikad više glasat za vas!, idito je brekala na nećaka. –Ali zašto, pa jesam li drža ključ! –Jesi, odgovorila je bogomoljka lijeve opcije –Ali to mogu i ja, neka nisam vlast! Nisi ima bile gvante!
Tako je nepoštivanje običaja stavljanja bijelih rukavica pri svečanom činu, koštalo skupo nećakovu stranku. Kontra-propaganda razočarane tete smanjila im je izglede na slijedećim izborima, za više od tri crkvena banka potencijalnih simpatizera. Birači katkad znaju biti prezahtjevni.
Kampanje popraćene gorljivom strašću birača, znale su izroditi ishod koji bi brzo razočarao i najvjernije pobornike. Kada je sredinom 20-tih godina prošlog stoljeća, na mjesto načelnika zasjeo žestoko optirani Hrvat, zavladalo je oduševljenje istomišljenika. –Naši su dobili! Viči ženo: Živila Hrvatska!, naredio je zakonitoj supruzi vjerni pobornik novog poteštata. Oduševljena činjenicom da se može konačno izvikati, a ne uvijek biti ‘kuco- lajkuco’, lajona je srčano krenula orjat –Živila Hrvatska!, proročki nadodavši –Krešio kampatik!I zbilja, premda se u političku analitiku nije tendila, precizno je pogodila. Za koji dan nova je vlast odlučila povisiti tarifu za ‘kampatik’, poljarinu iliti porez na polja, te izazvala veliko razočarenje birača.
Izbori znaju rezultirati pravom bojišnicom. Posebno je žestoko tučepsko glasačko tijelo, gdje se nemilo sukobljavaju prohrvatska i projugoslavenska opcija. Danima se pred izbore maškula i puca, prijeti težacima u polju i pokušava vrbovati svećenika za nedjeljnu propovijed u korist promidžbe. Agitira se leva-leva u najagresivnijoj maniri.
Evo primjera kakvi izbori ne bi trebali biti, a sve prema svjedočenju Vjekoslava Pekića općinskog činovnika. 1925. godine zadužen kao odaslanik općine u provođenju izbora ‘seoske časti’, upada u ekscesnu situaciju. Nezadovoljni tijekom glasovanja na otvorenom pred tučepskom školskom zgradom, grupa seljana uvidjevši da se njihovom kandidatu sprema poraz, prekida glasovanje grubom silom. Pekić svjedoči: ‘Kad nagrnuše na mene razbivši stol, zgrabio sam biračke spiskove i pobjegao u školu. Za mnom je dotrčao jedan vičući da nastavim izbore, ali sam ja odgovorio da zbog javnog reda to više nisam u stanju. Pred školom je vladala velika gungula i svađa. Kod mnogih sam vidio štapove i cjepanice, ter uletio u kočiju i krenuo za Makarsku.’
Optuženi za nerede su u sudskom procese sve negirali, izjavljujući kako je Pekić ćorav, te mu trebaju dupli, a ne injuli cvikeri za prebrojavanje glasova.
U nadi da nam na slijedećim izborima neće trebati nikakvi cvikeri, nego samo vlastita procjena i zdrav razum, dobro razmislite u koju žaru kuglicu ubacujete. Do tada još ima vremena, pa ćemo se na izbornom povijesnom lokalnom karuselu zavrtjeti po još koji put na stranici Makarske danas.
Piše: Marino Srzić
