-Briga mene je li pijat od porculana ili late, samo nek je u njemu spize obilate!, kazao je samo naizgled blekasti Ante Dekavalo, gradski pokućarac i sirotan. Zamolivši susjedu -Daj mi štogo za stavit pod zub, jer ću od debulece skončat pod ploču!, dobio je od gazdarice odgovor kako bi ga rado nahranila, ali da ima slobodan samo jedan ruzinavi pijat, pa ga nije red iz toga ponuditi. Dekavalo se nakusao iz ruzinavog pijata i nije mu naškodilo. Dapače! Blagovao je samo kad bi mu se netko smilovao. Spizu bi deponirao u štumak kao što deva skuplja vodu u grbi da preživi put kroz pustinju. Od spize polabane s latenog pijata preživio je slijedeća tri dana.

Kakve veze ima ova antika prispodoba s makarskih kala sa zamjenom monete u ‘lijepoj nam našoj’? Ima! Pouka bi bila da ne obadajemo kako figuraju omoti prije nego provjerimo sadržaj paketa. Piše li na novčanici euro ili kuna, ni nije važno. Važno je koliko ćemo napuniti boršu spizom. Nakon što spoznamo istinu vjerojatno ćemo pasti u tešku dišperaciju. Zahvaljujući muljažama s cijenama, pesimizam će biti izgledniji od optimističnog poleta. Svršila Mare zavit!

Istu su nam situaciju proživljavali i preci, no nijedna zamjena monete nije ostavila više arije u takujinu koliko prelazak s nepraželjene austro-ugarske krune na dinar nove dinastije s Oplenca. Zamjena je prošla uz kurbanjsku taktiku zbog koje su šupljih mudanata ostali mnogi podanici kraljevine. Promjena u novu valutu provodila se planski nepravedno. Dok je dio države naseljen srpskim stanovništvom odmah mijenjao u omjeru 2 krune za 1 dinar, ostatak države je, uz namjerno otegnuti proces, za 1 dinar plaćao čak 4 krune. Narod je glede propasti carevine odgovorio onom pučkom umotvorinom koju su nam babe do kraja života pjevušile: ‘Nesta Frane (misli se na cara), nesta rane, nesta Karla, nesta para. Doša bre odnio đava sve!’ Kada se uz to još pribroji i Aleksandrova agrarna reforma, stvari za mnoge nisu dobro stajale Netko je pak, poput solunaša i Karađorđevićevih konfidenata dobro prošao.

Oglas

Upravo iz tog vremena datira štorijica o Paški. Ponikao je iz težačke kuće s puno zemlje i još više truda. Unajmljivalo se težake i hranilo bolje nego ukućane. -Težaku za radit triba kriposti, a babama samo pola pijata radi linosti!, zborio je Paškin otac. Šparalo se preko granica škrtosti, a sve zarađeno od intrade ulagalo u kupovanje maslinada, vinograda, vrtala. Paško je ‘imao sriću’ da su mu se sva braća rađala injula i dežemekasta, te nisu uhvatili ni desetu godinu života. Zato je cijelo imanje naslijedio sam. Imao je nosa za ono što se danas zove isplatljivo investicijsko ulaganje. Zavidni je puk na takav poduzetan dar brontulao -Da navečer govno posadi, ujutro bi mu zlatna jabuka iznikla! Znao je namirisati prave prilike bolje od burzovnog mešetara. Tako je vinograde uništene od pogubne filoksere zasadio golemim količinama dotada bezvrijednog buhača kojemu je naglo porasla izvozna cijena, te zaradio više nego da je prodao vina za najrodnijih godina. Buštu s jasprama napunio je vađenjem tupine potrebne za proizvodnju cementa u splitskoj fabrici Gilardi-Bettiza. Ljudi su se u čudu krstili kada je posjekao voćnjak. Znao je da se blago ne nalazi na granama stabala, nego duboko u zemlji bogatoj laporom. Postao je jedan od većih opskrbljivača splitske cementare.

Onda se dogodio Veliki rat, raspad Austro-Ugarske i za Pašku kobna agrarna reforma. Kobna, jer se našao pred opasnošću da mu velike komade zemlje podobnima i sirotinji podijeli novi kralj, ‘lepi Aca’. -Neradnici, imbrojuni i oni šta su priko noći stavili šajkaču na glavu raspačat će moje trude!, nabrajao je u strahu da ne izgubi stečeno.

Usred Paškine financijske drame na scenu stupaju dosad nespomenuti sin mu Grgo i kćer Tomica. Grgu je ćaća mudro uspio uvaliti u Zemljišni ured s jedva završenom pučkom školom. Krenuo je kao bidelo, portir i i poslužitelj, a vremenom mu je otac kupovao svjedodžbu po svjedodžbu preko korumpiranih profesora iz Građanske škole i splitske Realne gimnazije. S ‘karta-kanta’ pismenim dokazima o falšom obrazovanju ubrzo je zasjeo na mjesto činovnika srednjeg ranga u Katastarskom uredu. Iz Grginog uspona na ljestvici državnih ustanova vidljivo je da se neke stvari ni nakon sto godina nisu promijenile.

-Ćaća ovako ćemo, dosjetio se Grgo -Ja ću sredit da nam se velike zemlje podile na male čestice, a male čestice Krajevina neće dirat, pa ćemo se izvuć lišo! U Grginoj ideji sestra Tomica primijetila je falingu. -Je, ali ako ćaća ostane zapisan ko vlasnik, opet će mu se oduzet, jer će imat suviška zemlje! Nego ćemo ovako!, dosjetila se jedva pismena, no za makinacije prirodno nadarena Tomica -Ti Grgo priportaj zemju u šta mižernije čestice da ih je lakše utopit. Sad ima kruna, pa će kurit! -Šta će nam krune kad će za koji dan propast i nećeš za njih moć dobit ništa!, usprotivio se brat. -Ja ću se zato pobrinit, kazala je Tomica s već spremljenim planom. Paško je znao da mu je kćer naslijedila mešetarske gene, pa je pristao. Lukava Tomica je učinila ovako…

Za krune je prodala puste čestice sitnim težacima i natovarena saketom obezvrijeđene valute krenula u vižte rodici Danici, udatoj u Banat za odlikovanog solunaša Nemanju. Danica, sposobna za muljanje kao i cijeli Paškin rod, odvela ju je Zrenjanin tadašnji Veliki Bečkerek, gdje se smjestila oveća kolonija ruskih belogardejaca u bijegu pred Sovjetima. Od osiromašenih buržuja nakupovala se krunama zlatnog nakita i krznenih bundi. Sve je to nakon skorog uvođenja dinara prodala navrnjenim gospojama nove kraljeve elite za masne šolde. -I šta sad kad imamo dinare, a više nemamo zemju?, zdvojno je upitao Paško Tomicu -Sad ćemo nakupovat zemje uz more! -Uz more?!, dobro da nije kap ošinula Pašku -Uz more resete samo matar i pantalene po škrijima. Kako će nam to dat kruva? -Neće odma danas, ali domalo vrimena oće!, proročki mu je odgovorila kćerka. I bila je u pravu. Nakon naglog razvoja turizma u međuraću, novokupljeni Paškini škriji, do jučer stanovi rakova-govnara, pretvorili su se u terene za izgradnju pansiona. Zahvaljujući Tomici, Paškino je carstvo ojačalo. Da se barem kasnije rodila, pa nam danas bila ministrica financija. Di bi nam bio kraj!

Konverzija kojoj smo svjedoci teško da ima ideoloških konotacija. Uostalom ideologije su izumrle pred naletom materijalnog. No nekoć su valute imale i ideološki predznak, baš kao u slijedećoj fjabi…

Antica, stara partizanka, netom poslije rata oprostila se od uniforme i pokrenula mali privatni posao. Otvorila je ‘komeštibile’ butigu s mješovitom robom, pa sitnim švercom u eri nestašice opskrbljivala građane željne bolje spize i štufe humanitarnih paketa s baškotinima i ‘Trumanovim jajima’. Posao je skromno krenuo, no htjelo joj se više. Malo- pomalo počela je otkupljivati, pa preprodavati dolare prispjele od američke rodbine sugrađana. Dolar je oduvijek bio kurentna roba, te je uz dobru proviziju omastila brk. No, vrag ne spava. Našla se tu i Luce, koja je ‘loše držanje’ u vrijeme okupacije pokušavala okajati dodvoravanjem novoj vlasti. Obilježila je novčanicu od 10 dolara, prodala je Antici i otrčala je špijat glavnom kotarskom drugu, prvoborcu Luki. Ovome nije bilo drago što mora pokrenuti istražni postupak kontra drugarice s kojom je dijelio partizanske ratne dane, no služba je služba, a družba je družba! Antica je trebala peškati veliku globu, skuplju od sve robe iz butigice. Nad glavom joj je visjela i zatvorska kazna. U pržun bi i završila da joj nije bilo suborca Luke. Pozvao je u ured i održao bukvicu -Kako te nije sram blatit naš ratni put i tekovine revolucije i priprodavat buržujske šolde napaćenom narodu!

Antica je posramljeno činila kuco. Onda je stao na balun i priopćio joj plan -Ne dam ja da tebe zahebe ona Luce šta je špancirala u ustašku monturu. Ovako ćemo! Šef milicije dužan mi je veliku uslugu. On će priportat u izvještaju izvida da si švercala sa sovjetskim rubljima, a ne američkim dolarima. Sovjeti su nam bratski narod, pa ćeš izjavit kako si to skupljala za neku drugaricu šta špara za otić u Sovjetski savez nać mladića nestalog na frontu. Tako je i bilo. Rublji su zvučali daleko benignije od kapitalističkog dolara. Izbjegla je robiju zahvaljujući bratskim vezama s majčicom Rusijom. Luka je za dvije godine zbog istih bratskih veza nahebao. Velika ljubav spram druga Staljina koštala ga je Golog otoka. Antica je špitila kroz ponistru dok su ga dva u crnim kožnim mantelima gurali niz kalu. -E moj Luka, mene Sovjeti izvadili, a tebi ga stavili! En ti rublje i dolare! Uzdahnula je u mračnoj noći 1948. godine.

Kasnije je šverc-devizama postao javnom tajnom. Dojč marke su se kupovale i prodavale leva-leva. Milicionari bi napravili nekakvu ‘per la finta’ akciju po pijaci, no sve bi završilo s manjim sankcijama. Državi su trebale devize za puniti kase duty free shopova izniklih u Markovićevoj eri, a narodu za šopinge po Trstu i Gracu.

Neprikosnovena kraljica šverc-tržišta devizama bila je naša draga Smilje iz Porića. U jednoj od milicijskih akcija privedena je s većom količinom dojč-maraka u desnom džepu traverse. U lijevom je bio mac domaćih dinara. -Smilje, kazao joj je inspektor zafrkant -U tebe maraka manje nego dinara. Kako to? Ima bit da si dojč-valutu dobro prodala? -Dabogada da sam i više!, žustro mu je odgovorila. -Lipo ti zarađuješ!, nastavio je inspektor. -Manitašu, nije to da zaradim, nego da se riješimo ove kurbetine!, pokazala je prst na ženski lik sa 100 maraka. -I da svak u takujinu nosi samo sliku ovoga velikog čovika!, pokazala je na lik pokojnog druga Tita na dinarskoj novčanici. -Ja to iz rodojubja!, patriotski je zaključila. Jedna je bila Smilje!

Dragi pratitelji Kamarina u kakvom god rodoljubnom povišenom stanju bili pokušajte ostati čvrstih živaca. Dok euro kalma-bonaca ne smiri nevere u našim takujinima proći će još vremena. Zato štedite zdravlje, a usput i bile pare za crne dane. Naravno spomenute pare konvertirajte u eure. Službeni kurs vam je poznat…
Piše Marino Srzić / foto: privatni album