‘Ova metla dobro mete, priko rive, Marinete…’, pjevuckao je svakodnevno stari makarski škovacin, mašući pometačkim alatom uzduž grada. –Meteš ti vraga crnoga! Pogledaj u kantune, puni su plisa!, javila bi se kakva šjora Štufa s ponistre. Naš vrijedni higijeničar uvijek je imao spreman odgovor –Daj ti meni kvarat vina, pa će bit bilije od sniga! Je li mu kritizerka s Marinete dala kvarat ili cijelu litru nije znano, no stari su pričali kako savjesnijega pometača nije bilo.
Pritužbe na komunalne usluge nisu novog vijeka. Građani poodavno prosvjeduju pritužbma Poglavarstvu. Evo jedne žalbe iz 20-ih godina prošlog stoljeća: ‘Sluškinja iz kuće M. svako jutro prazni sadržaj noćnih posuda u more. Redovito to čini na istom mjestu gdje bude privezan kaić moga starog oca, koji mu služi za ribarenje iz zabave. Brodić redovito bude ‘nakićen’ sadržajem kojeg neću imenovati. Nedavno, ne vidjevši u brodici oca koji se spremao za isplovljavanje, zalila je i njega smrdljivom nečisti. Ovakve nečasne radnje trebate pod hitno zaustaviti, a počinitelje strogo sankcionisati!’
Sitniji i krupniji otpad gomilao se i po domovima građana. Bilo je kuća po našim kalama kojima bi zbog inventara pozavidjeli i muzeji. Što se tiče doma Lukinog, tu bi i arheološke ustanove bile zainteresirane za otkup. Luka i supružnica mu Katica još se od polaganja bračnih zavjeta nisu riješili ni jednog komada ambalaže koji im je ušao u kuću. Što se tiče njih, škovacini nisu ni trebali postojati.
Stan im je bio malešan i u njega je jedva stala mobilja. No njima nije bilo tijesno. Dijelili su zajedničku infišaciju za čuvanje ambalaže. –Kako možete ovako u tisno? Podušeni ste ko srdele u mujači!, čudio bi se rijetki posjetitelj preskačući šaldavane lonce i duperane škatule. –Pusti ti kraju, nikad ne znaš za šta može vridit!, odgovorio bi Luka. –Di je gusto, nije pusto!, nadožuntala bi Katica. Na koncu im više nitko nije dolazio, jer bi cijele vižite morao prestajati na nogama. Za spustit guzicu nije bilo ni centimetra mjesta.
Uz svu sakupljačku praksu, bili su infišani i u čistoću. –Ako si koje kilo debji ne možeš proć, ali šta se tiče čistoće, moga bi im makaruna s tleva pojist!, hvalila im je urednost susjeda. Sakupljačko-higijenička aktivnost iziskivala je veliku energiju. –Kako ti se da moja Katice?, čudila se poznanica –Dok skineš sve te bocuniće, opereš ih i stivaš, ja bi za to vrime ostala zbabina, dite rodila i krstila! –Mora sve bit na svom mistu!, objašnjavala je Katica.
Da je u njihovo vrijeme bila aktualna ekološka svijest, stan bi im bio ogledno mjesto za edukaciju pravilnog odvajanja otpada. Strateške točke doma imenovali su po vrsti nakupljenog materijala. Tako je na ‘karti đeografiki’ stana postojao kantun od cakla, špajza od late i kamarin kršten po kartušini. I sve je šesno klapalo u njihovoj Ali-Babinoj pećini dok su bili u snazi. –Urednije nego u apoteci! Tip-top, antilop!, zadovoljno bi zaključila Katica. –Ovako se ne vodi evidencija ni u trezoru Narodne banke!, potvrdio bi Luka podvlačeći crtu pod zadnji artikal unešen u kuću u posljednja 24 sata.
Onda je sve krenulo nizbrdo. Pala im je forca. Tražili su ženu za ispomoć, ali nitko se nije htio prihvatiti. –Rađe mest kale nego trpit morenje!, komentirale su kandidatkinje kada bi vidjele stanje na terenu. Zbirku je počeo prikrivati sve deblji sloj prašine. Prašina je izrodila plis. Na plis su se navukli miševi i maštrapani. Na kraju nije bilo druge nego sve raskrčiti. Poslali su ih u Bazanu, a fundus ukrcali na karijole, pa via škovace. Cijeli je život Luke i Katice tužno završio u kanti.
Muku s nakupljenim predmetima, mučili su i ostali građani. Nakon inventura šufita i konoba, zakleli bi se svečano kako će se riješiti sve te kramarije, pa onda za par trenutaka oprezno zaključili –Ma neka stoji! Ne pita jist. Ko zna šta nas čeka!
Pratitelji Kamarina u štoriji su od prije tjedan dana upoznali Iku, Lukru, Jelu i Klemicu, stanovnike oronule kuće u kali. Najava da im je grad konačno odlučio promijeniti drvene pode betonskim dekama zatekla ih je nespremne. -Bogu fala da se više nećemo jujat kad odamo po kamari ko jujala se barka na svetoga Marka, ali di ćemo sa stvarima dok meštri sve rimodernaju?, izrekla je kuma Jele problem koje je mučio i ostale stanare. Problem je bio složen jer su im stanovi bili pretprani svim i svačim.
Premda je stan šjore Lukre bio nešto komodniji, mjesta je nedostajalo. S pomijom je čuvala stvari preostale od bombardiranja, naslijeđene od uglednog roda. Osim vrijednih komada inventara bilo je tu i starih libara, kvadara, raritenih gramofonskih ploča marke Columbia. Jedan od Lukrinih predaka bio je opsjednut arheologijom i sakupio je za života lijepu zbirku. S tim arheološkim artefaktima posebno se ponosila. Smjestila ih je u zajedničku konobu i svaki dan pregledavala. Vremenom joj se učinilo kako ponešto nedostaje, ali je to pripisivala staračkoj zaboravljivosti.
No, nije bila riječ o rebambivenosti. Praktična kuma Jele kojoj je u zajedničkom odlagalištu nedostajalo mjesta za krumpire, redovito je osiromašivala zbirku. -Šta će joj ova rpa stina, brontulala je stavljajući svako malo u boršu pokoji komadić stećka ili rimske nadgrobne stele i itala priko mula u more. Dokazi o opstojnosti Rimljana i Ilira na našem prostoru, tako su zauvijek potonuli. -Jedan manje!, zadovoljno bi zaključila, kad bi vrijedni nalaz napravio –buć i otišao na dno porta družiti se s ciplima. Po njenom mišljenju, prije dolaska Vlaja i nije bilo značajnijih povijesnih migracija stanovništva.
Svoje je pak ‘škovace’ Jele đelozo čuvala. Stvari su joj izvirivali iz škafeta i gomilali se obješeni na pikete-baru. Jedno je jutro na brzinu obukla prvu stvar s vješalice i primijetila kako je na ulici čudno gledaju. Tek kad joj se kuma Dujka obratila, shvatila je i
zašto. –Diži to bona sa sebe, ako ti intra milicajac ili koja afežejovka, nahebala si! Umjesto vlastitog kaputa u brzini je ogrnula domobransku monturu rođaka Vinka, koji ju je 1945. ostavio pred bijeg kaićem u Italiju. Tako je okićena domobranskim dekoracjunima paradirala priko pijace i da ne bi Dujke, završila bi u bajbuk.
Dom lizioltarice Klemice bio je krcat uspomena sa služenja po popovskim kućama. Litografije svetaca, raspela, škatula s tamjanom i polu izgorjelih šterika, bilo je više nego u vatikanskim podrumima.
Stan umirovljenog ‘šverc- komercijaliste’ Ike bio pravi primjer sakupljanja ambalaže. Iskustvo ga je naučilo da je omot važniji od sadržaja. Najlonske vrećice s natpisom tršćanske Stande, prazne kutije šteka Marlbora i slična oprema, napunili su mu kamaru do stropa. –Važnije je ono u veltrini, nego na škanciji u butigi!, ponavljao je prevarantsko trgovačko pravilo, pokušavajući uvaliti sadržaj domaćeg Kaladonta u praznu tubu talijanske dječje paste Paperino s okusom jagode.
I gdje sada sa svim tim antikim inventarom od arheoloških iskopina i svetih sličica do neprijateljskih montura i vrećica s Ponte Rossa? Stanari ‘kuće mižerije’ našli su se u nezavidnom položaju, a renoviranje samo što nije počelo.
Lukre, Iko i Klemica, očajnički su dumali kako riješiti problem. –A da je kupit četri boja stana, pa sve stavit tamo i onda opet pribacit kad završe radove?, predložila je šjora Lukre. –Da mi imamo šoldi za četri boja stana onda ne bi stali u ovo jada i nevoje!, gorko je nadožuntao Iko, te se sjetio. –A da je sve stavit na kalu dok ne poprave i pokrit ceradom da ne ruvinja kiša? –A kako će svit onda prolazit? I tako je tisno da se moraju tresat kad se mimoiđu. Jedino da općina svakome kupi po jedan mali reoplan pa da priliću priko naše imovine!, odbrusila mu je Lukre. –Ja mislim da je najboje da se molimo Gospi od Loreta!, iznijela je pobožnu ideja Klemica –Gospinu su kuću anđeli prinili na krilima sa riječkoga Trsata do Loreta u Italiju. Vidila sam svojim očima kad smo bili s don Srećkom na hodočašće! Tako bi mogli prinit i naše stvari, pa ih vratit! –Pari da su anđeli avioni od JAT-a!, zafrkantski joj je ideju minirao Iko.
Na vrata dvora banula je kuma Jele upravo se vrativši s ljetne pozornice Kina Partizan.
–Vidila sam na filmu! Znam šta ćemo!, svečano je objavila – Đamba šejl i garaže šejl! Nitko je nije shvatio i mogla im je isto tako opsovati mater na mandarinskom, a da ne bi reagirali. Onda su se šjori Lukri koja je vladala prilično engleskim, upalile lampice. –Ispričaj šta si gledala u kinu? Jele je iscrpno krenula sa sadržajem –Tute su bile dvi sestre usidilice i skupjale svakih stvari ko i mi. Onda im je nevisti dalo u glavu i rekla je –Iđemo učinit đamba šejl, a more i garaže šejl! To je kad staviš u dvor sve šta ti ne triba, a onda se koji blekov uvati na ješku i kupi za lipe šolde. Štogo od tih para daju za karitadu i invalide. Šta pritekne potroše u moderni restoran šta se zove Maks Donland, di se jidu najboji čelapćići u Ameriku!
Obrazovana šjora Lukre je ukapirala. – ‘Jumble sale’ i ‘garage sale’! Rasprodaja stvari prid selidbu ili renoviranje. Običaj poznat u Americi, objasnila je ekipi. –Bravo! Nema nam druge nego probat akužat štogo šoldi od svega šta nam se nakotilo po kantunima!
Pripreme za prvi takav događaj u povijesti grada odmah su krenule.Kako je tekla prodaja, provjerite u nastavku!
Autor redaka nije baš vičan za odvajanje otpada, ali se solidno nosi sa spašavanjem onoga što nije za smeće. Poput ove štorijice koja bi završila u škovacama zaborava da je upravo niste pročitali i spasili od reciklaže vremena.
Piše Marino Srzić / foto: privatni album
