Građevno-komunalni planovi, neostvareni i loše realizirani projekti, sumnjive rabote oko izvođača, a sve u svrhu opće dobrobiti i napretka grada, koja je često upitna, pojmovi su koji pune stranice portala i tiska, televizijskih i ostalih ekrana. Kad se u makarskom slučaju još pridodaju lokaliteti poput Peškere, te urgentne potrebe prostora za kulturu, kvalitetniju školsku infrastrukturu i stručniju brigu oko kulturne baštine, čini se da govorimo isključivo o našem vremenu i trenutnim makarskim situacijama. No, u krivu smo. Ne da nisu trenutne, nego su bile aktualne i prije stotinjak godina, te postajale sjemenom razdora između gradskih vijećnika, baš kao i danas.

Krenimo s događajem od prije par dana, pa se opet vratimo u prošlost. U prošlosti se često kriju odgovori i mudre smjernice za rješavanje problema. Naravno to vrijedi za one koje znaju iščitavati znakove vremena, a njih je nažalost u upraviteljskoj nomenklaturi kroničan manjak. Dakle pri nedavnom posjetu, premijer Plenković predao je dokumentaciju kojom je gradu Makarskoj potvrđeno vlasništvo na 23. 000 kvadratnih metara atraktivne Peškere. To je dobro. Koliko će biti dobro kad krenu projekti, biti ćemo svjedoci.

Predio Peškera naziv je dobio od talijanskog ‘peschiera’ doslovno prevedeno–ribnjak. Za stanovnike ovog, nekoć najzapadnijeg djela grada, u svojoj knjižici ‘Smrt i zavičaj’ iz 1895., Cezar Pavišić piše: ‘Počimam od zadnje kuće kod takozvane Peškijere bivših Ivičevića, na zapadu grada. Tu su nastanjeni s obiteljima; Raffanelli (Mičelac), Katalinić (Kalafat), Miličić, Klarić i Pavličević (Batinić). Dalje slijedi Velika obala, sve do trga Svetog Marka.’ Na Peškeri obitava stanovništvo izravno vezano uz more; trgovci, brodograditelji, zanatlije, pomorci, začudo ne i ribari. Svi su materijalno stabilnog statusa, te pripadaju solidnoj srednjoj klasi pučanstva. Na Peškeri i oko nje, na obližnjem Pliščevcu i Donjoj luci, za Kraljevine Jugoslavije, planiraju se veliki zahvati. U dvadesetima se izmješta gradska klaonica, koja smradom i otpadom ugrožava kupalište, te se isušuje jezero-ribnjak jer ozbiljno prijeti malarijom. Makar važi za stanovanje kao nezdrav lokalitet, zbog blizine luke na jednoj i plaže na drugoj strani, postaje razvojem turizma, sve atraktivnijim zemljištem.

Oglas

Jedan od planiranih projekata je i obrtna škola. Inicijativu pokreće ministarstvo nakon prijedloga pletarske škole u Opuzenu, za otvaranje slične u Makarskoj. Spominje se i izmještanje Muške učiteljske preparandije iz Arbanasa na makarski teritorij, no taj plan se brzo izjalovio, pod izlikom da gradu treba upravo škola obrtničke vrste zbog potreba u privredi i zapošljavanja muške mladeži. ‘Učitelja će nam brzo biti i preko mjere, nama treba obrtnika da marnim žuljevitim rukama sebi i bližnjima kruh zarađuju. Dolazi vrijeme da muško neće znati ni čavao u zid zabiti!’, izjavljuje jedan vijećnik.

Određivanje lokaliteta nove škole, otpočetka je bačena ‘ješka škandala’ u korpus gradske vlasti. Samo se oko jednoga slažu; ne smještati je u prostor derutne zgrade Decime, čiji bi popravak i najam, pošto je još u djelomičnom vlasništvu Ređinete Ivanišević Vranković, koštao više od izgradnje novog objekta. Ostaju dvije opcije oko koje se žestoko lome koplja, smišljaju se zavjere, a zahvaljujući ‘usfulminanoj’ primorskoj krvi, dolazi i do fizičkih obračuna.Dvije su lokacije u pitanju. Prionuti gradnji na prostoru Žbara, dijela povrh današnje pijace, starog Vatrogasnog doma i pekare ili graditi na Peškeri.

Zastupnik prve opcije je prof. Pavao Bašković, upravnik školskog usavršenja pri Tehničkoj školi u Splitu, i vjerojatno prvi makarski akademski likovni umjetnik, dok drugu ideju promovira gradonačelnik i trgovac Silvestar Matulović i njegovi istomišljenici. Država daje velika sredstva i osigurava zajam uz brzojav: ‘Premda naša mlada država ne može udovoljiti zahtjevima svih potreba otadžbine, stojimo čvrsto uz vaša nastojanja da napaćenu Dalmaciju učinite što naprednijom. Na vama je braćo da se oko tehnikalija dogovorite.’ Braća ne samo da se nisu dogovorila, nego su začela i veliki skandal, te podijelila grad na zavađene strane. Iza ove velikodušne ponude iz Beograda, naravno krije se neki ‘zec u grmlju’. Uvjet je viših instanci da se uz zgradu škole izgradi i invalidski dom kojim će se uz civilne invalide moći: ‘U letnjim mesecima odmarati i naši solunski heroji da napaćenu dušu na morskom vazduhu odmore’.

Prof. Bašković tvrdo zastupa opciju Žbara, te piše vijećnicima opširan izvještaj o nepogodnostima Peškere: blatno tlo koje bi iziskivalo velike troškove oko temelja i nepovoljno susjedstvo, pri čemu spominje: ‘Zgrada koja bi se imala po ovoj lošoj ideji raditi između kuće Raffanelli i klaonice, sa istočne bi se strane našla u neposrednoj blizini Paromlina Marija s tvornicom tjestenine koja pri radu pravi jaki štropot što bi bilo na štetu poduke učenika. Na sjevernoj strani buduće zgrade leži tvornica sardina koja dosta zaudara.’Za najveći problem ističe okružje pogubno za zdravlje: ‘Kuće u neposrednoj blizini Peškere bile su zaražene groznicom, od kojih i Ante Raffanelli pok. Mihe i njegovi ukućani, a liječio ih je dr Mate Juraković, o čemu potvrdu prilažem. Dr Lisicky kojem je i sama kćerka oboljela, liječio je pak suprugu i majku nadzornika Razmilovića. One su od iste groznice oboljele. Zar da se tu naši mladići obrazuju za obrt, a ionako bolni invalidi oporavljaju?!’

Žbare, danas

Potvrde prilažu i dr Ivo Petković iz Splita, te pukovnik dr Dimitrijević koji u Makarsku dolazi na ljetovanje. Bašković se zaista potrudio svoje stajalište čvrsto potkrijepiti. Na vijeću se suprotna opcija pokušava sprdati s ovakvim stavom, te jedan od nazočnih izjavljuje: ‘Da je takva bolest na Peškeri prisutna, Raffanellijevih Mićelinaca koji su tu naseljeni već puno generacija, više ne bi ni bilo! Što se tiče majke i supruge Razmilovića eno ih i danas po Peškeri hitro gaze! A kad se već dr Dimitrijeviću naša Peškera čini bolesnom, zašto se u neposrednoj blizini kupa, a po ljetnim danima tuda šeta i blaguje?’

Matulovićeva opcija čini sve da navuče vodu na svoj mlin, te požuruje izgradnju na Peškeri. Sam poteštat biva javno optužen za pokušaj podmićivanja zidarskog poduzetnika Grle, te mu nudi prednost pred drugim natjecateljima od 20 000 kruna, ako bude u zanatskim krugovima lobirao za njegovu ideju i prikupio ljudi za potporu nauma. Zidarski meštar ne pristaje na nečasnu nagodbu, već pred svjedocima u postolarskoj radnji Dean, izjavljuje optužbu pred postolarom, te svjedocima Bartulovićem i Puharićem. Sastavlja i ovjerava izjavu, te je predaje Baškoviću kao dokaz nelegalne radnje. Usred čitanja dokaza o podmićivanju, predsjedavajući prekida sjednicu pod vrlo praktičnom izlikom: ‘Više vremena za raspravu nemamo, jer su neki vijećnici iz Primorja vaporom stigli, a brod brzo ima iz luke isploviti, ter oni neće uspjeti pojesti obrok koji im je u restauraciji Jugoslaviji, o trošku općinstva spremljen!’

foto: Izgubljena Makarska

Eto kako se neke situacije pod našim nebom nikad ne mijenjaju. Sjetimo se samo trke narodnih poslanika put saborske menze ili u lokalnom slučaju na domjenke i slične okrepe. I gdje baš da u trenutku čitanja krunskog dokaza ‘vapor parti i cimu molaje’?
Narod se određuje pod jednu ili drugu bandiru, a oni neutralni oprečne opcije pošprdno nazivaju; ‘žbarašima’ i ‘peškerašima’.Na izlasku s jednog od vijeća, jedan je ‘peškeraš’, navodno slučajno okrznuo bagulinom po gnjatu ‘žbaraša’, na što je kolega izgubio ravnotežu i poljubio majčicu zemlju, no vrlo se žvelto snašao, te oplevši aktn-tašnom, ozlijedio ‘peškeraša’ po licu, usput mu razbivši i cvikere s vrha nosa.

Čemu tolike tenzije tih ranih 20-tih, a sve oko hvalevrijednog nastojanja za izgradnju obrtne škole. Autoru redaka je to prema priči svoje majke vrlo jednostavno objasnila jedna odavno pokojna stanovnica Žbara. -Bilo je ovako. Bašković i njegovi su tili školu na Žbarama, jer nije bilo vanka ruke i manje bi koštalo. Matulović i njegovi su tili školu, ali bez invalidskoga internata. Zato su tili gradit na Peškeri, jer bi tamo bilo blizu plaže i lipo za turiste, apožito za Čehe i kasnije za skaute i Jadransku stražu. Najprije bi sagradili, a onda brzo pritvorili internat u hotel. Briga turiste za komarce i groznicu, njima je bilo važno da im je more ispod nosa i da se lipo u sezoni diverte. A bidni invalidi mogu i u Zagvozd.’

Čini se da Zagvozd sa svojim eko-turizmom i sve većim brojem bazena, postaje danas atraktivniji od rodne nam rivijere. No, to već znamo. ‘Žbaraši’ u ovom trenutku nisu aktualni, a što će biti s aktualnom Peškerom, a posebice ‘peškerašima’, tek nam je za vidjeti.U slijedećem điru na stranici Makarske danas o rak-ranama grada; nepostojećem domu kulture, kazališnoj pozornici i, kako to bolno zvuči, o kinu. Ali o onome prije gotovo sto godina, kada se baš u blizini Peškere, pod Svetim Petrom, ponosno dičilo s reklamom ‘Kino Eden’.

Piše Marino Srzić