-Di su ona bogojubna stara vrimena kad si moga ostavit vrata širom otvorena! Di je naš pošteni svit! Sve si moga držat porto franko i izać vanka, a da ti ne nestane ni kućarina iz kužine! A ne ko danas! Ukrali bi ti isprid očiju!, kazivala je poznatu mantru o nekadašnjem makarskom poštenju i nesklonosti kriminalu, neka kuma svojim prijateljicama. Jedna se odmah složila, te potvrdila – Orobe te i onda te još pribiju, a mogu te ne daj Bože i beknit! Drugoj ni to nije bilo dovoljno, pa je za pojačati dramatiku nadožuntala -A bilo je slučaja da jude orobe, pa ih smaknu, pa ih skuvaju! -Misusovo!, oglasila se i treća -Jesu li ih šufigali? -Nisu nego lešali, odgovorila je dramatičarka. -Ajde može proč, volim više lešadu, samo da nije stupasta, primijetila je ljubiteljica dobrih bokuna.

I tako su svi naši razgovori poslovično završavali sa spizom, pa makar bilo riječi i o kriminalnim radnjama. No, ostavimo sad spizu! Nego, je li krimi- povijest grada zbilja tako oskudna da se nemamo čega spominjati? Malo morgen! Istina je da se Makarska ne može mjeriti sa sicilijanskom mafiozo-tradicijom, no u svakom slučaju ne dijeli ni mirnodopsku baštinu s idiličnom Švicarskom. To i nije nekakva posebnost, jer nema mjesta na svijetu bez lupežarije, kontarbande ili barufe.

Zanimljivo će biti zaviriti u povijest lokalnih krimi-situacija. Popis je dug koliko i lista po zajednicu štetnih radnji, što bi značilo da mu nema kraja. Panduri, pozornici, policjoti, žandari i ostali redarstvenici, stoljećima su Makaranima prijetili uhićenjima i vičući ono poslovično –U ime zakona tri koraka natrag! Uhićivali bi se i krivi i pravi. Izvješća delikata su opširna, a pržuni bilježe stalnu popunjenost smještajnih kapaciteta.

Oglas

Domaći se svijet dovijao na najrazličitije načine izbjeći globu i bajbuk, a uredski rolo-ormari bili krcati žalbama na izrečene kazne. Žalbe katkad znaju biti i opravdane, no češće svjedoče o genetskoj predispoziciji za pravdanje berekinadi i treniranju vještine ‘kako zahebati zakon’.Prelistavamo ‘utoke protivu osudi’, koje naši preci promptno dostavljaju vlastima ne bi li izbjegli boravak u zgradi starog pržuna ili zašparali na globi.Samo zlodjelo nije ni važno, zanimljiviji su najmaštovitiji načini škapulavanja izgrednika. Naškrabane nevještom rukom okrivljenika, diktirane u pero notara ili otipkane na pisaćem stroju marke Triumph, ispisane su skuže dostojne za gradnju scenarija neke tragikomedije.

Žandarmerija kraljevine posebno trenira strogoću nakon objave Obznane, zakona kojim se sužuju demokratska prava građana u ‘nužnoj obrani otadžbine’. Naravno da Makarane najviše pogađa kontrola nad slobodom govora. Blagoglagoljive po karakteru, niti ih represija ne može spriječiti u brontulanju. Zato je govorni delikt, uvredljiv za kralja i državu, najčešći razlog sankcija.

Građanka Ane D., prijavljena zbog pjevanja nepoćudne pjesme prilikom vojne parade na Vidovdan, žali se naslovu: ‘Ne suprotstavljam se pravorijeku, ali moram istaknuti da sam nevina. Čin koji mi se u grijeh upisuje nije sablazan. Ja sam samo pjevala narodnu pjesmu ‘..bala Mare soldata, dobila … od zlata!’ koju smo uvijek pjevali pri dočeku vojnika, a na njihovu veliku radost. Zato molim da me se oslobodi od kazne tamnice i plaćanja globe. Ovo mi je sve imputirao redar Srzić zbog stare familjarne osvete. Ja imam čistu prošlost i neporočna sam u svakom pogledu!’

Molba joj je udovoljena. Ne zbog neporočnosti, već zbog potegnutih veza u žandarskim krugovima. Okrivljenica je navodno policjotima bila posrednica u dobavljanju djevojaka za zabavu, pa joj se ime spominje u jednom drugom predmetu, gdje se okrivljuje za ‘trgovanje ženskinjama’ i rufijanstvo. Tada joj nije bilo oprošteno i odgulila je solidnu kaznu. Toliko o ‘čistoj prošlosti’ kojom se ponosi.

Za ‘prijetvorni napad fizičkim predmetima’ optužen je Ivan Dragičević, makarski urar, znan kao Špičica. Fizički predmeti kojima je navodno napao izletnika Šitića iz Splita, su ni manje ni više nego; jaja! U svoju obranu okrivljenik ističe: ‘Navedenog gospodina uopće ne poznajem, pa nema ni razloga da ga napadam. Ja sam uostalom mali obrtnik, sirot čovjek, te mi ne pretiče jaja da se njima nabacujem na drugoga. Da ih imam dobro mi došla da ih žbatim s cukrom i prošekom, te da se njima okrijepim, a ne da čeljade jajima gađam!’

‘Slučaj jaje’ okončan je oslobađajućom presudom zbog nedostatka dokaza. Tko je izletnika zaista gađao jajima ostati će vječnom nepoznanicom.Krađa ili ‘mrnjaju’ kako su Makarani zvali tu kriminalnu radnju, često je u sadržaju optužbi i žalbi.’Slučaj kapot’ samo je jedan iz bogate antologije lupežarija po gradskim kantunima. Makarka Malić prijavljuje nestanak suprugovog kaputa kojeg je ostavila da se provjetri na buri. Pokrenuta je istraga i lopov pronađen. Riječ je o pristanišnom stražaru. Oštećena na koncu oprašta T.Š.-u delikt. Zbog čega, vidljivo je iz prethodno upućene molbe Poglavarstvu. Stražar od vlasti usrdno potražuje: ‘Molim da mi se dodijeli paušal za nabavku tople odjeće. Imam potrebu od zimskog rublja i odijela koje nisam u stanju od plaće pribaviti. Prisiljen sam biti vani u kasnim noćnim satima na ledu i hladnoći zbog kontrole putnika s parobroda koji su došli iz stranih luka. Službena je odjeća tanka i ne grije. Postoji pogibelj da mi se dogodi kakva teška plućna ili slična bolest, te molim za pomoć pri kupnji prigodne odjeće.’

Molba mu je odbijena s obrazloženjem da službeno lice smije nositi samo propisanu uniformu. U siječnju 1927. promrzli stražar, primjećuje na prozoru Malićevih kaput, te ga uspijeva skinuti i utopliti se. Odjevni je predmet brzo detektiran i vraćen vlasnicima, no gđa Malić sve oprašta i daruje kaput uz izjavu: ‘Povlačim optužbu i poklanjam T.Š-u kaput mojeg muža, jer siroti čovjek nije uzeo predmet iz kaprica nego iz ljute potrebe.’ Tako je slučaj, humanošću Malićke, sretno okončan.Malo je nedostajalo da u ćeliji na tri dana ne proboravi sudski namještenik A.A. i to krivnjom malodobne kćeri. Optužba se odnosi na vrijeđanje Njezinog Veličanstva kraljice Marije. Pozvavši prijatelje na proslavu imendana o Svetom Anti, pohvalio se kako njegova kćer, pučkoškolka zna vješto pisati. Listajući bilježnice i diveći se rukopisu malene, nekom je od gostiju došao u ruke Kalendar Jadranske straže. Na jednoj od stranica pod slikom kraljice zamjećeno je, dječjom rukom napisano ‘sisara’. Slučaj se prijavljuje, a u prijavi stoji: ‘Optužuje se za blaćenje lika monarhove dične supruge. Izvjestno je da sam optuženik nije napisao nepristojan izraz ‘sisara’, već vjerojatno njegova kći. No on odgovara za vladanje vlastitog djeteta. Otežavajuća je i okolnost što je okrivljenik državni namještenik. Predlaže se trodnevni zatvor ili odgovarajuća globa, a treba mu dati i opomenu pred izgon iz službe.’

Očajni činovnik, otac male izgrednice piše: ‘Molim slavni naslov da me oslobodi od kazne. Revnostan sam službenik i veliki poštovatelj kraljevske krune. Moje nesretno dijete nije pisalo sramni komentar ‘sisara’ pod slikom kraljice, jer je čestito odgajam. Krivnju nalazim u senilnoj teti o kojoj smo dužni skrbiti. I ona, dok je bila normalnom, posebno je poštivala kraljicu, ali od kada joj se pamet pomutila svega govori. Tako je i malu uputila da rečenu uvredu napiše.’Zahvaljujući rebambivenosti tete, službenik je oslobođen. Slijedom novih povijesnih prilika, u novom je režimu počeo tvrditi kako je već odavno radio na raskrinkavanju sramnih Karađorđevića, a kao dokaz podastirao ‘slučaj sisara’.

S državnim grbom imao je neprilike V.D. Vidjevši prijatelja u kafani ‘Balkan’ kako čita novine, da bi ga za šalu preplašio udario je po novini bagulinom. Novina se raspala, a šaljivdžija prokomentirao –Eto na, dobro je đava odnio! Na nesreću je na naslovnici bio grb kraljevine radi obilježavanja Dana ujedinjenja. Prisutni konobar-špija odmah je slučaj prijavio uz izjavu da je V.D. opsovao otadžbinu riječima –Neka je đava odnese! U žalbi okrivljenik objašnjava kako je riječ o krivo protumačenoj šali, a da on ‘Kraljevinu kao član radikala više voli od konobara čija cijela porodica tuče u Radićeve tamburice!’ Zbog očitog nesporazuma, ali i zbog političke podobnosti V.D.-a, sve je zataškano.

Na snazi je i Uredba o kažnjavanju za psost (psovanja Božjeg ili svetačkog imena), te sankcije funkcioniraju vrlo učinkovito. Broj mjesečnih prekršaja vrti se do 15-tak evidentiranih slučajeva. Prijavljeni se pravdaju slično; izrekli su ‘borati, a ne bogati’, samo su spomenuli svečevo ime, ali pred njim nisu izrekli nepristojnu riječ, žandar je krivo čuo jer su Boga zazivali, a ne psovali. Čini se da se ipak radi o pravim beštimadurima. Službenik navodi: ‘Pogubna psovačka pojava nakon rata je sve učestalija. Slično je i sa A.P. iz sela Makar. Do pred rat je bio sasvim solidan, no sada je neupitno kriv. Od patrole je zatečen gdje psuje Boga i Gospu. Kod njega je psovanje na dnevnom redu i u tom pogledu nosi prvenstvo u dotičnom selu. Treba ga najstrože kazniti.’

Sve okrivljenike u opisanim škakljivim situacijama, zastupao je dr Vranković. Njegove bilješke i pravne predmete, autor je redaka imao prilike iščitati. Za zamijetiti je da su svi utoci riješeni povoljno, što zbog umješnosti pravnika, a što zbog nedostatka svjedoka.Nastavak o ostalim slučajevima iz makarske ‘krimi prošlosti’, i o onima s fatalnijim ishodima, u nastavku.Za sada toliko o neporočnosti predaka. Pa neka nam još kažu –Ugledaj se na starije!
Piše: Marino Srzić / foto: Privatna arhiva