Štufi zbog produženog boravka nepozvane gošće šjore Korone i sa zamjetnim propuhom u takujinima kojeg nam je prouzrokovala, zatečeni valom vrućine, te umorni od predizbornog pripetavanja, dosadilo nam je i ‘ovostrano’, ovozemaljsko i svakodnevno, pa će se pratitelji Kamarina zapitati, zašto sad autor redaka kopa po onostranom, kao da nam već nije dosta mirakula od ovoga svijeta. Kroz gotovo sve legende i predaje, fjabe i štorije, i ostalu govornu baštinu, provlači se nit nadnaravnog. Krenulo bi nekako ovako…

-I onda, mali nije sluša starije, pa mu je po noći došla štringa, odnila ga u planinu i bacila u duboku spilju di su ga izili vukovi! Tako će i tebe, a sad se prikrsti i dobra noć Bog ti bija na pomoć! Aj spavaj! Završila bi brižna baba priču unuku pred lijeganje, potičući tako i prije par stoljeća ono što se danas propagira u suvremenoj pedagogiji kao lijep običaj pripovijedanja, važan za emocionalni razvoj djeteta.

Je li malešni nakon tako utješne priče zaspao, ne zna se, no preživio je.Običaj fudranja djece strašnim bićima; macićima, đuđanima, orbima i štringunima, te drugim spodobama od kojih se ne bi zastidjeli ni svi svi ‘Harry Potteri’ i ‘Gospodari prstena’ zajedno, duži je od sjećanja najstarijeg stanovništva. S takvom popudbinom ‘straja u kostima’, ulazilo se u svijet odraslih, pa se praksa susretanja s onostranim, nastavljala i u zreloj dobi.

Oglas

Sve što prelazi iskustva uobičajenog, izvan granica oku vidljivog i umu pojmljivog, golicalo je maštu i povremeno dobro došlo u razbijanju svakodnevnog ritma preživljavanja. Tu se stvari nisu promijenile ni do današnjih dana.
Doduše organizirano promicanje svijeta vilenjaka i čarobnjaka, danas je dobro uigran marketinški biznis kojim se pune kase i postiže planetarna popularnost. Nekada se slična iskustva s ‘čudima i mirakulima’ nisu honorirala. Obično su njeni autori proglašavani manitima ili pijanima. Neki su svjedoci mirakula ipak bili cijenjeni, kao ljudi od posebnog dara.Na lokalnoj matrici onostranih fjaba, sve kreće s poslovičnim vilama koje preko noći odnose čeljad na daleka mjesta.

S inozemstvom nam preci nemaju dovoljno turističkog iskustva, pa se priča o takvim izletima uvijek odnosi na Mletke ili Stambol, ondašnje bjelosvjetske lokacije.Sljedeći na top listi bića, koje ne bi bilo zgodno sresti u mraku, su morine. Sjedaju navodno po noći na prsi i sišu zdravlje. Pouzdan je lijek kontra takve napasti, okružiti se posvećenim predmetima; krunicama, sličicama i relikvijima, te imati pri ruci ‘tikvu s ćepinom’. Tikvu valja držati otvorenu, pa je naglo začepiti pri posjeti morine. Ona tako ostaje zarobljena, u tikvi krepaje, pa se čovjek može mirno okrenuti na drugu bandu i nastaviti hrkati bez straha od pogibelji.

U strašnim prispodobama, redovito defiliraju i ‘mrci’. Valjda štufi osamljenosti i tumide u hladnim grobnicama, jedva čekaju priliku da se provjetre i opet vrate u vječni stambeni prostor na adresi makarskog kanpa. Tako su svjedočili maštoviti preci, pa makar im uglavnom ne vjerujemo, zanimljivo se prisjetiti antikih predložaka koji bi danas mogli poslužiti za najmodernije scenarije horora.

–Meni moj Mate uopće ne fali. Dok je bio živ po cile bi noći briškula, bumbio i reva po konobama i ne bi ga danima vidila. Vako, evo ti ga svako malo doma u vižite. Doša je i on pameti otkad se odselio u kanap! Tvrdila je udovica kod koje se nije moglo računati ni na utjecaj maligana, a ni na rastrojstvo. Žena je bila zdrave pameti, te su stoga njeni nonšalantni izvještaji o posjetima pokojnog supružnika, još više zbunjivali i plašili.

Kada joj je prijateljica Antica, domaćica u don Andrije Kurtinovog, došla u vižite i ugledala blatnjave stope, po inače čistom drvenom podu, iznenadila se –Di u tebe, pa vako plisnjavo? –Mate, Mate!, komentirala je udovica. –A rekla sam mu da uvik dobro otare šjole mažom prid vratima. Oko kanpa je veliki glib! Don Andrija je zanemario ono što mu je prenijela Antica i nije htio blagosloviti kuću. Odgovorio je samo – Je da se njezin pokojni zva Mate, ali i svrhu Mate ima koji Mate! Misleći očito na nekog pokojnikovog imenjaka, koji je iz drugih razloga, daleko praktičnijih od parapsiholoških, obilazio ucviljenu udovicu.
Prizentavanje s onoga svijeta, kao da je bila svakodnevna pojava. Vižite upokojenih, često su u centru priča od kojih prolaze ježuri. Malešni se na takve pripovijesti naglo rasplaču, žene škrope sve kantune blagoslovljenom vodom, a muški glume i da ih se to sve skupa ne tiče, otirući usput znojave dlanove o hlače. Dva od takvih ‘Made in Makarska horor uradaka’, vezani su uz biskupe.

Jedna od priča prenosila se s koljena na koljeno u obitelji Antunović- Finko. Glavni joj je akter predak Nikola, na dužnosti vođe gradske straže, koja posebno ima posla u mučnom vremenu neposredno nakon epidemiji kuge 1815. godine. Baš kao i maštrapani poslije poplave, na scenu opustošenog grada izlaze lupeži i haraju opustjele domove. Stoga se danonoćno stražari. Nikola je već proslavljen nakon spašavanja crkve od požara, kada je gorući kip svetoga Roka, užgan od svijeća iznio vani i spriječio katastrofu. Junak Nikola našao se za koju godinu usred još jednog događaja, ovaj put neobjašnjivog.

Nakon tradicionalne fjere sv. Lovre, na čiji je datum padala godišnjica smrti biskupa Bijankovića, Nikola vođa straže, ‘capo di guardia cittadina’, sa svojom je četom provjeravao red u gradu. Već je bila mrkla noć, kad se iz katedrale začula tiha pokornička pjesma. Prikupivši hrabrost, stražari su ušli i ugledali sablastan prizor. U dugim bijelim haljama, oko Bijankovićeva groba, sa svijećama u rukama, kružile su blijede spodobe. Približivši se mjestu događaja, Nikola je imao više razloga da mu se ‘sledi krv u žilama’. Prepoznao je svoga pokojnoga oca Juru, kojem je umjesto svijeće gorio palac. Prestravljen je počeo vikati i zazivati sve svete u pomoć, u čemu su mu se pridružili i ostali stražari. Nakon duge molitve duhovi su iščezli.

I pridjevak ovog roda loze Antunovića ima ključ u legendi, a njenu istinitost kao svaku tradicijsku predaju, naravno nije moguće provjeriti. Iz priča dviju starih pokojnih Makarki, Tone Srzić i Mirke Tavre, doznajemo o nastannku obiteljskog drugog imena Antunovića; Finko.

U prvom makarskom naraštaju, rođen je sin, nestvarno lijepo novorođenče. Ugledavši ga na krštenju svećenik je uzviknuo -Lipši je od anđela Serafina! Majke tada nisu smjele prisustvovati svečanom činu krštenja. Valjalo je prema običaju čekati 40 dana ‘da im se očiste tilo i duša’, a djeca su se krstila što prije, zbog straha od nagle smrti. Čekajući pred crkvenim vratima završetak obreda, a čuvši kako svećenik uspoređuje dijete s anđelom, majka je protrnula od straha. Prema vjerovanju, usporedba djeteta s nebeskim bićima bila je loš predznak, jer navodno najavljivala brz odlazak Bogu.

Stoga je protivno običaju ušla u crkvu, optuživši župnika da će biti kriv, ako se djetetu nešto dogodi zbog zloguke usporedbe sa Serafinom. Uzela je sina iz naručja kuma i odnijela ga vani nekrštenog. Istog dana dijete je umrlo. Mati je krivicu pripisivala svećeniku, a on majci jer je spriječila krštenje. Shrvana od tuge, svakog je dana spominjala umrlo čedo, zazivajući -Serafinko, Finko moj! Otud cijelom rodu i nadimak. Odgovarala legenda istini ili ne, Finkini su započeli svoju obiteljsku povijest u gradu, u dugom, neprekinutom kontinuitetu.

foto: Izgubljena Makarska

Buka usred noći, nije zaobišlo ni crkvu Svetoga Filipa Nerija na rivi. Tu je u središtu neobjašnjivog događaja biskup Blašković. Navodno nezadovoljan grobom u koji ga pokopaše, po noći se ustajao i protestirao gromko svirajući orgulje. Uplašeni mu Makarani zato izgradiše novi grobnicu i opet zavlada mir.Tako su legende o posjetima pokojnika, živjele poticane maštom, strahom, senilnošću ili iskonskom potrebom za adrenalinom.

Tužne priče nepomirenih preranim ili nasilnim odlaskom voljenih, spadale bi za neki drugi napis. Sestra, poslije rata smaknutog svećenika ima česta viđenja umorenog brata. O neobičnim vizijama do u detalje obavještava župnika, no on to, sasvim očekivano pripisuje dubokoj boli, nervima i visokoj životnoj dobi. Narod, naravno o svemu ima drugačije mišljenje.

Sujevjerje talijanskog vojnika, Kalabreza, za vrijeme Drugog rata, koristi suradnik otpora. Informirajući se prethodno, na lukav način o obitelji vojnika u rodnoj Kalabriji, uspijeva redovito doturiti , bez većih komplikacija i opasnosti, medicinski materijal u Biokovo. Kako uspijeva?Od domaće žene, lavandere, pralje vojničkog rublja, dolazi do pisama zaostalih u džepovima hlača iz kojih iščitava čitavu situaciju u soldatovom rodnom domu. Upoznaje iz iscrpnih pisama do u detalje sve o smrti majke, bolesti sestre, nevoljama s karabinjerima, iščekivanju rođenja pred rat začetog djeteta.

foto: Izgubljena Makarska

Partizanski simpatizer je kao mornar često obilazio luke s druge strane Jadrana, pa mu jezik nije problem. ‘Proročki’ se obraća Kalabrezu –Jedna dobra duša koja je nedavno otišla na nebo izmolit će milost i rodit će ti se zdravi muškić, karabinjeri će nać vriću sa cukrom koju prodajete kontrabandi, ali će te se izvuč jer je inspektor zajubjen u tvoju bolesnu sestru… Talijan se u čudu krstio, smatrajući ilegalca vidovitim i Božjim čovjekom , te bez pogovora propuštao materijal borcima na Biokovo. Da je kojim slučajem dočekao kraj rata kod nas, sigurno bi dobio i boračku penziju. A sve zahvaljujući ‘vidovitom’ ilegalcu.

O ostalim vidovnjacima, modi hiromantije, gatanju, nadrilječništvu, astrološkim interesima i ostalim graničnim situacijama u slijedećem điru. Premda nam u svakodnevnici, čudom ili bez čuda, svega spomenutog ne manjka, zanimljivo je zaviriti u povijest ‘zamantavanja’ naših predaka. Čini se kako smo mi nasljednici i bez morina i štringa, zamantaniji od svojih predaka.

Piše Marino Srzić/foto,ilustracija:privatna arhiva,MD