Četvrtak, 28 ožujka, 2024
NaslovnicaKOLUMNEKamarin Marina SrzićaKAMARIN MARINA SRZIĆA: MAKARSKE ŽENE (2) Da su naše stare držale samo...

KAMARIN MARINA SRZIĆA: MAKARSKE ŽENE (2) Da su naše stare držale samo tri kantuna, sve bi se kuće sorile

Ona uzrečica da ‘žena drži tri kantuna od kuće’, u praksi je dokazana kao manjkava. Da je držala samo tri, kuća bi se sorila. Žene su podmetale škinu pod sva četiri kantuna, a kad su krenule djelovati i dalje od komina, obaveze su se umožile i dan im učinile još kraćim.
Nije bilo potrebe da se djelovanje žena, na svim poljima privređivanja zove emancipacijom. Emancipacija koja se nije tako zvala, opstoji odavno. Naravno kada su u pitanju obaveze. S pravima je žestoko škripalo.

Na popisu ženskih zanimanja nekoć su bilježene: gostioničarke, pastirice, papučarke, pećarice, pralje, primalje, prelje, služavke, švelje, tkalje, učiteljice, različite obrtnice, radnice, prodavačice zeleni.Služavke se regrutiraju iz siromašnijih gradskih obitelji, okolnih sela i primorja, te posebice Zagore. Njihov je status na niskim granama.Teško rade i slabo su plaćene. Često postaju plijenom pohotnih gospodara, te je nemali broj djece rođene iz takvih odnosa. ‘Mulci’ katkad i bivaju priznati od očeva i dobivaju prezime roda, no to je rjeđi slučaj.

Sitni obrt i zanatstvo, najčešći je način pridonošenja za kućnu ‘buštu’. Uz tkalje, prelje i papučarke, koje su potrebe i običaji vremena postupno izgurali iz sitno-tržišne utrke, najdulje opstaju pećarice. Te žene mijese tijesto u vlastitom prostoru. Kikače, rizenjake, i ostale antike delicije, odnose peći u profesionalnih pekara. Uslugu skupo plaćaju ili dogovorno ostavljaju dio tijesta gazdama.Prodaju po fijerama i dernecima. Satima pred polazak izvan grada, čekaju na vapor, da bi bile prve u prilici zauzeti dobru prodajnu poziciju. O Ani Jerinoj, vodećoj pećarici, pričalo se da bi sve prodala već putnicima na vaporu –Na vaporu pećarica, s vapora krajica!, izazivala bi konkurentice.

Uslužne djelatnosti poput trgovine ili krčmarenja, žene obavljaju posve ravnopravno. Dapače se u sitnom poslovanju bolje snalaze od muževa.Sresko poglavarstvo odbija zamolbu Klementa P. za produženje djelovanja trgovine kolonijalnom robom, radi čestih sukoba s mušterijama. Ujedno se preporučuje preimenovanje na ime supruge jer se ‘u poslu poštenom i ljubaznom iskazala ‘. Prijeki  muž i dalje započinje kavge, pa žena energično okončava problem. Stvar završava prijavom radi ‘ozbiljnijeg ranjavanja supruga omanjom željeznom kasom’. Bilo da se radilo o obiteljskom nasilju ili mobingu na poslu, muž se više ne pojavljuje u butigi, a žena još godinama uspješno posluje. Primjer nije za preporučiti, ali je poruka jasna!

Makarski ženski proleterijat, regrutira se iz redova radnica Tvornice sardina i Paromlina Marija s tkalačkim pogonom. Radnice su sklone aktivizmu, pripadnice su radničkih sindikata, često protestiraju zbog niskih nadnica i nasilničkih predradnika, katkad se i uspijevaju izboriti za prava.

‘Nježniji spol’ se pokazuje vještim i za ostala poslovanja. Na ime žena otvaraju se uz poslovične obrte švelja ili kuharica i trgovine vezane uz knjižarstvo (Delić i Ribarović). Činovnice su na pošti, u uredima i po advokaturama. Daju poduke iz stranih jezika i lijepog ponašanja. Obavljaju i intelektualno zahtjevnija zvanja poput učiteljica ili one koje iziskuju posebnu vještinu, porodiljstvo.Ana Ivičević, prva makarska profesionalna učiteljica, početkom 19. stoljeća, nastavu održava u vlastitom stanu. Sljedi tzv. ‘djevojačka viša škola’, smještena u zgradi Filipina. Vode je Sestre milosrdnice. Prilike u obrazovanju se poboljšavaju, ali materijalni status učiteljica trajno je klimav. One neudane, životare od jadne mirovine, pa se za njih skupljaju  milodari, a posljednji im ispraćaj nema tko platiti.

U teškim su okolnostima, posebno one na službama po selima. Pješače kilometre do loše održavanih škola. Najbolje je status meštrovice izrazila jedna učenica u pjesmici ‘Meštrovici našoj lako nije, ali svoju muku krije! U visokim takama blato gazi i svako jutro u selo nam dolazi!’ Dokaz za sposobnost obavljanja odgovornog zvanja porodiljstva, babice dobivaju u pismenoj formi od lokalnih liječnika. Takve primalje nemaju formalnu naobrazbu, a po križu kao znaku očitovanja, jasno je da su i nepismene. No iza analfabetskog križa krije se vještina i znanje stečeno na terenu.

Iz redova, tih prvih babica, teško je izdvojiti neku posebno. No jedna je neizostavna; Michelina Ercz. Djeluje od 1832. do 1852. godine i obavila je više poroda nego sve njene kolegice i imala najmanje smrtnih ishoda. O njoj je spjevana i pjesmica jasne poruke : ‘Koja oće rodit sina, nek’ je babi Mičelina!’. Navodno je  postotak odnosa rođene muške i ženske djece, čijim je porodima  prisustvovala, bio po brojnosti na strani ‘muškića’. Rođena Jelšanka, bila je supruga brijača, podrijetlom Zadranina. I brijači u to vrijeme vrše medicinske zahvate; vade zube, puštaju krv i liječe pijavicama. Bračni par Ercz bi u naše bi vrijeme mogao obavljati  službu hitne pomoći i porodiljstva. Upravo ono što nam akutno nedostaje.

Žene su i u ulozi posjednica ili veleposjednica, kao neudate ili udovice. U proizvodnji ulja i vina ističu se, Đina pl. Ivanišević udana Mangilli  i njena sestra Milica udana Pavlović. Riječ je o vlasnicama nasljednicama Grubišićevog kašteleta u Tučepima.U rubrikama o zanimanjima, vidljiva je razlika i između domaćica. Primjerice, spominje se Srzićka supruga zidara kao ‘kućanica-sitničarka’, pl. Pavlović-Lučićka supruga posjednika kao ‘domaćica gazdinstva’, te pl. Ivaniševićka, žena veleposjednika kao ‘upraviteljica kućanstva, gazdinstva i posluge’. Termini slikovito svjedoče o socijalnom statusu.

Valja navesti i dvije sasvim posebne poslovne aktivnosti žena. Jedna nije službeno zabilježena, ali je kao urbana gradska legenda dugo pamćena. Riječ je o težakinji-krčmarici, koja je uživala veliki ugled pri procjenama oko kupoprodaja. Talent joj je otkriven sasvim slučajno, kad ju je brat, mešetar, upitao koju bi zemlju kupila da može. Pogodila je teren koji se brzo pokazao traženim, a do tada slovio kao bezvrijedan. Da jabuka ne pada daleko od stabla, dokaz joj je kćerka. Ona uspješno, po švercerskom kursu, mijenja krune za dinare po uspostavi kraljevine. Korijen mešetarske predispozicije u genetskom kodu, evidentan je u pretkinji ovih dviju žena. Radi se o Antici Srzić, koja se bavi procjenom dote mladenki, posebice zlatnine. Tom aktivnošču zarađuje pristojne svote.

Drugi posao, za kojeg se čini da ženama nije ‘ni red ni način’ obavljati je; trhonoštvo. Trhonoša je staro službeno ime za nosača. U makarskim prilikama to su lučki nosači; ‘batelanti’. Imaju svoj broj istaknut na kapi. Žena jednog od takvih nosača, tužila se na duplu dežgraciju –Prvo imam muža pijančinu koji je uvik oblejan kad triba kome nosit fagote, pa moram ja. Drugo zapa ga je baš nesritni Judin broj 13! Kažu da je nosila teret forcom ‘tri Vlava’. Snalazila se kako je umijela i othranila obitelj.

U nepravednoj podjeli uloga, žene su na društveno- javnoj pozornici redovito bile iza, a muški ispred koltrine. Ipak, povremeno se bilježe situacije, koje svjedoče o javnom djelovanju žena, pa i u politici.Premda im se pravo glasa zakonski dodjeljuje tek 1945., u ulozi nevidljivih savjetnika, javljaju se daleko ranije.Veću priliku izricanja stavova, opet imaju one iz viših krugova. Kada su 1861. ugledni makarski građani prikupljali glasove za izbor Stjepana Ivičevića u kandidaturi za Dalmatinski sabor, na listi potpisnika nalaze se i dvije žene; Antonija Kovačić i Jele Nonković. Ne očituju se osobno, nego preko muškog opunomoćenika. Priznaje im se pravo odluke i traži potpora, ali opet preko muškog posrednika.

Andrijane Vranjican, nećakinje pravaškog prvaka Ivičevića, djeluje transparentnije. Nadimak Spartanka, svjedoči o djelovanju u kojem ne bira sredstva. Vedri i oblači na političkom nebu Makarske, utječe na izbore načelnika, pregovara o podijeli vlasti, potiče izborne bitke, instalira Ševeljevića na mjesto poteštata. Zadaje velike glavobolje ‘tolomašima’, i čini se kako je najvažnija karika za uspjeh narodnjaka na makarskoj političkoj sceni.

Za timunom najvažnije makarske privredne djelatnosti, od samih početaka stoji žena. Šjora Fanny Antunović zaslužuje naslov nestora modernog turizma. U napisu splitske tiskovine s početka prošlog stoljeća stoji:’ Poduzetni kavanar g. Ante Antunović, otvorio je nedavno novo i ukusno svratište.’ U tom svratištu anonimno gostuje i pripadnik carske kuće. Po smrti supruga poduzetna Fanny širi posao. Njenom pansionu ime je ‘Jugoslavija’ i pojavljuje se u svim propagandnim materijalima. Ova rječita i sposobna Bračka, udana Antunović-Finko, osuvremenjuje biznis. Brojne novitade prate njenu djelatnost. Uvodi do tada nepoznate ‘sandwich-mane’, vrši preinaku jelovnika po ukusu vremena i angažira siromašne učenike za turističke vodiče tzv. ‘čičere’.

–Ako vidiš da su iz Beograda onda im ponudi škembe, ako pripoznaš da su Zagreba reci da imaš špek- fileke, ako su Česi ili Tudeški ponudi im haus-špecijalitet!, objašnjavala je konobaru -Nije važno šta je na pijatu, nego kako se zove! Prodaje se ime, a ne spiza!, objasnila je, promičući ideje suvremenog menadžmenta prije gotovo stoljeća. I vodiči, ‘čičeri’, usvajali su njenu taktiku u predstavljanju kulturne ponude. –Šjora Fanny, žalio se mladi student –Furešti bi tili vidit, grčke iskopine, a ja nemam šta pokazat! Odmah joj je sinulo –Kako nemamo, sve imamo! Vodi ih put Mlinica pokazat špilje i reci da je tu bio jedan veliki grčki palac, ali se sorio u trešnji!

Makarke su svoje umjetničke vještine ispoljavale marnim bockanjem iglicom, vezući lancune, intimele i merla za dotu. Zanimljiv je slučaj žene zlatara Akčića, o kojoj je stara Makarka pričala: ‘On je bio dobar meštar, ali bez indeja za činit moderniju zlatariju. U njega si moga sve popravit, ali malo šta izabrat. Roba je bila antika, a svit je štufalo staro i tili su štogo modernije. Apožito za zaruke. Onda je njegova žena uzela stvar u svoje ruke i uvatila se crtat diženja za novi nakit. Nije bila edukana, ali je bila umitna. Muž je za probu počeo radit po njenim škicama i posal je procva. Svi su tili Akčićev prsten, a bilo je pošteno reč da je to bio kume Antice prsten!’ Da je Antica zaštitila autorska prava, tko zna gdje bi joj bio kraj.

Makarska ima i pravu slikaricu. U govoru prilikom otvaranja Gradske knjižnice don Kaer hvali mladu umjetnicu: ‘Portreti su izrađeni velikim marom i točnošću gospojice Biance Invenizzi, koja premda još mlada, obećava da će postati vremenom izvrsna portretna slikarica’. Iz ‘Spomenice 25-godišnjice muške i ženske zanatske škole’, doznajemo da je pohađala odjel risanja. Od deset portreta, bogato uokvirenih pozlatom tada predstavljenih, znana je sudbina samo dva. Don Mihovila Pavlinovića, autora Baškovića, danas u Gradskoj knjižnici, a slika Invernizzijeve, portret Stjepana Ivičevića, pohranjen je u Gradskom muzeju. Na dobrotvornoj aukciji sudjelovala je sa svojim slikama 1916. za prikupljanje pomoći ratne siročadi. Sudbina joj je za Makarsku bila vezana službom oca visokog činovnika i makarskim podrijetlom majke Nikolete Pavlović-Čiča. Njen zanimljiv likovni opus danas je dijelom fundusa Gradske galerije Antun Gojak.

Završit ćemo s možda neprimjerenom crticom, koja ne govori u prilog jednakosti spolova, no dio je makarske pučke baštine, pa je šteta ne zabilježiti. ‘Muškoga u fermi možeš držat s tri stvari; najprije dotom, onda postejom i na kraju tečom’, podučavale su nekad matere kćeri spremne za udaju. –Kako to majko?, upitala bi naivna djevojka, pa bi iskusna roditeljica odgovorila – Ako si dobra dotarica držat ćeš ga uvik na kratkoj kadeni, jer ćeš imat štogo svoga. O posteji ti neću govorit, to ćeš saznat posli oltara. I na kraju kad ga sve štufa ostat će teča, starom muškom jubav ponajveća! Što god mislili o takvom stavu, moguće iz te stare fjabe progovara i nešto istine.

Bio je to djelić makarske ženske povijesti, kao memento, na sve naše pretkinje, koje su držale sva četiri kantuna makarskih kuća. Onako kako su to najbolje znale. A znale su!

Piše Marino Srzić / foto: Privatna arhiva

- Oglas -