Rijetko koja humanitarna organizacija uživa toliki ugled kao Crveni križ. Od začetka ideje Henryja Dunnata o pomaganju ranjenima, pa makar bili i neprijatelji, do ‘krštenja’ najpoznatijeg društva na filantropskoj karti svijeta, prošlo je izvjesno vrijeme. Skepsa je usporila prihvaćanje plemenite zamisli, no od 1863. ideja suživljuje. Vrlo brzo i kod nas, i to već od 1878. godine, najprije u Zadru, Zagrebu i Dubrovniku.
Od samih početaka, pa i prije Splita, u Makarskoj su humane klice dale ploda, te se formirala podružnica zadarske centrale. Ti su podaci prezentirani u listopadu 2018., na izložbi posvećenoj dugogodišnjem djelovanju lokalnog ogranka.
Nebrojene akcije pomoći u teškim prilikama ispunjavaju dugu listu aktivnosti makarskog Crvenog križa.
Djelovanje u Domovinskom ratu još je svježe u sjećanju, a ovo najnovije, u područjima pogođenim potresom još je nažalost aktualno, pa ćemo se prisjetiti situacija iz nešto dalje prošlosti i to uz pomoć stihova.Crveni križ, u razdoblju Kraljevine Jugoslavije službenog naziva Crveni krst, bio je djelotvorno prisutan u životu grada, što svjedoči o tegobama mižerne svakodnevnice. Zato je kao ruka spasa u vremenima nenadinja, gladi i dežgracija, ušao i u stihove složene pjesničkim darom puka. Rimovane poruke i slogani, prate Crveni križ i u tiskanim pamfletima, propagandnom materijalu ili u školskim udžbenicima.
Tragom takvih stihova, prisjetiti ćemo se nekih momenata iz djelovanja makarske podružnice. Osim pronađenih crtica po starim tiskovinama i u pismohranama, posebno zanimljiv dio sačinjavaju zabilježena sjećanja već davno pokojnih kazivatelja.
‘Skameni se tužna mati, kad joj pismo Crvenoga križa doniješe soldati’
Ovaj stih, u maniri korizmene Muke gorke, dočarava najgori trenutak u obiteljima vojnika razasutih po dalekim bojišnicama Prvog rata. Stari je Makaranin pričao: ‘Mi ko mulci, kad bi ugledali na kali koju uniformu ili koga iz Crvenog križa da se upućuje nečijem portunu, odma smo znali kako će kogo proplakat. Žene bi padale u afan od straja da baš njima ne donesu smrtovnicu od koga njihova sa fronte. Jedna šta je bila malo imberlana, odma bi stala posrid kale vikat -Crno ruho stavite na se, Križ vam nosi crne glase!, pa bi nastalo nabrajanje po kućama.’
Kobne vijesti posredstvom Crvenog križa tako dolaze i u kuću Srzića, gdje se obitelj obavještava o smrti Marinovog sina Marka, pješaka domobranske pukovnije. Umire od rana s bojišnice 1916,. u bolnici na sjeveru Italije, a vijest stiže godinu dana kasnije, u rujnu 1917.
Potvrda o smrti Frane Benussija kasni još dulje. Obitelj dobiva obavijest, 1919., čak 4 godine nakon što je preminuo u srpskom zarobljeništvu.
‘Za Crveni križ uvijek ovo vrijedi; pomogni tuđem vojaku, pa i tvome pomoć slijedi!’
Ovaj moto, tiskan na lecima, sadržavao je najbitniju poruku djelovanja društva. U svrhu pripreme, stalno se organiziraju kursevi za bolničarke, u Makarskoj već prije 107 godina. Obuka se vrši u zgradi Stare škole i interes je velik. Tradicija ovih tečajeva traje od Austrije, pa preko prve sve do posljednje Jugoslavije.
Na slici ‘Samarijanki’, iz 1940. godine, zabilježena je aparatom fotografa Smodlake i jedna posebno revna učenica. Nećemo otkriti koja. Njena ambicija da bude najbolja u grupi, izrodila je i dugo prepričavanu fjabu. Netko joj je majku zaustavio na kali, primijetivši kako bolno vuče nogu i upitao -Di si se to ruvinjala? Jesi pala niza skale ili te kogo pribio? -Ni jedno ni drugo, nego me ovo ona moja mobilizirala!
Naravno nije bila riječ o nikakvoj vojnoj mobilizaciji, već o imobilizaciji potkoljenice. Kćer je doma vježbala na materi, kako bi na ispitu bila najbolja, te joj toliko žestoko letvicama infašala nogu da je kost nacikla.
-I umisto da uči kako se svit škapulaje, ona je svoju rođenu majku ruvinjala!, opisala je kćerkinu revnosnost cotava mater. ‘Kad te sustigne nevolja, bilo koja vrsta, otiđi pobro do Crvenog krsta! U Crvenom krstu za svakog pomoć dele, za gole, bose i one izgladnele!’
‘Kud ćeš brate? Do Crvenog križa! Štumak mi je prazan, a dili se riža!’
Ova su dva slogana posebno aktualna u razdoblju nestašice i gladi. Velika svjetska ekonomska kriza krajem 20-th godina prošlog stoljeća, glavno djelovanje Crvenog križa usmjerava na ispomoć u hrani. Prilike su svugdje mizerne i od dobrovoljnih se priloga ubire malo.
U akciji ‘sabiranja za prilog pomoći gladnima’, 1929. godine je prema izvješću mjesnog Crvenog krsta prikupljeno samo; ‘1187 dinara, 10 kg pšenice, 1 par bječava i 1 par cipela.’ Nakon tako siromašnog rezultata, sreski poglavar šalje primjedbu velikom županu: ‘Makarska s obzirom na loše financijske prilike svih staleža nije u stanju provađati akcije prikupljanja priloga, već je dapače potrebito napraviti listu građana kojima je upravo pomoć Crvenog krsta hitno potrebna.’
Čini se da je takvih puno, jer u obraćanju Oblasnom odboru u Splitu, predsjednik mjesnog odbora Crvenog krsta, ogorčeno primjećuje: ‘Ako nije hranu moguće podijeliti gladnom pučanstvu bez ikakve naknade, onda je bolje i ne dijeliti. Ako se nekakva naknada mora platiti, onda je to moguće jedino smanjenjem kvantuma dodijeljenog kukuruza i to s ½ kg na ¼ kg kukuruza po osobi. Što se tiče zatraženog vraćanja od suviška, to je nemoguće, jer ni u najboljim godinama ovdje ne pritječe.’ Stvari očito negdje nišu štimale.
Rad nekih aktivista mjesnog odbora budi sumnju u moguću makinaciju, izraženu u pismu učiteljice Matije Glavine gdje stoji: ‘Usrdno umoljavam makarski Crveni križ da prikupi tople odjeće i obuće za đake iz sela u kojem službujem. Učionica se ne može zagrijati jer dimnjak jedva vuče, vlaga je velika, a djeca dolaze bijedno odjevena. Molim za pomoć, makar u Batinim gumenim opancima, za koje znam da ih na skladištu ima u većem broju. Šire se glasi kako se ta ista obuća po dernecima prodaje, u što ne vjerujem, znajući da Vaša organizacija drži do časti i takovim se makinacijama ne bi bavila!’
Kako god bilo, meštrovica Glavina je bacila ješku sumnje. Taman da je i bilo makinacija, valja istaknuti Crveni križ kao jedan od značajnih ‘armeruna’ iz kojeg se sirotinja odijevala. Slično je i neposredno po Drugom svjetskom ratu, pa se pjeva:
‘Križ i UNRRA pakete nam šalju, nema gladi i studeni dok sledovanja traju!’
Premda nenaviklo jajima i mlijeku u prahu, gladno je pučanstvo itekako bio zahvalno na pomoći u hrani, a posebno na mesnim konzervama. Što se tiče odjeće, tu je situacija zanimljiva i svakako živopisna, upravo kao i pristigla američka odjeća koju UNRRA dijeli preko Crvenog križa. Tone P. sjećala se tih dana ovako:’ Svega su slali. Digo bi bilo boje da nisu! Sve po američkoj modi. Na pijaci bi se stare Primorke prizentale u večernje vešte, kakve smo kasnije viđali na filmovima, a zimi bi nosile velike pelice ko da su Eskimi. Težaci su parili ko kauboji u američkim monturama. Samo im je i rivolver falio! Na najveću cinu su bile svilene bičve. Za njih si moga dobit šta oćeš. Jedna iz Vlaškoga nije ih nikad vidila, pa ih je jedne povrh drugih obukla cilu duzinu. Govorila je –Vidiš da ni u Ameriku nemaju za bacat. Da imaju ne bi poslali ovo tankoga jada, nego vunene bičve da nam gnjati ne zebu! Sve smo prikrajali i od američke robe činili kotule, kapote i veštite! I ređipete i kombinete, od padobranske svile i tavaja. Šta će nama tavaje i tavajoli, kad u to vrime nismo imali šta u pijat stavit! Kasnije smo sve to utrpali u baule i nosili u maškare!’
‘Čuvaj zdravlje higijeni se uči, a ono što ne znaš na kursu Crvenoga križa nauči!’
U suradnji sa Školom narodnog zdravlja dr Andrije Štampara, Crveni je križ kontinuirano organizirao predavanja o očuvanja zdravlja i higijeni. Po arhivama se mogu naći brojne zahvale domaćina za dobru organizaciju i gostoprimstvo. Posebice se to odnosi na Franjevački samostan koji se često prihvaća uloge domaćina. Tematski predavanja prate aktualne situacije pa se podučava o zaštiti od TBC-a, ušiju, trakavice, kolere, tifusa, spolnih bolesti.
Nakon organiziranog predavanja za pravilnu ishranu seoskog stanovništva, dr Juraković je susreo težaka iz obližnjeg sela i zapitao ga –Jesi li me posluša i sad koristiš za prehranu sve što na selu imaš? –Jesam moj doktore i da prostite od kore mi je lakše ić na stranu, ali sam pribio i ovo malo zubi šta mi je u pešnjama ostalo! Liječniku nije bilo jasno. –Pa kako? Nisu ti zubi tako osjetljivi na koru od voća koju na selu imate običaj britvulinom guliti i odbacivati najhranjivije i za probavu najblagotovornije. –Lako je za voće, al odoše mi zubi od glođanja kore od sira i pancete! Kad ste rekli jidite koru samo da je dobro oprana, ja sam vas posluša i sad jidem sve s korom, al nastradaše zubi, a digo me i nadme!
Eto što se desi kad auditorij doslovno shvati predavača.
Kao najagilnije suradnike Crvenog križa u zdravstvenom prosvjećivanju, treba svakako istaknuti dr Jurakovića starijeg i mlađeg, dr Petkovića i dr Marinovića, koji su svaki u svom vremenu dali važan obol u zdravstvenoj edukaciji.
I tako smo od stiha do stiha, na nešto drugačiji način, odali počast svim aktivistima, suradnicima i članovima iz bogate povijesti makarskog Crvenog križa.
‘Odrecite se djeco svoje čokolade, sakupite pomoć za Afrikance gladne!’
Naivno, no sigurno je, da se bar netko iz generacije odrekao kojeg ‘Brace’, ‘Seke’, ‘Toblerona’ ili ‘Mikada’, u nadi da će tako spasit od gladi barem jednog malog vršnjaka iz gladne Biafre. Takav duh svakako valja i dalje promicati. I naravno angažirati se u bilo kojoj provjerenoj humanitarnoj udruzi.
Ne treba ni napominjati, da je Crveni križ za najtopliju preporuku!
Piše: Marino Srzić, foto: privatni album
