Neće biti teško detektirati što je zajedničko pojmovima u nastavku teksta. Krenimo s primjerima… Orlova kala i Sokolana su nekada svima znani i odavno iz upotrebe nestali nazivi gradskih lokaliteta. Sokol i Hrvatski katolički orao, imena su davnih tjelovježbenih, ali i politički angažiranih organizacija oko kojih su se lomila koplja, a ponekad i kosti. Galebovi i kukuvije, nazivi su za dvije posve oprečne, još uvijek popularne aktivnosti. Pri tome galebovi označavaju domaće lovce na suknje fureštica, a kukuvije su skrupulozne čuvarice crkvenih banaka. Fazan i kosić, pernati su primjerci koje veže pojam ‘fažanavanja’, priprave na divljač ili ala wild način. Fazan pretpostavlja pjatance bogatijih trpezi ili bar onih koje opskrbljuje aktivan lovac. Fažanani kosići su jeftinija verzija istog recepta.
Kosiće ne love lovci već sirote gulozače uz pomoć ‘plonki’, trapula postavljenih po pragovima ponistri i luminara. Slavuj i švraka, navode na pjevne sposobnosti. Kantadur s glasom slavuja garantira uhu ugodu, dok je pri slušanju revala s glasovnim mogućnostima švrake uputno začepiti uši. Kada su pitanju tiči i orlušine, prvim se epitetom sa simpatijom naziva grupa dječice -Vidi dičice! Smišni su ko mali tiči! Orlušinama se pak pogrdno imenuje skupina starčadi zasjele na bančićima pred portunima -Vidi starih orlušina, opet kontra nekoga brontulaju! Frzelini i Pivčevi, nisu samo ptice pjevice i supružnici stanarki kapunjera. U domaćoj su praksi to i nadimci nekih makarskih rodova.
Nakon ovoliko primjera iz pernatog asortimana nije teško zaključiti da ćemo u današnjem Kamarinu o pticama. Naravno, ne tragom zoologije i ornitologije, već ‘po kamarinski’, uobičajenim motom fjabe.
Pticama, onim velikima, s krilima širim od udaljenosti između punti Svetog Petra i Osejave, plašile su babe pred spavanje unučad antikim-horor pričama. Pravi orao nešto manjih krila čak je prema urbanoj legendi uhvatio za košuljicu jednog od sinova ribara Čune, Bugru i učinio s njime đir po ariji dug desetak metara. Poznate su i priče o pripitomljenim orlovima i sokolima starih Makarana. No, mi ćemo danas o ptičicama ležernije. Slijedi štorija o šjor Luki i njegovoj zviždačkoj infišaciji.
-Više vridi grdelin šta mi verša u kajbunu, nego žena šta mi grinta u kantunu! Tako je šjor Luka zorno sažeo životno iskustvo brontulavog zuluma u dugogodišnjoj zajednici sa suprugom Milom. Usput je i istaknuo ljubav prema notama i glazbi. -Da bar otpivaš te svoje šporke riči pa bi nekako i izdura! Taman i dištonavala!, rekao bi Mili poganog jezika, nakon još jedne otrovne pištule u dugoj praksi neprekinutog prigovaranja. No, ona nikad nije pjevala, nego samo žugala u furioznom ritmu. On je volio sve što se zove muzikom i imao uho na kojem bi mu pozavidjeli svi kapelnici makarske Gradske glazbe, od prvog znanoga Cesara Cortelazzija do danas aktualnoga meštra od mužike. Nažalost nikad nije ni na jednom ‘štrumentu’ zatamburao, niti ‘pijatima’ lupao, a ni javno pjevao.
Nije mu dala teta Križe, koja ga je kao siroče podigla, ali mu i život zagorčala, smatrajući sve izvan crkvenog banka grišnom trapulom, pa tako i ‘mužiku’. Križi je i ‘Radujte se narodi’, zvučalo neozbiljno. Poticala ga je samo na korizmeni repertoar, Muku Gorku i Puče moj, jedine napjeve na koje je blagonaklono gledala, ali joj to baš za inat nije htio pjevati. Uzalud je župnik savjetovao da ga pusti da se išvoga , jer tko pjeva ‘duplo Boga moli i zlo ne misli’, no nije se dala, tvrdeći da je to sigurni put za propast duše.
Rastući u pržunu škropulozne čistunice, jedini način koji mu je preostao za izraziti glazbeni talent, bilo je zviždukanje, fiščanje. Skidao je već po prvom slušanju svaku i najsloženiju kombinaciju nota, od opernih arija do šlagera. Ispred Lukine butigice uvijek je bilo publike kao na glazbenim matinejama.
Posebna je atrakcija bio njegov uvijek uvježbani orkestar tiča iz kajbi, ovješenih po zidovima radionice. Čim bi zafiščao, ptičji bi se simfoničari pridružili ne prateći striktno upute dirigenta, ali zato stvarajući živopisnu muzičku pozadinu. Volio je te svoje pernate simfoničare; grdeline, verdune, faganele, frzeline, više od bilo koga, pa i od žene Mile. U oželandu, hvatanje pjevica uz pomoć ‘višča’, nije htio ići. Nije imao srca. -Ti bi činio ono, a da ga ne izvadiš!, zahebavali su ga prijatelji, žestoki ‘oželandaši’. Ulov je primao u svoje kajbune, ali od lova je bježao ko vrag od tamjana. Na ‘šemedikanju’, poslasticu stanovnika kajbi trošio je više nego na sebe. Nije bio jedini. Istu su strast dijelili brojni Makarani. Posebno zanatlije, maranguni i postolari.
Meštar Luka bio je od onog kova glazbenih infišanaca, kojem je jedino melodija bila važna. U začaranom krugu zviždukanja, za sadržaj teksta nije mario. Tako je mogao satima fiščati i to za trenutne prilike nepoćudne pjesme, jer mu je melodija bila po guštu. Za pegulu su mu se uvijek sviđale pjesme na crnom indeksu, pa je ‘progutao ježa’ u svakom sistemu. Za vratom mu je vazda bilo redarstvo, žandarmerija, milicija.
–Trčite braćo žandari, eno je udrio u komunističku batudu!, upao je vičući Stanko Solunac u stanicu. –Nemoj bre da arlaučeš stari!, podviknuo je na starca narednik, ali kada se sjetio da je dojavljivač nositelj ordena borca-solunca, ublažio je ton. –Ma ko to mamicu mu njegovu! Da nije onaj crni Luka picopevac. –E on!, eno fišča Internacionalu, skupilo se svita! Željni akcije, žandari su potrčali put Lukine butige gdje je već solidan broj okupljenih šoto-voće zakantao ‘Ustajte vi zemaljsko roblje’, dok je meštar tuta-forca zviždao, tako prodorno da su se laštre na ponistrama tresle. –Nije to komunistička, falili ste!, vikala je sa solara zviždačeva supružnica Mile –To je jedna česka, šta je čuo ovo lito od furešta, pokušala je opravdati delikt komunističke propagande, ali je bilo kasno. Žandari su ga već sproveli u stanicu, te je došlo i do suđenja. Optužen je radi kršenja Zakona o zaštiti države, po kojem se strogo kažnjavalo propagiranje za državu opasne komunističke ideje.
Kao i uvijek, kada su pikantni slučajevi u pitanju, priliku je namirisao škercani odvjetnik Bare, te preuzeo ulogu branitelja cvrkutavog delikventa. Nakon završnog slova, Luka se brzo deliberao pržuna. Lukavi ga je branitelj obranio ovako –Poštovani sude, moj se klijent po nikakvom paragrafu nije ogriješio o zakon, gdje stoji da je strogo kažnjivo širenje komunističke reklame u vidu literature, letaka, pa i napjeva. No napjeve valja pjevati, a zviždanje se u zakonu nigdje ne spominje. Moj branjenik je fiščao nekakvu melodiju, koju su prisutni elementi prihvatili zapjevavši komunističku himnu, no nemoguće je utvrditi da je meštar Luka svojim zviždanjem izveo upravo tu melodiju. Propust žandarmerije je što s ulice nisu pokupljeni pjevači, jer se jasno moglo čuti da pjevaju inkriminiranu pjesmu.
Sada ih se više ne može hapsiti, jer nije moguće naći svjedoke. Stoga je moj klijent, meštar Luka, sasvim nevin zbog svog zviždukanja!, završio je s obranom.
Sudac je priznao da je obrana bila pravnički maestralna i berekinska, te je objavio –Zbog nedostatka dokaza, optuženik se oslobađa!, a advokatu poručio. –Nadam se da ćemo ubrzo odzviždati posmrtnu ‘marču funebru’ vašoj karijeri, dragi kolega! –Nemate vi takav sluh, a sumnjam da znate i fiščat ko meštar Luka!, spremno mu je odgovorio.
Naš je zviždač i u novom sistemu imao bliski susret s organima reda radi svog talenta. Taman se uživio u jednu od cvrkutavih izvedbi, kad se privučen melodijom prizentao drug milicijac. –Šta to zviždiš stari! –Evo nešto mi došlo pa fiščam!, nije se mogao trenutno ni sjetiti koju pjesmu ispušta napućenim pešnjama. A napjev je bio takav da –Si moga nahebat u koju god da si se državu naša, jer bi se u svakoj ota pisma mogla tumačit kontra vlasti, a opet i ko domojubna!, rekla je kasnije žena mu Mile, nalijevajući bićerin loze da se vrati k sebi u strahu od pržuna.
Što je to zviždukao? Onu koračnicu koju su prisvajale sve vojske. Poznatu i kao: ‘Istrčale zagrebačke frajle…’, gdje se u kasnijem tekstu spominje kako ‘korak za korak idu mladi Hrvati pod hrvatskim barjakom’, o čemu baš i nije bilo uputno revati u državi bratskih naroda. No postojale su i druge verzije teksta na istu melodiju. Mile, dežurna na stražarnici ponistre javila se za izvući muža iz neprilike. Nastupio je napeti silenzio kojeg su remetili samo vječno cvrkutavi pjevači iz kajbi. –Šjor milicijac, to vam moj Luka zviždi onu ‘Marširala, marširala, druga Tita garda!’, to mu je najmilija! I taman kad se činilo da je situacija riješena sa svoje je ponistre zacijukala stara orjunašica šjora Lele sakrivena iza koltrina. –Nije! Nego onu ‘Marširala, marširala kralja Petra garda’! Mile joj je odmah pokazala mot prstom preko vrata ako ne učini kuco. Lele je znala da se s Milom nije šaliti, te se brzo povukla. Organ reda je sve zbunjeno slušao, pa je ne znajući šta bi, dreknuo –I od danas da začepiš gubicu i više da ne zviždiš! Putem je u sebi pjevušio taktove koračnice isprobavajući sve verzije i promislio –Sunce mu kalajisano, ne možeš mu ništa! Može i kralja Petra i Pavelića, a bogami i druga Tita garda! Ko će znat na koju je mislio dok je zviždao! Šjor Luka, najbolji zviždač svoga vremena, opet se izvukao.
Tako smo prostor Kamarina ispunili zviždukanjem. Čini se kako više nitko ne zviždi. Čuje se samo za ‘zviždače’ novog doba, hrabre ljude koji upozoravaju na korupciju, lopovluke i ostale berekinade guzonja na pozicijama.
Ovaj je natpis posvećen makarskim vrsnim zviždačima kojih se autor redaka sjeća: Jozi Abdonovom, Tonču Prdeletu, Mići Marinoviću, Fanitu Pletikosiću, Bepici Rubeši, Bertu Bonačiću… Ako je netko zaboravljen, neka tamo gore dok zviždi svetom Petru, ne zamjeri. Njihove bravure čuvaru makarskog kamarima još bruje u uhu, kao odjek grada koji je stare lijepe navade zauvijek odzviždao.
Piše Marino Srzić / foto: privatni album
