Petak, 19 travnja, 2024
NaslovnicaKOLUMNEKamarin Marina SrzićaPOKLADNI KAMARIN MARINA SRZIĆA Mali Makarani najčešće su se rađali od konca...

POKLADNI KAMARIN MARINA SRZIĆA Mali Makarani najčešće su se rađali od konca rujna do kraja godine, jer bi bili začeti u karnevalsko doba

Uz poštivanje aktualne kontra-infet parole; ‘Ostanimo odgovorni’, ove smo godine što se tiče maškaravanja ostali ‘kratkih rukava’ i dobili ‘rog za sviću’. Ruku na srce kakve bi to i bile odgovorne maškare? Maškarama dolikuje škercanost i berekinada, a ne odgovornost.
Da bi ipak ostali odgovorni, a u žežin Poklada i maškarani, možete čitajući tekst pred sobom eventualno obući jaketu naopako, opiturat facu i koristiti tu ‘pogodnost’ što nam je ona druga, gruba medicinska maska postala dijelom svakodnevnice, pa se za pokladnu masku ni ne morate misliti.

Pokladno maškaravanje je naizgled banalan običaj, drevni pučki performans nevažan za tijek povijesti, no kad se pomnije zagrebe u kronologiju pokladnih zbivanja i njima sličnih navada, i ne čini se baš tako. Autor redaka već dugo vremena pokušava sažeti podatke, sjećanja i fjabe iz povijesti maškaravanja, te ih je i prezentirao, pa ako vam se neke situacije učine već znanima niste u krivu.

Je li iz godine u godinu potrebno nanovo ponoviti priču o makarskim maškarama. Je! Premda radišni i praktični, naši su stari držali važnim ovaj dio godine, znajući kako životu nekad treba ‘pustit na voju’, pa opet ‘ruke na muke’, i krenuti dalje. Na naše karnevalade bi djelomice bili ponosni, no nerijetko bi se zapitali –Di je nesta oni pravi špirit? U leksikonu stoji ovako: ‘Poklade su kalendarski običaj smješten u razdoblje između Tri kralja i korizme. Obilježavaju ga maskirani ophodi i zabave, ludovanje i razuzdanost te obilje jela i pila. Vrhunac je događanja na pokladni utorak prije Pepelnice.’ To bi bila sažeta, oficijelna definicija.

Da je bilo pitati nekog našeg pretka je li objašnjene pogođeno, vjerojatno bi se složio, pa bi malo razmislivši ‘nadožunta’: – A di je Bijankovićeva kavalkina, makaranuda i fritule? Di kad smo palili Stojadinovića? Di su bali, tanci i redute, Đildini i Jeriničini kostimi?… I nabrajao bi još dugo imena, pojmove i događaje, koji danas ne moraju značiti ništa. Izjeo ih je moljac vremena. No i sjećanja se daju zakrpati i provjetriti, baš kao i stare kostime, prigodno, barem jednom na godinu, u vrijeme maškaravanja. Maškare su važan dio lokalnog identiteta. Bez njih priča o gradu ne bi bila cjelovita. ‘Stanje manitanja’ rašireno diljem starog kontinenta, na Mediteranu je bilo ‘najmanitije’. Makarska nije zaostajala.

‘A carnevale ogni scherzo vale’, rekli bi Talijani za pokladno doba, misleći pri tome kako je u vremenu karnevala sve dozvoljeno. Premda često sankcionirane od vlasti i primirivane uzdama crkve, maškare su se uspješno su se otimale kontroli i izazivale veće ili manje barufe. Na meti poruge i najsirovije kritike našli su se baš svi ‘s maslom na glavi’. Kraljevi, predsjednici, poteštati i bogatuni, te lokalni foteljaši. Sve je frustracije, nakupljene tijekom godine, valjalo bar jednokratno išvogati da čovjek ne bi ‘oša na kvasinu’. Zato poklade možemo pojmiti kao iskonsku grupnu psiho terapiju, kasnije zamijenjenu sedativnim pripravcima.

Mudrom biskupu Bijankoviću, pripisuje se dijagnosticiranje ‘usfulminanosti puka’ i propisivanje terpaije i to u korizmi! Ideja o odušku u razdoblju pokore, nije posve originalna i zabilježena je i u nekim talijanskim gradovima. Bio bi to kratak prekid od strogog suzdržavanja radi dostojnog dočekivanja Velike šetimane. Inače asketski nastrojeni Bijanković, shvatio je da će mu stado teško izdržati četrdesetodnevni’ silenzio’. Jedna je vremešna sugrađanka legendu prepričavala ovako- Blaženomu Bijankoviću Makarani nisu dali mira. Uvik im je vrtio crv u guzici. Ne bi mogli izdurat cilu korizmu, pa bi ih jednu nedilju pustio da se isprdecaju i onda bi lakše činili kuco do Uskrsa! To se zvalo kavalkina. Tako se zva jedan antiki bal.

Pred vrijeme pokore, posebno se aktivno radi na problemu koji je danas postao ključnim; na natalitetu. Našim starima brojnost potomaka nije pričinjavala ni inače većih komplikacija. Prinove se bilježe u učestalom ritmu. Pomnim praćenjem datuma rođenja, neka će statističarska ‘čimavica’ otkriti znakovitu zakonitost. Mali Makarani na svijet su nekoć dolazili najčešće od konca rujna do kraja godine, što znači da su začeti od Tri kralja do početka korizme, u vrijeme karnevala. Granice suzdržavanja tada postaju elastičnije!

Ne samo da se devet mjeseci iza poklada rađalo više djece, nego je unutar tog broja bilo i više izvanbračne prinove nego inače. Posebno od sredine pretprošlog do prvih desetljeća prošlog stoljeća. Takva djeca kasnije dobivaju pridjevak malih ‘krnji’.Govorilo se da su to posebno sretna djeca, berekinasta i škercana, baš kao i maškare, koje su u ritmu sveopćeg ‘incanja’, potakle njihovo začeće. –Fala Bogu da ove godine nije u modi oblačit se u đavle nego u pajace, jer da je drugačije za devet miseci bi na svit došla vojska luciferska. Ovako može proć. Itako je sve arlekinada pa neće škodit koji pajaco više!, izjavila je jedna promatračica maškarane redute, u godini punoj kostimiranih klaunova.

Sukladno vremenu, na balovima koji se organiziraju od Tri kralja do pokladnog utorka, u gradskom Casinu, po salontetima i boljim kavanama, plešu se kavalkine, morfine, kvatro-paši, valceri i ostali bali. Manje otmjeni repertoar zabilježen je na feštama prostijeg puka. Po selima se u stara vremena vrte kola i gude gulse, a po kalama se bezglavo orja i bez glazbala.

Fešte se kasnije demokratiziraju, a pučanstvo miješa.

Propovijedi župnika i preporuke biskupa, posebno se referiraju na ‘pogubnu pošast poganog mahnitanja’. Šalju se ćudorene poslanice: ‘Neka se mladići u kolo ne hvataju uz mlađane divice. Ne valja pripustiti da grišno tilo nadvlada čestitost i strah Božji!’
Daleko kasnije, u eri tanga, zamjera se pretijesnom dodirivanju tijela, te vrtnja u kolu, kojoj je nekad prigovarano, postaje uzorom čednosti.

U vjerskom tisku stoji: ‘U redu je da se čovjek katkad proveseli, posebice u pokladno vrijeme. No naši su se stari znali i u čednim kolima zabaviti, pa prilike za grijeh nije ni bilo.’ Eto kako je moral relativan! U svakom slučaju i danas, poneki preživjeli čuvar pučkih umotvorina zna kazati: ‘Vatra i slama ne idu zajedno, a najžešče plamcaju u vrime krnevala’.

Postoje i čakule o tajnom sudjelovanju i ponekog iz redova klera na karnevalskim feštama. Elemenata za povjerovati ima, no dokaza nema. Krinke, maske i morete, uspješno sakrivaju identitete. Zato takve priče ostaju visjeti u zraku samo kao fjabe, a neke prelaze i u legendu. Nije za prigovoriti. Zdravom veselju uz spizu i balanje, ni na najćudoredniji nemaju što zamjeriti.

Jedna od pokladnih užanci, koju Makarani bonkulovićkog genetskog koda posebno cijene, vezana je uz spizu. Na pokladnom su jelovniku poslovična pašticada i makaruni. Ako ‘bušta’ ne dozovoljava veći izdatak, improviziraju se šugovi od manje skupog mesa. Tinguleti od domaće peradi ili spremljeni tako da glume divljač. Narod je dovitljiv, te se spravlja i šug koji mesa nije ni vidio, ali mu je okus sličan. Recepti su tajna skrbnih i šparnih domačica, no sigurno sadrže povrće, nešto mrsa (obično pancete), prošeka ili vina, kvasine, suhih šljiva, klinčića i ostalih mirodija. Jedna se dobra kuharica, velikog umijeća, ali tankog takujina, namještenica kod bogatih Alačevića, dosjetila jadu. Pod izlikom kako bi bilo bolje da kuha pokladnu deliciju nad svojim kominom, a ne u gospodarevoj kući, kako koltrine i mobilja ne bi upile vonj u obližnjem ‘tinelu di lušo’, odnosila je veliku teču u svoju kužinu.

Tamo ne bi otuđila ni unce mesa, ali bi ga praktično iskoristila. Samo bi ubacila, prethodno našpikovana meso odležano u pacu, u svoj sirotnjski šug, te ga opet u komadu izvadila i pošteno vratila na pjatancu gospodara. Sve bi dobilo gušt po dobroj govedini ili zreloj junetini, premda mesa ‘ni po svići’. Da je danas živa sigurno bi vodila restoran za publiku koja posebno cijeni zdrave improvizacije. Poput falše pašticade. Bilo je važno da se makaruni nečim začine. Jer poklade su! A običaj je običaj. Ili kao što poslovica kaže ‘Bolje da umre selo, nego adet!’ Ljubav spram karnevalskih makaruna toliko je intenzivna, da su joj posvećeni i narodni stihovi: ‘Krnevalu juta rano, šta se skrivaš vamo-tamo, od kantuna do kantuna da ti dadu makaruna. Makaruni dobra pašta, al se oće sira, masla! Makaruni nisu rizi, uzmi pinjur pa ih grizi!’

Pokladni deserti nekad su uglavnom bile fritule ili jednostavniji kolači, rizenjaci, kikače, pogačice; frigana tijesta s dodatkom sladora. U bolje kuće austro-ugarski utjecaj donosi krafne, koje kasnije postaju dostupnije. Rjeđe je tu i ‘binje’, najsličniji princes- krafnama s dodatkom nekog likera. Priča o makarskim pokladama ovim nije završena. Ne bi bila zaokružena ni nakon više stotina stranica podebljeg libra. Nedostaje priča o kostimima, političkim i putenim skandalima, namještaljakama, grubim i fijenim berekinadama. Bar nešto od toga naći će se na stranici Makarske danas, i to sutra, na sam pokladni utorak.

Kako se autor redaka već pobrinuo za pašticadu i makarunadu, a krafne je postala velika dešturba firgati, tako se toplo preporučuje za javljanje u inbox s informacijom gdje nabaviti one koje najviše nalikuju domaćima. Jer adet je adet!
Piše: Marino Srzić / foto: Privatna arhiva

- Oglas -