Gladna nahraniti, žedna napojiti, siromaha odjenuti, putnika primiti, bolesnika i utamničenika pohoditi, roba otkupiti, mrtve pokopati. Nabrojeno je u katekizmu skupnim imenom nazvano kao ‘Sedam djela milosrđa’. No, ne moraš biti kršćaninom da bi takva djela smatrao okosnicom postupanja spram onih koji su nevolji. Možeš biti i musliman, budista, judaista, šintoista, hinduista, agnostik, ateista… Važno je da si čovjek, s manjim ili većim –Č, pa ćeš sve od navedenog i uraditi kada je bližnji u neprilici. Stoga slijedeći napisi neće biti vjeronaučne lekcije.Od milosrđa do milosrđa, kroz retke Kamarina, podsjetiti ćemo se kako su se preci odnosili spram potrebitih i kako su im drugi pomagali kada su i sami bili u potrebi. Pod domaćim nebom bilo je često ‘hebenih vrimena’, kako to kaže junak iz domaće gorke komedije ‘Buzdo’, pa stoga i mnoštvo prilika da pomoć pružimo i pomoć primamo. Krenimo s gladnima…
‘Nigdi ni trave ne možeš naći! Ne bi ni uja, ni smokava, ni zelja, ne bi ni sardela, ni cipala, u malo riči ne bi ništa! Nitko ne može od glada živit. Toliko ih je već palo po putu jer se ne mogu na nogam držati!’
Takvim je dramatičnim zapisima obilježena većina stranica ‘Makarskih ljetopisa’. Zapisivačima, osim ratova i meteoroloških prilika, najčešća je tema glad. Gase se komini i izumiru cijeli rodovi.
Glad je svakodnevnica. Posebno nakon kuge 1815., poslije koje nastupa velika nestašica. Puk se gladan budi i gladan liježe. Treći biblijski jahač Apokalipse, prati stanovništvo kroz cijelu prošlost, no najviše u spomenutom periodu.
I kasnije su bronzini češće prazni nego puni. Verka Škurla Ilijić, autorica reportaža iz narodnog života, često boravi u Makarskoj. U kući domaćina ima prilike popričati sa ‘ženom od šervicja’ koja joj priča o svojim mukama. Napis objavljuje ‘Jadranski dnevnik’:
‘Pozvah spremačicu da malo predahne. Bijaše gladna, te joj ponudih nešto založiti. Bila je silno zahvalna. –Fala vam gospojo, ali ja bi to rađe kući odnijela!, stidljivo je zamolila. Pričala mi je o svom teškom stanju. Muž joj nastrada u rudarskoj nesreći u Americi, te je još dug za brodsku kartu agenciji Kozulich morala otplaćivati. –A imam kući četvero gladne siročadi!, rasplakala se ubogarka. Doznah o svoj bijedi koja se krije iza lijepih turističkih fasada i o ljutoj borbi za preživljavanjem. –Pomaže li vam tko?, upitah je…’
Sirotinja je mogla ipak računati na štogod pomoći. Obroci se dijele u samostanu, a župa pomaže preko Javne dobrotvornosti. U gradu djeluje i Crveni križ, a angažiraju se i agilnije gospođe. Simpatizerima ljevice pomaže Crvena pomoć. Postoji izvjestan broj lokalnih bogataša koji ne zaboravljaju na gladne. Stanje popravlja i pomoć rođaka sa sela. Puk izvan grada isto gladuje, no snalažljiviji je, a zemlja uvijek može nešto ponuditi. Po kalama ne raste ništa, a od domaćih životinja, postoje samo farme pantagana.
Za Makarsku je važila teorija kako se u gladnih razvila posebna sklonost za gulozarijama. Netko kruha gladan iz druge sredine najeo bi se onoga što mu dadu. Gladni Makaranin čim bi štumak napunio purom, odmah bi žugao kako je suha i fali joj dobrog toča.
‘Gladni gulozani’ su znakovit primjer, ali ne i pravilo. Jednako je i s dobročiniteljima. Zanimljiv je primjer šjore R., koja je s trpeze ostavljala gladnima, ali tek kad bi hrana uhvatila naznake kvarenja. Takva spiza nije bila opasna po zdravlje, ali friško darovana sigurno bi bila ukusnija. Muž joj je govorio –Kad daješ sirotinji, zašto ne daš friško! Tvrdoglavo je zastupala svoj kanon –Kad bi oni papali friško, onda ne bi bilo diference između onih koji imaju i koji nemaju. Kad bi mi jili staru spizu, onda bi bili sirotinja ko i oni, a kad bi i mi bili sirotinja, ko bi im dava milostinju? Mušičava šjora R. je milosrđe prakticirala uz feudalna pravila. Od njenih ‘karitada’ su se neki i najeli i nitko se nije otrovao.
Eto nekih domaćih primjera milosrđa spram gladnih. Što je sa žednima?
Pojam žeđi, definira se kao svjesna potreba za pijenjem tekućine, u prvom redu vode. Makarska i okolica su s vodom oduvijek stali dobro.
O domaćoj vodi, kojom se puk opskrbljivao na Mletačkoj česmi, don Petar Kaer bilježi: ‘Voda s izvora Vrutka bistra je i hladna. Čak i preko najveće ljetne žege i suše, uvijek je ima na pretek. Zdrava je da joj nema premca u cijeloj Pokrajini, pak je na glasu.’
Česmu na Kačiću Kaer naziva, ‘vodometom’, a lokacija je poznata i kao ‘babin megdan’. To je mjesto stalnih barufa i skandala. Upravo se pokraj česmi, gustirni i izvora, naglo budila agresivna ćud ‘nježnijeg’ spola. Prije da je riječ o borbenim genima, nego o nekom misterioznom utjecaju vode.
Turist makarskih korijena, piše prijatelju: ‘Bijah smješten na obali. No tamo mira nema. Žene znane kao lavandere koje robu peru u praonici zvanom Kulica, od rane zore prave larmu. Završilo bi s tučnjavom, da su i žandari uredovali. Na česmi povrh trga, situacija je i gora. Tu je pogibeljno kao u bitci na Soči.’ Eto tako stoje stvari s vodom i oko vode.
Čime su to onda Makarani ispunjavali dužnost milosrđa -Žedne napojiti, ako ne vodom?
Ponajprije vinom. Njime se napaja veći dio pučanstva, što iz vlastitih resursa, što trošenjem teško zarađenih fjorina i dinara ili čašćenjima na feštama i ‘brgujama’.
Na svakom su kantunu; točionice, krčme, konobe, a raširena je i prodaja na žmule pred portunima. Poglavarstvo zaprima velik broj molbi za ‘tjeranje mehanstva’, krčmarskog obrta. Mjesta za gašenja žeđi, šire se poput plime u garbinadi. Krajem 20-tih godina, djelatnost broji više od trideset legalno registriranih mjesta! Vjerojatno nije puno manje ni neprijavljenih točiona.
Iz zabilježenog svjedočenja M.J., doznajemo o načinu reklamiranja ponude izvjesne Antice Buklije: ‘Imala je najgreziju pupliku. Ženske koje su puno bumbile ritko bi odale po krčmama. Po svoju dozu navraćale bi samo u Antice. Davala je na zajam, sve bilježila u noteš šta ga je zvala ‘tefter pijani’. Jedan joj je bikar govorio -Ja znam podvalit muda pod bubrige, ali ne ko ti maravan pod vino! Žene su je tužile popu kako će im muževe odvest na iknanat, a on naredio da se okani rabote. Onda je dala jednome študentu, da joj učini reklamu na kartunu. Tute je pisalo: ‘Ko god pije vode opet će ožednit, a ko bude pio vina koje ću mu ja dati, neće ožednit nikada!’ Tu je nasta skandal, jer su to riči iz Biblije. Pop je napao –Bezbožnice! Božjom riječju porok reklamiraš! Pričesti nećeš primit! Snašla se. Išla se pričešćivat u samostan u Primorje. Fratru je nabavljala misno vino za dobru cinu, pa je činio kuco. Na bačvu je napisala: ‘Evo vino, evo voda, čini čudo od naroda!’. To je šentenca iz Muke gorke. Kad je došla velika kriza nadopisala je ‘Čast svakome veresija nikome!’
Tako je Buklija u promidžbi duperavala biblijske poruke.
No nisu se pili samo pripravci od grožđa, kojima Makarani pjevaju –Vino-rakija, to je naša partija!
Štedljivi težaci, pri radu se napajaju ‘slavom’, razvodnjenom, ‘raslavljenom’ kvasinom u omjeru 1:4. Katkad se ‘slava’ konzumira i pri druženjima. Ili se vino već pobumbilo ili je jematva bila namijenjena isključivo za prodaju.
Mlađa je populacija ludovala za; šabezom, pašaretom i kling-klangom, bezalkoholnim pripravcima s osnovom soda-vode. Jedno vrijeme uspješno i radi pogon za punjenje šabeza u vlasništvu Alačevića.
Pivo preferiraju austro-ugarski činovnici, dok su domaći sumnjičavi. Kad su berekini pivom napojili jednog oriđinala Dekavala, upitaše ga za dojam: -Najprvo je pinilo ko more pod Vrujom i bilo gorče od pelina. U štumku mi učinilo velili ajram-bajram. Uzorjalo je sve regarije u meni. Tri ure sam na kondotu čuva stražu!Na pivo su se domaći štumci ipak navikli. Najkvalitetnije je ono u kavani ‘Jugoslavija’, šjore Fanny. Čuva se u škrinjama s ledom kojeg ledari donose iz biokovskih jacera. Posebno je popularno proizvedeno u Sarajevu i Mostaru. Prodaje se kao točeno, pod nazivom ‘pivo na pritisak’.
Pije se na veliko. Mjeri se na bićerine, žmule, bukare, bocune, bigunce, bačve… Kad je malom Anti meštrovica postavila pitanje –Gdje se ulijevaju vode tekućice? Spremno je odgovorio –Ne znam di se ulivaju vode tekućice, ali se vino-tekućica uliva u štumak moga ćake!Našu štoriju o milosrđu –Žedna napojiti!, ipak bi valjalo završiti ozbiljnije. Opet će nam pomoći sjećanje jedne dugo-pamteće Makarke.
Sjećanja su vezana za godine kada je život malo vrijedio, a milosrđa spala na niske grane.
1942. godina –’Počeli su hapsit i komuniste i patriote i sve koji su se zamirili. Najžešći je bio jedan šta je obuka crnu monturu, a bio je rođen malo makan. Ja ne virujen u onu –Koga Bog šenja, ti ga se boj!, ali šta se tiče njega, bilo je tako! Izvodili su iz pržuna zatvorenike i vidilo se da su ih baketali. Krcali su ih na vapor. Tute je bila i jedna gospoja, inače kontra komuništa, ali juska žena. Išla je dat vode jednome študentu šta je bio vas u masnicma. Kad je to vidio, ono je govno od čovika ošinilo korbačem po kostima. Kazala mu je- On će se na onom svitu napojit jer je mučen, a ti ćeš bit žedan milosrđa i na ovom i onom svitu! Gospoja je bila viđena i dobro su ga nakefali. Posli rata ga niko nije krenio!’
1945. godina, iz usta iste svjedokinje: ‘Apsili su i one koji su zgrišili, ali i nevine. Najgore je bilo kad su ih vezane vodili na striljanje u Kozicu. Svit je vika, a najžešće oni koji su se u ratu okoristili. Jedna je žena, provala uvalit u žep nevinom čoviku bočicu s rakijom da se okripi. Kad je to vidio oni šta ih je sprovodio, skočio je –Šta daješ pit zločincu, na čijoj si strani? Odgovorila mu je –Ja sam na strani nevinih, a ti smičeš pošteni svit! Zaboravio si da te mater učila da žedne vaja napojit! Udrio je kundakom u slipočnicu. Nije odgovara nikome ko i oni prvi šta je tuka komunište. Govna uvik plutaju!’ Plutaju li, zaključite sami.
U sljedećem điru na red dolazi treće milosrđe – Siromaha odjenuti!, pri tom se uglavnom nećemo baviti modnim trendovima i dress codom.
Piše Marino Srzić/ foto: privatni album
