Jedna od preporuka za humani odnos spram bližnjih glasi –Roba otkupiti! Makar se čini da ‘roblje’ možemo vidjeti još samo u starim holivudskim spektaklima, iz zapisa starih makarskih ljetopisaca doznajemo kako je robovanje nekoć bilo dio svakodnevnice: ‘Mnoge muške u borbi smaknuše, a ženske i nejačad u roblje prodaše’, bilježi kroničar nakon turske odmazde.Gospodara koji bi te prodali na pijaci uglavnom više nema, ali cvatu ropstva s drugačijim predznakom. Robovanje još živi u modernijim, katkad i okrutnijim, a svakako perfidnijim varijantama.Isto je bilo i u doba iz kojih izvlačimo materijal za napise o ‘milosrđima po makarskoj užanci’. Takve štorijice imaju jednaki omjer smijeha i suza. Red komedije, red tragedije, baš kao što je u teči, red bakalara- red krumpira. Nažalost tužnih je krumpira, ipak uvijek više nego slasnog bakalara.

Čemu su Makarani robovali? Dugovima, strastima, porocima, strahu…

Autor redaka imao je priliku bilježiti sjećanja stare ‘šantoće’ iz obitelji remeta. Prisjećala se: ‘Oti nevojnik se uvik činio svetac. Od malih je nogu bio oko oltara i skupja lemozinu. Sličio je na kip svetoga Luiđa šta je bio u Staru školu, pa su ga kasnije digli. Bio je od poštene familje i niko u njega nije posumnja kad se vidilo da je šoldi od lemozine sve manje. Mislilo se da su teška vrimena i da svit nema šta ubacit u vričicu. A onda sam ladruna baš ja uvatila na dilu! Mater mi je u crkvi luštravala srebro. Poslala me u sakristiju da donesem sidol. Tamo sam imala sam šta vidit! Lupeža kako lemozinu trpa u žepe. Sve sam rekla velečasnome i bio je skandal. Ladrun je do koji dan otiša navigavat. Tužna mater mu je klečala prid oltarom i molila za oprost. Kasnije se doznalo da je lampnio i jedan srebrni kandelir. Župnik je staru odrišio, ali je ona do kraja života odvajala od usta i davala milodare, kupovala šterike i tamjan. Sina više nije vidila. Kad joj je kapelan doša prid smrt u vižitu, kaza je da može mirna prid Boga. Rekla mu je – Ja sam okajala šta sam mogla, a šta će bit š njime? Kaza joj je –Oprosti mu, pa će mu i Svevišnji oprostit! Ti si za njega odrobovala! Posli tih riči je mirno partila, zaključila je stara Makarka gorku štoriju o materinom ropstvu zbog sinovih grijeha. Je li u ovom slučaju milosrđe ‘roba otkupiti’ izvršeno? Je! Od ropstva dugovanja i svetogrđa, majka je otkupila grijehe sina.

Oglas

Nije samo lupežarija držala u kandžama ropstva svoje žrtve. Robova kocke i kartanja, a danas sportskih kladionica, bilo je po svim kalama i kantunima. ‘Bio je jedan Kleme s bogatim stanjem i kućom podno Žbara, pričala je M.J. -Sve je bilo dobro dok mu u glavu nisu dale karte. Dok je igra briškulu nije bilo zla. Ali kad je došla moda preferansa, otišlo je u prdec! Sve je zapustio i po cile dane ponavlja; -Pik, karo, tref, herc. Nije više obadava kupe-špade. Najprije je dobiva, a onda se karta okrenila i počeo je gubit. Šolde, ženino zlato, na kraju stanje i kuću. Ostali su živit u konobi. Jadan je bio! Doša bi doma, pa bi ženi naredio –Udri me ženo po ćunki svom forcom! Istiraj đavla iz mene, ja sam sluga karte, nisam više čejade. Sve je spijezdio, zarad nesritnog preferansa. Mene je sram reč, ali je to bio moj dide!’

Čim je ostao bez ičega sudbina mu je otkupila ropstvo i bio je oslobođen. I od strasti, ali i od imovine.

Ucjene su najšporkija metoda držanja žrtve u ropstvu straha. Idealna prilika za takve situacije bili su prevrati, nova uređenja i ishodi ratova. Nakon Drugog rata, ponudilo se bezbroj prilika za držati žrtve u pržunu bez rašteladi.

Činovnik X bio je u krivoj monturi. Montura je zaista značila simbol terora, no on je djelovao u njoj samo u uredu. Nije popisivao ljude, već zbrajao rashode i prihode, kako se to već radi po uredima svih država. Grijeh je iskajao i uniformu promijenio u pobjedničku, ali repovi su ostali. Repova i ne bi bilo da je bio hrabriji, no nije. Kao rob svojeg straha, 40 godina je plaćao manipulatoru bićerine pred Velikim mornarom. Dvaput tjedno i marende u Malog mornara. I to ni ne bi bilo najgore da nije slušao i svakodnevna impicivanja. Grad se čudio viđajući ih zajedno. Kako je to šjor X, tako veliki prijatelj druga Y? Ljudi nisu mogli znati da je Y imao nešto što je X moglo ugroziti. Jedan komad kompromitirajuće karte. Sadržaj je bio banalan i ne bi bilo većih posljedica. No kad jednom upadneš u labirint, strah te je tražiti izlaz iz njega da ne bi još više zalutao. Postaješ inertnim. Inerciju je zaustavila bolja polovica X-a. Umjesto supruga, počastila je Y porcijom dropčića, prethodno davši upute kuharici da ga žestoko presoli. –Šta je ovo? Slano je ko more!, protestirao je Y–Bit će ti i slanije od mora, a moglo bi te i prikrit more, zaprijetila je hrabra gđa X. –Da sam znala, oni se moj ne bi toliko godina tresa!

Više nije bilo ni bićerina ni marendina. Već odavno nema ni Malog, a ni Velikog mornara. Ropstva ima. Vreba i tamo gdje se čini da vlada najveća sloboda.
Što je s milosrđem ‘mrtvoga pokopati’? Krenimo s nedostojnom lokacijom za temu, jednom makarskom konobom. Kad klapa krene kantat obično je riječ o veselim pjesmama. Sa svakim novim ispijenim bocunom, repertoar postaje sve tužniji. Završno je veršavanje uvijek posvećeno repertoaru vezanom za bolest i smrt. Primjerice, krene s tuberkuloznim stihovima; ‘Bolne su mi prsi, pari mi se mrijeti’, a završi s logičnim ishodom kobne bolećice; ‘U grobu su hladne noći, svako tamo mora poći’. –Lako je tebi, ti možeš ‘tamo poći’ kad ti je teta ostavila takvi greb da bi po Makarske stalo u njega! A di ću ja kad nemam ni groba ni grobišta?, prokomentirao je sadržaj pisme-tužalice, jedan od ‘mokre braće’ okupljene u konobi.

U praksi je zaista znalo biti problema s ‘putnim aranžmanom’ za posljednju partencu.

Ružan skandal, nedostojan dičnog roda plemenitih Kačića, dogodio se 1755. godine. U obiteljsku grobnicu u franjevačkom samostanu biva pokopana Petronila iz osiromašenog dijela roda. Ljetopisac navodi kako je zapala ‘nelle ultime miserie’. Ostatak rodbine smatra da je nedostojna dijeliti posljednje počivalište s rođacima. Kroničar bilježi: ‘Vidjevši da se š nima ukapa njiova uboga rodica, to im se učini sramota i sutradan izvadiše rečeno tilo martvo iz groba!’ Premda je tragedija i komedija s grobovima bilo i poslije, a sigurno i prije, ovako ekstreman slučaj nije zabilježen.Ukopi u vrijeme kuge veliki su problem. Svjesni opasnosti koje šire, oboljeli se sami povlače na Osejavu i Veliko polje, spremi na kraj. Uz neke ratne i poratne kolone, to su sigurno bile najtužnije povorke koje je grad u svojoj povijesti vidio. Grupne su grobnice na predjelu Velikog Polja i u podnožju Svetog Petra. Jame se zalijevaju vapnom.

Do tada su posljednja počivališta bila u fratarskoj crkvi i oko nje, katedrali, crkvi sv Filipa Nerija i starom groblju na Svetom Petru. Na makarskom poluotoku zadnji je sprovod obavljen 1832, kada je sprovedena izvanbračna kćerka Šimice Linčir. Dvanaestogodišnja praksa paralelnog pokapanja na Sv Petru i novom groblju, tada je zaključena i groblje Sv Križa postaje jedinim ukopištem. Prvi evidentirani ukop u tadašnje ‘Cemeterio locale’, obavljen je prije 201 godinu. U Knjizi mrtvih stoji da je tijelo petnaestogodišnjeg Ivana Janjića predano zemlji 31. siječnja, 1820. Šteta što smo lani propustili obilježiti 200-godišnjicu na dostojan način.

Do trenutka spuštanja ploče, valja proći dobro uštimani ritual. A tko bi bolje o tome svjedočio nego onaj tko je pokojnika zadnji obukao. Ono što se danas zove ‘Pogrebne usluge d.o.o.’, nekad je uključivalo; maranguna koji će učinit kapsel, osobu koja će razglasit smrt i ‘ženu za obuć’. Jedna od legendarnih udarnica zvanja, znala je pričati o iskustvima na terenu: ‘Kad bi umra kogo mlad i zelen ništa se ne bi gledalo, nego bi sve bila sama tuga. Ali kad bi umra kogo puno star bilo bi svega. Lakše je bilo mrca obuć u siromašku, nego u boju kuću. Sirotinja bi još za života spremila ‘dotu za ukopa’. Žene su nosile okrpjene vešte, a partile bi ko krajice. Meni je bilo muka da će tako lipa roba izgnjit u grebu. Za života mižerija, a na smrti grandeca. U bogataške kuće bi uvik bilo skandala. Oblačila sam jednu šta je naredila da je za oni svit okite zlatom. Kordunom s medajunom , antikim prstenom s karniolom i velikim rečinama-bokulama. Ja sam stavila kako mi je naređeno. Onda sam gledala kako se neviste opraštaju od nje. Prva je plakala –Dobra naša majko!, i milovala je po glavi. Kasnije sam na njenim ušima vidila one rečine. Druga je nabrajala –Veliko je bilo tvoje srce!, i dirala je anprsi. Na njoj je posli osvanio kordun. Treća je kukala –Zlatne ove ruke koje su za nas privridile!, i jubila je po rukama. Do malo vrimena joj je na prstu blišća prsten. Tako su staru opeljušili dekapoto prije nego šta se kapsel poklopio. Ima još toga. Bio je jedan stari veliki komuništa. Prid smrt se privolta Bogu. Sin je tio da se pokopa s petokrakom, a žena s križen. –Bio je komuništa, triba zvizda!, vika je sin. –Ić će sa križem!, orjala je mater. I tako zvida-križ, križ-zvizda! Mater je nasrnila na sina, pali su priko kapsela i iskrenili oca po tlevu. Jedna stara teta šta je bila tute kazala im je -Ako ćete ovako i sa mnom kad budem u kapselu, najboje da me sprovedete sa tavom!’

Kod nas je fjabama podložno sve, pa i pokopi. No to ne umanjuje pijetet spram umrlih, već samo govori da Makarani ne znaju bez skandala, pa makar bio i sprovod u pitanju.

Štoriju o sedmom milosrđu zaključit ćemo onom narodnom šentencom: ‘Ništa ne nosiš u greb nego skrštene bile ruke i pravedna dila svoja’. Čini se kako u tome leži sva mudrost i prava istina.Tako je završen serijal o djelima milosrdnim na makarski način. Za zaključiti je kako su nam preci bili malo ‘inabando’ i na svoju ruku, ali im milosti prema ‘iskrnjemu’ nikada nije nedostajalo. Kad bi im nasljednici znali nastaviti takvu praksu, za Makarsku ne bi bilo straha!

Piše Marino Srzić/ foto: privatni album