‘Sve što su nam stari ostavili u baštinu besramno smo uništili i nagrdili. U trci za brzim profitom zauvijek je uništena skladna vizura grada, a investitorima su u nelegalnim radnjama pogodovali korumpirani pojedinci iz redova struktura trenutne vlasti, neovisno o stranačkoj pripadnosti. Da nam se preci vrate u sadašnjost, nemilo bi se začudili nad takvim stanjem’
Tako bi nekako glasio početak govora sa skupa udruga za pokušaj očuvanja onoga što se u divljem širenju betona, još možda može i spasiti. Plemenito nastojanje, koje valja podržati.

Svaka riječ stoji, no ono o ‘začuđenim precima’, baš i ne. Proluftamo li prošlosti i smjestimo u kontekst aktualnog trenutka negdašnje ‘marifetluke’, berekinade i nečasnu spregu s potkupljivom vlašću, biti će nam jasno kako se naši stari i ne bi tako začudili. I sami su bili svjedoci situacija vezanih za bespravnu gradnju, nezakonite intervencije, petljanja sa zemljištima, podmazivanja nadležnih ‘jasprama’, zaobilaženja zakona, pogodovanja po kumstvima, po ‘babi i stričevima’. Zavaljujući dugogodišnjem temeljitom istraživanju prof. Kolendića, vezanom za prilike u gradu u vrijeme odvijanja komedije ‘Buzdo’, sredinom 18.stoljeća, može se doznati kako su nam i stari škivavali zakone i plovili u mutnome, a sve u svrhu punjenja kese, nikad zadovoljni količinom, u to vrijeme zlatnih cekina, mletačkih dukata. Tradicija je nastavljena i sa svim slijedećim monetama i održala se do sadašnjih kuna ili još bolje eura.

Lokalna teorija o došljacima kao glavnim krivcima i vinovnicima takvih berekinada, pada u vodu na samom terenu. Da su ‘došlaci i starenici’, oduvijek jednako muljali, potvrđuje se dokumentima, tužbama i utocima, koje je prof. Kolendić uspio iskopati po pismohranama. Tako je ‘karta-kanta’ potkrijepio nelegalne radnje dvaju glavnih junaka iz komedije ‘Buzdo’, kapetana Nikole Ivulića i Stipe Glasovića. Premda cijelu generaciju izbivaju iz grada, seleći se na Brač pred Turcima, Ivulići važe za staru obitelj podrijetlom iz Makra, privilegiranog statusa stečenog istaknutom ulogom u borbi protiv Osmanlija. Kapetan Nikola Ivulić smatran je dakle ‘fetivim starenikom’.

Oglas

Za razliku od njega, Stipe Glasović sin je Hercegovca doseljenog u grad, i iz prve je generacija roda rođenih u Makarskoj. Stoga je prema lokanim mjerilima smatran ‘došlacom’. Bez obzira na razliku u podrijetlu, ova dva junaka iz komedije, i stvarne osobe iz svog vremena, dijele beskrupuloznost i nebiranje sredstava za punjenje vlastite bušte. Naravno, uz pomoć korumpiranog činovničkog aparata i ‘uvlačenja u guzicu’ glavonja iz fotelja, sve do časa kada shvate da ih drže za jaja, ili budimo pristojni; međunožje. Tako su po efikasnom i oprobanom modelu djelovali Ivulić i Glasović. Ako vam se te šporke aktivnosti čine nekako poznate, u nastavku ćete doznati da su vam u potpunosti poznate. Posebno rabota poznata kao nelegalna gradnja ili pak legalizirana preko noći, a sve uz pomoć kakvog kuma na poziciji.

Zavirivši u Knjige krštenih, pored imena Ivulićeve djece, zaista nailazimo i na imena kumova iz redova vlasti, primjerice trenutnog providura Lorenza Pizzimana. Njega je lukavi kapetan odabrao s pomijom, stvarajući čvrste veze koje će mu dobro doći u raznim poslovnim ‘muljažama’, a posebice pri neprestanim preinakama i nadogradnjama kuće tik do providurove palače.
Ona se prema Ferrarijevom planu nalazi negdje u nizu zgrada koje zatvaraju južni dio glavnog trga, između apoteke i susjedne kuće prema istoku. Moglo bi biti riječi o zgradi danas obilježenoj pločom u spomen na Stjepana Ivičevića koji je tu živio. Prema Kolendiću Ivulićeva je kuća naslonjena na providurovu, te okrenuta magazinima i konobama prema moru.

Svoje ugledne funkcije; suca Makarskog zbora, zastupnika u Mlecima i zaslužnika u borbama na strani Venecije, Ivulić obilato koristi i nekontrolirano širi zgradu. Usput joj neprestano dodaje; lođe, terace, niše, solare. Bez dozvole pregrađuje i jedan trijem u magazin, ili što bi danas rekli poslovni prostor, te sve više sužuje obalu ispred svog nakaradnog zdanja.
Makarski zbor, političko tijelo utjecajnih građana, ga za ove radnje tuži, no Consiglio u Mlecima ne reagira zbog kapetanovih razgranatih veza koje sežu do Venecije.

Osokoljen takvim razvojem, deset godina nakon jalove tužbe, gradi i mul pred kućom, te zgrade s mlincima za preradu maslina i grožđa. Gradnju mula predstavlja kao svoj doprinos komuni, jer će navodno puku tako i putem mora biti omogućen dolazak do providurove zgrade. Doprinos zajednici mu naravno ne pada na pamet, već sve čini za transport robe kojom trguje. Providur ili naivan ili možda potkupljen, cijelu akciju ‘begenaje’. Čak mu i uručuje i čestitarsku povelju povodom 25 godina imenovanja kapetanom.

Ivulić kao jedan od onih za koje se kaže da; ‘kad im daš mali prst, hoće i cijelu ruku’, ide u svojim ambicijama i dalje. Gradi i zgradu s pekarom i tako gotovo posve zatvara prolaz obalom. Na ovu bezobzirnu graditeljsku intervenciju, sucima se Makarskog zbora prelila čaša, te konačno otvaraju oči providuru, koji naređuje rušenje svega bespravno izgrađenog. Uostalom i samome mu se drma fotelja, jer obalni teren po kojem je Ivulić megalomanski manitao, nije njegovo zemljište nego državna svojina, kojim je prema zakonima Serenissime, Mletačke Republike, mogao raspolagati jedino dužd.

I tako, ‘umra kum, umrlo i kumstvo’. Providur Pizzimano, zaista krsni kum jednom od Ivulićeve djece, doduše nije umro, ali ga na dužnosti zamjenjuje prezimenjak Agostino, novi providur. Taj je znatno energičniji. 1768, Jure Kačić Terzić, tuži nezasitnog kapetana da opet nešto gradi na rivi, i to ukradenim otesanim kamenom kojeg je Kačić spremao za svoju legalnu gradnju. Novi providur ga visoko globi i Ivulić se obraća višim instancama, no bez uspjeha.

Kačići Terzići, imaju okapanja i s drugim junakom iz komedije, Stipom Glasovićem zvanim Buzdom. S uglednom plemićkom obitelji, Buzdo nastavlja sporove koje je pokrenuo njegov otac Vice. On bez dozvole providura nelegalno gradi kuću na Terzićevim temeljima i ostavlja je sinu u baštinu. Prema nekim nacrtima zdanje je bilo smješteno negdje na prostoru kale koja s Lištuna vodi prema Marineti.

Stipe nadograđuje zgradu ukradenim materijalom opet u Terzićevoj svojini, tvrdeći da je drvene grede izbacilo more na makarsku rivu, te su, objašnjava vlastima, zaostale od brodoloma neke galije. Biva tužen i prijeti mu stroga kazna, pa se obraća za intervenciju ženinom rođaku, uglednom Antunu Ivaniševiću. Predočava mu lažno stanje falsificirajući dokumente preko potplaćenog mletačkog činovnika. To će uzdrmati Ivaniševićev ugled, no ‘podmazivanje cekinima’ je bilo dovoljno efikasno, te kuća ostaje u Glasovićevom vlasništvu. U pravnom sistemu, ni prvi ni zadnji put; ‘ujio vuk magarca’.

Kupovinom terena oko grada, posebice put Makra i Kotišine, davanjem zajmova osiromašenim ‘contima i nobilima’, pa traženjem protuusluga kod njihove utjecajne rodbine, Buzdo osmišljeno plete mrežu.

Kako još nema dovoljno dug pedigre ‘starenika’, pokušava se etablirati kao ‘privilegato’, povlaštenik. Taj status ne samo da bi ga oslobodio od poreza i dao prilike da se poslovno raspojasa, nego bi bio i ulaznica u gradska tijela. Podmićivanjem na kratko vrijeme zaista i biva povlaštenikom, ali to kratko traje. Mletački mu senat 1764. zauvijek oduzima ovaj naslov, pozivajući se na činjenicu neprisustva obitelji na području Makarskog primorja u vrijeme prvih dijeljenja povlastica. Današnjim jezikom rečeno, morao se nečasno povući iz političkog života.

I ne samo da samo ovo posljednje podsjeća na opće i lokalne prilike u kojima živimo, nego i sve ostalo. Podsjetimo se…
Nelegalna gradnja, falsifikacija dokumentacije, korištenje funkcije zastupnika, muljaža s građevnim materijalom, prisvajanje zemljišnih čestica, intervencije na državnom zemljištu, uzurpiranje pomorskog dobra… S druge strane ili naivan ili potkupljiv providur, nedovoljno zalaganje Makarskog zbora, veze koje idu do same Venecije. Autor redaka je uvjeren da pratiteljima ‘Kamarina’, nije potrebno prevoditi tko su današnji članovi negdašnjeg Zbora, kanceliri, a posebice tko su ‘starenici ‘ Ivulići ili ‘došlaci’ Glasovići. Ima ih i previše i kontinuirano djeluju. Tako se uspoređujući s prilikama u gradu od prije gotovo 300 godina, možemo samo uhvatiti za glavu od jada, kako se ništa nije promijenilo. Možda i hoće.

Recimo energičnijim djelovanjem sudaca Makarskog zbora i providura, te nepotkupljivošću novovjekih kancelira.
Do tada, tko je vjernik, neka zazove koji put za žuntu svetoga Klementa, zaštitnika grada. Koji se ne mole neka djeluju aktivistički i bez privatnih pretenzija, da se jednom ne bi pretvorili u onakve kontra kojih se namjeravaju boriti.
I jedni i drugi svakako nastavite o berekinadama ove ‘šorte’, čitati u slijedećem điru, na stranici Makarske Danas.
Piše: Marino Srzić