Pojam iz današnjeg Kamarina činiti će vam se uobičajenim, te značenjem istovjetnim za cijelu Dalmaciju. Ali nije. Svaka sredina stavlja ga u neke svoje karakteristične kontekste, što opet prati anegdote jedinstvene za lokalne prilike. Danas ćemo o banku.
Banak ima više inačica, a često se koristi i u prenesenom značenju. Riječ je o dužoj, drvenoj klupi bez naslona. Najčešće služi pri većim okupljanjima oko trpeze u nedostatku sjedalica. Nekoć je po kućama banak bio i jedina verzija sjedala. Nešto kraći banci, oni za do tri osobe, viđali su se ispred kuća i po dvorovima. Na njima je drijemala, ćakulala ili se svađala starčad.
Inačica malog banka je bančić. Ono što je tronožac bio u seoskim domaćinstvima, to je bančić bio u gradu. Na selu se na tronošcima sjedilo pored komina, a na bančićima u gradu pred pećima na drva. Na tronošcu se sjedilo u prančioku, osunčanoj zavjetrini, a na bančiću pred portunom. Lagan za prenošenje, bančić je bio djelom opreme starog, besposlenog življa. Premještali bi ga s mjesta na mjesto, onako kako bi dirigirala zbivanja na kali.
Bančić se nosio se i na ljetnu pozornicu Kina Partizan. Tada bi služio za ispružiti noge i osigurati pravilnu cirkulaciju tijekom projekcije. –Domitilja, opet si došla s bančićem. Boje bilo da si ponila šezlon! ‘Prohujalo s vihorom’ ti traje debele 4 ure!, zahebantski bi impicavao biljetar vjernu pratiteljicu filmskog repertoara. Shvatila ga je ozbiljno –Vidiš dobro si me svitova. Kad bude ‘Doktor Živago’, ne smin zaboravit! Kažu da ima strašno duševnih scena, a ja to teško podnosim i uvati me mala snaga, pa će mi šezlon dobro doć!
Bančić se koristio i kao pomoćno sredstvo u nedostatku skala. Domaćice su lomile rebra aterirajući s bančića, jer bi se u nezgodnom času znao zaljuljati. Najčešće pri vješanju koltrina na bonograciju. -En ti bančić i maranguna koji ga je inbrokva!, psovale bi pri dizanju s tleva, ali se bančića nisu odricale.
Klupa u crkvi također je banak i to ‘crkovni banak’. Dugo su neki crkovni banci bili gotovo privatna svojina. Urezana imena starih, nekoć moćnih familija, naglašavala su kome je u kojem banku mjesto. Bilo je i neupućenih koji za ovaj kodeks nisu znali, te bi jednostavno sjeli u klupu bliže oltaru, gdje su bila smještena povlaštena sjedišta. ‘Vlasnici’ banaka uglavnom bi diskretno upozorili neinformirane, kako je taj banak već od ‘stoljeća sedmog’ rezerviran za pripadnike njihovog roda. No, bilo je i agresivnih bukača -Šta ti misliš da možeš inbarkat guzicu na moj banak! Znaš li ti da su moji stari istirali iz Makarske Turke-nekrste i da se jedino naslidnici mogu komodat u ovom banku!, vikao bi konte Gobo na prestrašenog došljaka koji bi se nakratko našao u gradu. Usput je stari koljenović i mahao bagulinom nad glavom zbunjenog stranca, baš kao i njegovi preci sabljom nad turbanom Turčina.
No, ima još banaka. Primjerice, banak u funkciji pulta u dućanu.
Priču o trgovačkim bancima, zgodno je započeti poslovicom o veltrini, sastavnom dijelu svake bolje butige. ‘Šta je u veltrini, to je u butigi’, stara je krilatica koja ističe važnost promidžbe. Veltrine su bile ogledni punkt za kupce, ali još češće mjesto za uzdahe onih sa šupljim takujinima i besplatna štacija za znatiželjnike. No i tu je bilo ograničenja.
Snervana zaprljanim staklima izloga, vlasnica dućana za sitnarije i igračke, gđa Albahari, na svoju je radnju prilipetala upozorenje: ‘Tko kupiti neće, neka ruke na staklo ne meće!’. Takvo ograničavanje interesa mušterija nije smanjilo popularnost butige. Vlasnica je bila i autorica reklamnog slogana, za čije je promoviranje angažirala dvije djevojke. One su privlačile publiku điravajući rivom uz deklamiranje promidžbene poruke; ‘Jo-jo za dame da ne budu same!’. Planetarno popularna igra, jo-jo nakon takvog se marketinga prodavala bolje od kruha. I dok je banak butige Albahari bio krcat jo-jojima, ispod banka je situacija bila drugačija.
‘Šoto banka’ je sinonim za skrivenu robu koja nije za svačije oči. Zbog sumnjivog podrijetla ili radi pikantnog i neprimjerenog sadržaja. Jedan se suvremenik iz ‘jo-jo vremena’ s nostalgijom spominjao: ‘Meni je barba, stari momak, obećao kupit jo-jo. Kad smo došli u butigu kaza je zaposlenici, jednoj šesnoj Slovenki -Malome dajte jedan lipi jo-jo s banka, a za mene onaj jo-jo šta vam je ispod banka! Ona mu je kazala –Taj vam drugi sad ne mogu pokazat, ali ću moć kad zatvorim večeras butigu, pa navratite!’ Na mašti je čitatelju zamisliti je li bila riječ o nekoj naprednoj verziji igre za odrasle ili možda o jo-jo inačici, koju pripadnice nježnijeg spola baštine još od pramajke Eve.
Koliko god da su banci bili puni svega, ono što se čuvalo ‘šoto banka’, bilo je zanimljive. Uz krijumčarenu robu skrivanu od finanaca, ispod pulta su se čuvale i tajne onoga koji je za bankom dežurao.Da je otac psihoanalize dr Freud, imao uvida u stanje šoto makarskih banaka, sigurno bi neki od primjera ušao u njegova djela o fenomenu podsvjesnog i psihopatološkog.Mate, šegrt u maranguniji meštra Luke, nije znao ništa o ovim fenomenima, ali je ispod stolarskog banka čuvao skrivene vruće sličice gospode s izvjesnim damama, koje je uspio lampnuti pri popravku zaglavljenog rolo-ormara kod poznatog makarskog fotografa. Da su mu služile za ucjenjivanje, bio bi farabut i kriminalac. No, nisu. Bili su samo dio kolekcije rođenog erotomana.
Šalturica Tereža, šoto-banka je krila prošvercani popelin i svilu. Ali to nije sve! U metalnoj škatulici između botuna i šigureca, skrivala je i jednu ekscentričnu kolekciju. Njen hobi nije imao samo sakupljačku, već i praktično-magijsku funkciju. Uredno zavezani, svaki s koncem druge boje, bili su tu pramenovi kose. Crvena nit konca držala je na okupu čuperak bjondo-dlaka s Vinkove ćiverice, bijeli konac s garavog Jurinog tjemena, i tako redom sve do zbirke od više desetaka primjeraka dlakave kolekcije. Do dlaka je Tereža dolazila velikom vještinom. Uvijek naoružana malim škaricama, vrebala je nepažnju vlasnika vlasi i kriomice ih otkidala s glave. U crkvi dok je sjedila iza njih u banku, pri preuzimanja narudžbi u radionici, na peškariji dok su birali friške mole.
Čemu joj je takva dlakava kolekcija služila? Svakako ne za uzimanje DNK uzorka. Duperavala ih je za zamantavanje. Tako ju je svitovala Vere Štringa, specijalizirana gatara za zavođenje muških. –Ako se oćeš s kojim od njih korteđavat, moraš pribavit koju vlas sa glave. Vlas triba zapalit u ponoć za mladoga miseca, prije nego šta ih počneš mantat! Tereža se držala uputa i zamantala mnoge. Kad je jedan od jarana otkrio njezinu tajnu, razbio joj je iluziju efikasnosti čaranja –Mogla si mi obrijat cilu glavu i čarat po vlasima, ali da nemaš ‘sis i guzic’, ne bi te moletom taka! Kolekciju je ipak nastavila upotpunjavati iz čistog športa.
Šoto-banka su lizioltarci krili komunističke pamflete, uzorni profesori prve isporuke opijuma, infišanice u čistoću po više pari intimnog rublja, kako im se ne bi dogodilo da ih zaboli, pa da završe likaru u mudantama koje nisu inkolane.
Skriveni inventar šoto-banka, svjedočio je o infišacijama, karakterima, te liku i djelu, više od statusa, podrijetla i obrazovanja.Kad smo se već uhvatili ovog pojma bilo bi grijeh ne spomenuti i najpoznatiju makarsku fjabu s trgovačkim bankom.
Kada je X, povratnik iz svita, od stare trgovačke obitelji otkupio butigu, prvi mu je posao bio promijeniti poziciju banka. Pultovi u svim radnjama oduvijek su bilo postavljeni uobičajeno. ‘Araz’ kupcu, u istoj razini s klijentom da se njime može komunicirati oči u oči. No, naš ‘Amerikanac’, poučen navodno iskustvom iz biloga svita, postavio je banak nekih pola metra ispod nivoa poda, pa je kupce gledao iz ‘žablje perspektive’
-To je tako u Ameriku da se klijenti čine većim i važnijim od prodavača!, objašnjavao je politiku poslovanja. Još je i stavio u kantun ugodnu tapeciranu katrigu, s natpisom ‘samo za dame’. Svijet se u čudu krstio, ali su se vremenom navikli na tako neuobičajen položaj ‘de fundo’ banka. Ipak, brzo se doznalo u kojem grmu leži zec.
Dakle pričalo se ovako…. Jedna je još dobrodržeća kuma iz Primorja, nakon zatvaranja ‘tole’ na pijaci, zadovoljna dobrim pazarom, odlučila sebe počastiti, te navratila u radnju našeg trgovca. -Faljen Isus, pozdravila je s vrata -Gazda ja bi jedno dva metra najboje mušuline za ušit podsuknju! -Evo sad ću ja kuma samo sidnite tute na katrigu di piše ‘samo za dame’!, ljubazno joj je ponudio šjor X i premda je klijentica odbijala govoreći kako ona nije dama, na koncu je ipak ‘presvitlu’ spustila na katrigu.
Onda se i raskomodila, zagalivši fuštan do kolina. U idealnoj poziciji ‘de fundo banka’, jarcu-trgovcu ukazala se sva raskoš onoga što je kuma krila pod suknjom i to u izdanju bez mudanata, kako je to nekad zbog socijalnih i praktičnih razloga i bio običaj. Uzeo je metar i ne žureći počeo mjeriti mušulinu, pogledom prikovan za raskošan prizor kuminog kapitala pod fuštanom. – Metar-dva-tri-četiri-pet…, i valjda bi tako zamantan izloškom raskomoćene kupravende izmjerio i kilometar, da ga nije fermala:
-Stani gazda, rekla sam 2 metra, a ne 22! Bojeći se izgubiti nenadani praznik za oči, zapeškereni je gazda dreknuo: -Kuco bleko! Ti sidi kako si sidila, a ja ću mirit kako sam mirio! Šest, sedam, osam…, pasao je i dalje oči, napominjući -Sve šta dalje izmirim je gratis! Toliko o ‘de fundo banku’. Sve za mušteriju!
Kuma bi u naše vrijeme tužila X-a za spolno uznemiravanje. No ona je riješila problem konkretnije. Čim je shvatila motive ‘ćiri-bimbaša’, zgrabila je s banka drveni teški metar i opaučila ga po ćiverici tako srčano da mu je ostala uspomena u vidu ožiljka do kraja života.
Na banku današnjeg Kamarina rasprodali smo sve fjabe. No, ima još i banaka i zgoda vezanih za njih. O tome u sljedećem điru. Do tada, dobro čuvajte robu sa svog životnog banka. Ne dajte nikome ispod cijene. ‘Čast svakome, veresija nikome!’
Piše Marino Srzić / foto Privatna arhiva
