Kad bi ćakule bile službeno registrirana društvena igra ili uvrštene na listu olimpijskih disciplina kao sport koristan za jačanje govornog aparata, Makarani bi bili visoko rangirani.
Ćakulanje poslovično pretpostavlja žene za sudionike, no to je samo privid. Itekako su joj skloni i muškarci. Muške su ćakule nemaštovite i konkretne, dok su ženske začinjene aluzijama, te jezičnim fjoreima. Muške za temu imaju intradu, ulov srdela, meteorološke prilike, politiku i fuzbal.
Ako su ogovaračke prirode bave se ženskim tjelesnim kvalitetama ili falingama. Ženske su ćakule bogatijeg repertoara. Obuhvaćaju gotovo sve, od dnevnih aktivnosti pa sve do zadiranja u najdublju intimu bližnjih. Otvaranje bezbroj tema u relativno kratkom vremenu, s nogu, na kali ili pijaci, ne može se izjednačiti s običnim razgovorom.
Smisao ćakule nije samo informirati, nego i donijeti sud, te na koncu optužiti. Vrhunac takvog brzopoteznog razgovora je pokrenuti ako ništa drugo, onda barem novu ćakulu. Lančanom reakcijom od uha do uha, ćakula se širi brže od bilo kojeg infeta, pa i korone. Kvaliteta ćakule neće nikad izostati ako se krene u dva smjera. Prvi je –Šta ćeš danas za ručak?, a drugi je tradicionalni makarski – Di su se, jesu se … Uz nastavak –S kim su se, kad su se?, već imamo ćakulu visoke kakvoće.
Ribari znaju da riba najbolje grize na smrdljivi mamac. Što se više ‘čuje’, to se boje vata. Jednako je i sa ćakulama. Što je tema šporkija, to je i ćakula efektnija. Stoga se najveći interes vrtio oko pikantnih situacija. Na cijeni su posebno bile, ‘čingi-lingi’ epizode, ‘škuribanda’ sage i ‘šigi-mici’ serijali. Takvih sadržaja nikad nije manjkalo, a kada bi se u štoriju uplele i profesionalke ‘drevnog zanata’, ćakule bi dobile težinu i avancirale do dnevnog tiska.
Makarski anonimni dopisnik (moguće L. Klarić), objavljuje u splitskom dnevniku ranih 30-tih godina prošlog stoljeća, slijedeći ‘ala ćakula’ napis:
‘U Makarskoj već duže vrijeme gostuje Behkija K. iz Travnika. Gdje god se pojavi zapaljena kafanska publika poziva je na bis s uzvkom ‘ Behka, ko jabuka si mehka!’. Izgleda da je naprasito morala iz Splita, pa novi angažman nalazi tijekom sezone ovdje. Pjeva umilno ko slavuj kad bigliše. Posebno je popularna kod publikuma sevdalinka ‘Moj dilbere’. No zbog nereda, kojeg kod muškog roda zna izazvati, dobila je progon i iz Makarske. Kad je policijski isljednik upitao radi čega je polomila sve čaše sa stola gostiju, samo je izjavila –Bio mi merak! Šteta karijere ovako nadarene pjevačice.’
Kada je autor redaka prije puno godina slučajno intrao na ovaj članak izrezan iz novina i ostavljen u jednoj od starih knjiga iz arhive knjižnice, znao je koga će pitati o detaljima zanimljivog slučaja. –Je li šta znaš o ovome?, upitao je pokojnu Maricu R., staru Makarku, dobro ćakulonski potkovanu. Ne samo da je odmah znala o kome je riječ, već je zauvijek štoriju o fatalnoj Bekhi, spasila od zaborava: ‘Da je li znan! usfulminala se. –To je bila jedna štramba i nevoja. Vele ti je učinila škandala po kućama. Svi su muški podivjali za njon. A za vidit ko armerun. Kvintal u njoj!
Ali onda je bilo u modi –Debela pa lipa! Pušila je ko Turka, a i bila je Turka. Nastupala je u krčmu na Gorinku. Tamo je uvik bio raspašoj. Ženske koje su bile u ‘Marijinu kongregaciju’ dogovorile su se učinit demonštracije kontra te Sodome i Gomore. Zarad ote Bekhe muški su kasnili u urede, zaspali bi za u poje i na ribu, nisu otvarali butige. Žene su čupale kose, tukli su se priko skala i solara. Ane Tarantela je svome govorila – Jesi li koju našu poštenu ženu moga nać za jaranicu, a ne tu s kamišom u ćunki! Ženske su se dogovorile jednu večer učinit prosvid prid krčmu di je nastupala.
I ja san išla vidit šta će bit. Behka je na vas glas je pivala ‘Omere-dilbere’. Vaja reč pošteno, lipo je pivala! Žene su udrile kontru i zakantale ‘Ljiljane bijeli nebeskog raja’. Dalo joj je u glavu šta su je nadglasale, izašla je na vrata od mehane i zapritila se -Šta je bolan žene, jel’ vam Bekha kriva što agama kući ne pjevate! Sikter!, to oće reč po naški –Kuco! Muški su stali na njenu stranu i potirali žene doma. Onda je Behka učinila skandal, oblejala se i sve porazbijala. Dobila je šup-kartu iz grada.
Opet je nasta mir Božji. Sve dok nisu došle nove animirke Ruskinje šta su tamburale na onim njihovim balalajka- inštrumentima. Mogu reč da mi ta Behka isto nije bila mrska. Je bila nesrića, ali bila je dobra! Ja sam bila kontra njenog šporkog zanata, ali je bila meka srca. Evo vako… U to je vrime s murve pa mali od jednog maranguna, velikog bekrije. Malešni se tako ruvinja da je dr Juraković reka –Ili ga vodite u Trst na operaciju ili će cili život ostat cotav. A odakle šoldi sirotinji?
Marangunova žena mi je svidočila da joj je jedno jutro zorom Behka došla na vrata i kazala: –Evo vraćam dug. Više je tvoj aga kod mene ostavio nego što će koštat da ti sina spase. Nek ti je berićetno! I izvadila je iz prsiju faculetić s velikim šoldima. Mater se rasplakala i primila, iako je znala da joj muž nije ima toliko jaspri za zapit i kurbat se.
Mali se anperisa i noga mu je bila drita ko svića, eno ga još orja. Kasnije smo čuli da su bidnu Behku pribili i bacili je u kunetu di je i skončala. Marangunša joj je uvik plaćala mise! Nije tribala, jer je sigurno sa svim postolama otišla u raj!’
Eto razjašnjenja jedne ćakule stare osamdeset i rešto godina.
Premda je materijala za olajavanje bilo više od trenutnog broja turista na rivijeri, čini se da su teme vezane za ‘šporkarije’ oduvijek bile prve na top-ljestvici.
Stariji su pričali o svojoj suvremenici Bari Grezoj. Ta nikad nije fermavala komentirat blud i nemoral, no u začuđujuće afirmativnom tonu. Inače je bila bogoljubna i duševna. Lascivna brontulanja bila su joj švog. Ili kako bi se danas kazalo ‘relax terapija’ –Bolje da blejim nego da zla radim!, pravdala je svoju glasnu aktivnost. Bila je svjesna golubova koji su joj genetski lepršali po šufitu glave –Ja prkljetam o šporkarijama, a nisam ih duperala. Vi se činite fine, a sve ste okusile!, oplela bi po tobože ćudorednim slušateljicama koje bi se razbježale da ne bi još gore obruškale.
Nije dala na žene paloga morala. Nazivala ih je prostim izvornim imenom, ali ih je branila žešće od državnog pravobranitelja. Berekini su je impicavali znajući za slabu točku. –Šta braniš te nevojnice. Dobro se kaže; ‘mlada kurba, stara prosjakinja’ –Nego kako!, odvratila bi Bare –Neće obrnuto! Bar je učinila posal! Ne bi pod stare dane!
Netko bi je učeniji opomenuo, poput poznatog odvjetnika–Kad ih već spominješ, zovi ih ženama najstarijeg zanata, a ne tako vulgarno! –A no, no moj advokat! Vi ste advokati od najstarijeg zanata, jer kad je čovik stvoren odma se počeo parničit sa Svevišnjim, a one bidne nisu! Onda ste vi šjor advokat čovik od najstarijeg zanata!, podviknula bi cereći se, a pravnik bi pobjegao da izbjegne daljnju sramotu.
U žarkoj obrani ‘prijateljica noći’ Bare bi znala reći –Nevinija je kurba, nego furba. Furba će zahebat svakoga, a kurbu će jadnu svako! Eto kako jedno -f na početku pojma može opravdati -k, na kojeg se čistunski gađalo kamenicama. Kad su profesionalne ‘dame iz polusvijeta’ nestale službeno iz života novog sistema, izgubivši pravo legalnosti poslovanja, Bare je patila. –Bidnima su im kruv digli. Di je ona radost i veseje kad bi mornari i soldati došli. Di je ono incanje po Gorinki! Išli su očistit državu od kažina, a sad nema većeg kažina od države. Falše su kurbe zasile u fotelje, pa prave nemaju posla. Pu, pu, en ti takvu zemju! Bukala bi kalom dok joj ne bi zaprijetili.
Umrla je blažena. Osim šprokog jezika sve je drugo na Bari bilo čisto. Ono zemlje što je naslijedila, prodalo se i dalo sirotištu. Tako je napisala u oporuci: ‘Tamo su dica nesritnica koje su ih morale negdi smistit. A to su dica od suca, ašešura i likara! Prid svitom i Bogom su nevinu dičicu zatajili!’ Bila je to posljednja Barina potpora njenim štićenicama, koje je šćeto-neto zvala onako, kako su ih uvijek zvali na ovim prostorima; kurbama.
Zanimljivo je kako je bilo još širokogrudnih braniteljica ‘dama iz polusvijeta’ i to upravo iz redova revnosnih vjernica. Da se ne bi ogriješile o nauk Svete Matere Crkve, uvijek su spominjale primjer svete Marije Magdalene. –Nisu one nesritnice krive, kriv je život šta ih je slomio. Ne sudite, jer ćete biti suđeni! Uz to bi i izrecitirale i redak iz napjeva o svetoj Magdaleni: ‘Sa sedam grija sapletena biše, al se pokajala, pa je Gospodin voli ponajviše!’ Tako bi ostalim lizioltarušama začepile gubice.
Grezi, no uobičajeni pojam ‘kurba’, upotrebljavao se i u onoj poslovici koja ne optužuje prodavačice ljubavi nego pretvornike i licemjere. Za svakoga floćuna, posebno iz redova političara, znalo se reći–Infloćaju pošteni svit. U kurbe su i riči oči!
Eto dragi pratitelji Kamarina… Danas smo se dirnuli škakljive ćakulonske teme. Ne treba joj ponavljati pučki naziv, jer je Kamarin ipak jedna pristojna rubrika. Čudno, kako je na kraju i politika upala u priču. Naravno da je riječ o čistoj, ma najčišćoj slučajnosti…
I još nešto. Danas bez fotografija na kojoj bi mogli prepoznati nekog od predaka. S obzirom na temu, tko zna…Uživajte u panoramama Makarske kakve više nema. Ono drugo prepustiti mašti.
Piše Marino Srzić/ foto: privatni album
