Četvrtak, 28 ožujka, 2024
NaslovnicaKOLUMNEKamarin Marina SrzićaKAMARIN MARINA SRZIĆA: O čudu televizije i prvim TV prijemnicima u Makarskoj

KAMARIN MARINA SRZIĆA: O čudu televizije i prvim TV prijemnicima u Makarskoj

Svakidašnjica nam je postala omeđena granicama ekrana. Izvan zaslona mobitela, laptopa, tableta i računala kao da nema života. Nove ljude više ne upoznajemo u điradama nego na društvenim mrežama. Čak ih nazivamo i prijateljima, makar ih uživo nikad nismo vidjeli. Nova saznanja usvajamo preko Google-tražilice, a za librima rijetko posežemo. Umjesto dobrog starog korteđavanja, legendarni sezonski galebovi odlučuju se na internetske aplikacije za upoznavanje fureštica. Tako im je komotnije, a i vrućine su sve veće pa ih je strah da ne afanaju taman pred osvajanje neke strankinje. Od svih ekrana nedostaje nam samo onaj veliki kino-ekran, nekad romantično nazivan platnom. Od zatvaranja starog kina u sklopu Filipina, osuđeni smo filmofilske užitke zadovoljiti u Splitu ili još u ‘većim’ sredinama poput Podgore.

TV produkcija još uvijek uspijeva ne kapitulirati pred tehnološkom ekspanzijom. Zrelije pučanstvo i danas smatra vjerodostojnije vijesti s Dnevnika državne televizije od onih s internet-portala. Usput, lokalno gerijatrijsko stanovništvo zahtijeva posvemašnju tišinu za emitiranja TV prognoze. Ti vremešniji još pobožno prate izvještaje o prinosu uljane repice i suncokreta. Inače, što se tiče ulja, od masline nikad nisu dalje odmakli. Štorija o TV-maniji krenula je davno i postala dijelom povijesti, gotovo legendom iz drevne prošlosti. U godinama kada se na prste moglo izbrojati broj prijemnika u gradu, sve bi započelo sa zahtjevnom, kompliciranom i prije svega skupom nabavkom TV- aparata. U jednoj makarskoj obitelji ta je stresna operacija, prije gotovo šezdesetak godina, izgledala ovako…

-Šta to radiš majko?!, uhvatio se Jerko očajnički za glavu, našavši roditeljicu pred hrpom žica, cijevi i ostalih dijelova, koji su se nekad zvali TV aparat RIZ 101. –Šta to radiš s televizijom, jadan ti sam!, potresen je počeo nabrajati i usput se opraštao od ponosa kuće, TV prijemnika koji je ponosno stajao na sve četiri noge nasred tinela. Brojao je dane kada će ga otplatiti i deliberat platnu buštu od kredita, ali kad je kupovao nije žalio. Izabrao je u butigi na vrhu splitskog Pazara prije godinu dana najskuplji model. Preporučio mu ga je nakon duge ekspertize legendarni domaći meštar Rudi Kozlina. Na ovog stručnog i svima omiljenog sugrađana, gledalo se s posebnim rešpektom.

–Eno završio moj u doktora!, brišući faculetićem suze, kazala je Ane susjedi. –Misusovo! Šta mu je?, zabrinula se ova –Katar na štumku? Kolap? Jeste ga odveli u Petkovića ili je iša kitno za Split? –Ma ne oni moj buzdo od muža! Lako bi bilo za to. Uvik se on škapula! Nego moja jadna televizija. Ozbiljno je stanje. Reka je doktor za televizije Kozlina da će učinit sve šta je u njegovoj moći, ali da ne gojimo puno nade!, tronuto je objasnila Ane. –Ako ga on ne digne iz mrtvih onda neće niko!, složila se susjeda. –Ruke mu se pozlatile! Da ga nema i ono bi malo televizija krepalo od…, nije znala za tehnološke bolećice pa je bubnula –Od punte na plućima! Doduše tu nije ni puno falila, jer je majstor Kozlina servisirao i Rendgen uređaje.

Nitko nije puno znao o ovom čudu tehnike, pa se kupovalo odoka. Prvenstveno se pazilo na izgled i boju furnira kojim je makinja bila obložena. Kada je Jerki prodavač ponudio najluksuzniju verziju, onu s pripadajućim kabinetom što se otvarao poput kredence, nije se dugo mislio. –Dajte nasjkupji!, odmah je odlučio i uz velike ga muke prebacio na vapor pa sinjim morem do Makarske. Uža i šira obitelj prizentala se na Velikom mulu, dočekujući ga svečanije, nego što je puk dva stoljeća ranije pozdravio dolazak relikvija svetog Kleme iz rimskih katakombi. Aparat je prenešen s pomijom, a mater ih je dočekala na vratima s blagoslovljenom vodom i obilato poškropila grančicom masline. Redale su se večernje premijere s brojnom publikom. Susjedi i rodbina s kojima dugo nisu govorili, došli su privučeni atrakcijom pokajnički na vrata i izvinili se za sve petavanje rogova i dišpete unazad pedeset godina.

Stara je mater bila malo zbunjena novim komadom inventara zbog kojeg su morali iz sobe izbaciti staro komo i predati ga tumidi konobe. Sin joj je s pacijencom objasnio da se slika prenosi izdaleka nekim valovima u koje se ni sam nije posve tendio. Činilo mu se da je shvatila. Da nije shvatila ništa, doznalo se kad je umjesto uobičajene borše s pijace dovukljala tri pune kofe. –Šta će nam četri duzine jaja, kad ih imamo doma za napunit sve tave?, upitala je zbunjena nevjesta. –Ne možeš pustit svit gladan! –Ma koji svit? Da ne bi ranila one šta mi dođu svaku večer prid televiziju? –Ne te prid televizijom, nego za one iz televizije!, energično je odgovorila, te spominjući padišpanj, otišla u kužinu žbativat jaja. –To je za onu finu gospoju Gordanu Bonetti, ne mogu njoj ponudit jaje na oko, ko da je težakinja!, objasnila je.

Uz sve lekcije stara ništa nije shvatila. Jerko se u to osvjedočio našavši je pred temeljito raškavidanim i deškvarganim ljubimcem, RIZ-om 101. Nisu ga zvali tako, nego ga krstili Grišpom, u čast pokojnoga barbe koji im je ostavio nešto dolara na računu u Kaliforniji. –I stoji mu njegovo ime! Isti on!, govorila je stara, brišući suze za neprežaljenim bratom.–Kako može čejade sličit na televizor, krstila se nevista. –Isti! Doli tanke i malo dežbijego noge, gori širok i plećat, na vrvu ritka kosa ko te dvi žice od antene!, objasnila je svekrva. Brat Grišpe je već godinama ležao u San Pedru pod pločom, a sad je došao red i na TV-Grišpu. –Grišpu si salamaštrala!, vikao je očajni Jerko. –Nisam brata svoga, nego su nesritni crnci digli rivolver na njega, rasplakala se na spomen kobne bratove sudbine –Crnci, crnci duša van se zacrnila, rasistički je oplakivala brutalno umorstvo brata. –Ne brata tvoga Grišpu, nego ovoga Teve Grišpu, šta je bio i više od brata!, ronio je suze Jerko.

 

–Zašto si majko na njega ruku digla! Malo se primirila i počela objašnjavati -Za upoznat Bonetijevicu i dignit bod od onog koleta šta joj viri ispod kostima, uvik mi pobigne! Tila sam isti takvi isplest sebi za jednu veštu od velura koju mi je Grišpe posla 1939. kad sam… –Ne spominji mi ime Grišpino više, prekinuo je i da mu nije bila mater smirio bi je šakom posrid ćiverice. Onda je nalio bićerin rakije i malo se rekupera. Popila je i mater za smirit batikvor od kojeg je patila. Po ure su samo mučali i gledali na ostatke Teve Grišpe razasute po tlevu. –Jesam ti lipo sve objasnio, alkoholom primiren, počeo je Jerko. –Ti si jedna pametna žena. Uvik visiš u kinu i znaš da to nije zapravo nego je samo film! -Je, ali ja sam računala vako… U kinu je veliko platno i da je potriba na njega bi stala cila Makarska, a ovo je mala škatulica i nisam razumila kako tute mogu svi stat, pa sam išla vidit!, zaplitala je jezikom dobro nasupanim sadržajem bocunića. –Lipo si vidila, sad nećeš vidit više ništa!, rezignirano je odvratio sin. –A da je zvat doktora Petkovića ili don Srećka. Bogu je sve moguće, pokušala je naći rješenje za reanimaciju Teve Grišpe. –Neće mu pomoć ni Kozlina, likar za televizije! Gotov je nema ga više!, zadrhtao je glas Jerki. Aparat su dostojno sahranili u đardinu iza kuće i svaku godišnjicu stavljali bukete–Samo najbolje za moga Grišpina! Ne žalim stavit najskupje kladiole, naručivala je stara u cvjećarice Erne.

Štedila je cijelu godinu, ukinula preplatu na vjerski tisak, prestala kupovati bombone Plavi 9 i cijelo dugo, toplo ljeto nije uzela ni jedan sladoled u Makedonca. Ušparala je za novi aparat i kada su ga donijeli na vrata, svečano je objavila–Evo je došla Klemica! -Koja Klemica, to je Rudi Čajavec 522!, podučio je tehnološki potkovani unuk. –Nije nego Klemica! Ista moja pokojna teta. Basetna i velikog droba, ko ovi ekran, a stanbilzator je isti ko tetina goba! Ona nam je ostavila ona dva vrtla na Bilajama, a meni medajun šta ga obisim oko vrata za Božić! I nije bilo druge, nego televizor opet krstiti i pokojnog Grišpu zamijeniti s dobro stavljenom Klemicom, debelog ekrana i s gobom od stabilizatora.

Mater je dočekala i Ei-Niš portabl, nazvan po rođaku Zamariji, jer je bio malešan kao i rečeni aparat. Kad je u kuću došao raskošni Gorenje-Korting u koloru, nije bilo premišljanja –Pitura ko na ćunki Tereže Lugareve! Nek’ se Tereža zove!

Kad je umirala zavjetovala je nasljednike –Nemojte mi zaboravit kitit grobe Grišpe, Klemice, Zamarije i Tereže, više su mi oni radosti dali nego falsuni od judi! Unuci su dostojno izvršavali obavezu. Dapače su i uglas rekli, nakon kupnje prvog prijemnika s tankim ekranom –Tanak, tišikav i elegantan ko naša baba Bepe. Krstit ćemo je sa Bepina!

Tako su se u domu jedne familje iz naše kale, televizori izredali kao rodbina u vižitama. Dolazili su, boravili i zauvijek odlazili, ostavljajući traga u životu domaćina. Kako im se današnji TV član obitelji zove, autor ne zna, ali će se raspitati i javiti vam.

Tako je bilo s Makaranima pred ekranima. Kako je bilo s Makaranima na ekranima? Danas imamo dovoljno domaćih mladih i uspješnih pjevača, glumaca i na drugi način medijski eksponiranih, da njihova medijska popraćenost ne izaziva fascinaciju. S TV-a nam se obraćaju i lokalni političari, a u reportažama, anketama i blic-intervjuima i običan puk, te ugledati susjeda na ekranu više nije iznenađenje. Nekoć je to bio pravi spektakl.

O nekadašnjim infišancima u praćenju svakodnevnice objektivom kamere za tjedan dana… Do tada vam potpisnik teksta neće preporučiti apstinenciju od ekrana. Jer da u zadnjih kvarat od ure u niste gledali u ekran, preskočili bi današnji Kamarin. A to bi bilo šteta. Tako skromno pretpostavlja autor redaka, a vjerojatno i pokoji vjerni pratitelj na portalu Makarska danas.

Današnji je Kamarin posvećen šjor Rudiju Kolzlini koji je do zadnjeg časa na životu održavao sve naše pokojne Teve Grišpe, Klemice, Zamarije, Tereže, Bepine…
Ekran naš svagdašnji daj nam danas!
Piše Marino Srzić/ foto privatni album

- Oglas -