Iz tjedna u tjedan na portalu Makarska danas, iz našeg Kamarina dupkom punog antikim pojmovima, izvlačimo po koji starinski izraz. U nadi da zaboravljeni govor predaka ne uhvati plijesan i tumida zaborava, danas na luftanje vadimo; ‘furešte’ i ‘fetive’. Nazivi, naravno nisu isključivo makarski. Isti su se duperavali diljem Dalmacije, a sinonim su za doseljenike i domoroce. Premda su izrazi još često u upotrebi, prilike su pojmovima očekivano promijenili značenje.
Svaka štorija koja puca ‘drito u sridu’ brzo i izduši, te ostane suha i bez zanimljivih dodataka, fjaba, fjoreta, zgoda i berekinadi. Zato krenimo s pričom o došljacima i domaćima, zaobilaznim putem. -Okolo kole, pa na mala vrata, kazali bi stari. Tako će sigurno biti više šuga i sočnog materijala.
Lokal-patriotski napjevi i prigodne himne, veličaju povijesne događaje, junake, te moralne kvalitete domaćeg puka. Rijetko se kada među strofama nađe mjesta za došljake. U makarskom slučaju nije tako. Napjev, popularno zvan ‘Klemento sveti’, spjevan i skladan u čast sveca -zaštitnika grada, u jednoj od kitica demokratski ističe i one koji nemaju duži staž boravka pod makarskom nebom.
U stihovima: ‘Daruj došlaca uza starenika, nek’ ti je dika!’, naglašena je jednakost doseljenih i starosjedilaca. Bilo je bitno istaknuti važnost jednih i drugih za prosperitet i harmoniju u ‘državi Makarskoj u Dalmaciji’, kako su grad ambiciozno nazivali autori ‘svetopjesne’.
Zaključilo bi se, evo otvorene sredine s ljudima bez predrasuda koji raširenih ruku primaju svakog došljaka što je svoj dom odlučio zasnovati pod Biokovom. Je li zaista bilo tako u makarskom slučaju? Odmah valja isključiti gruba vremena i izvanredne situacije, izbjegle, prognane i progonjene. U takvim prilikama Makarani srčano primaju potrebite pod svoj krov i bezrezervno dijele što imaju. Različita je pak situacija pri doseljenjima i migracijama drugačije vrste.
U odnosu spram doseljenika, starosjedioci su imali cijelu skalu najrazličitijih reakcija; od posve neprijateljskih, preko distanciranih, do servilnih i ulizivačkih. Jednom riječju onako, kako su to prilike i vrijeme diktirali, a interesi navodili. Makarani, premda nisu nosili nadimak ‘šetebandjera’, poput primjerice Dubrovčana, dobro su se u životnoj praksi znali voditi onom pučkom doskočicom –Barjak vije, kako vitar puše!
Doseljenici su u službenim maticama i popisima, dugo pisanima na talijanskom, obilježeni terminom ‘nuovi abitanti’. Po uvođenju hrvatskog kao službenog jezika, termin se mijenja u ‘priseljenike’ ili se za novo-pridošlu obitelj naznačuje; ‘nijesu domorodci’. Uz podatak o destinaciji dotadašnjeg prebivališta, napominje se i vjerska pripadnost.
Tako za obitelj Pasco (stigli iz Venecije) čiji članovi obnašaju vodeće upravne funkcije u gradu, u ‘Stanju duša’ iz 1802. stoje tri okomite crte. Oku nevičnom iščitavanju starih listina, takav znak ne govori ništa. No u kasnijim, tipiziranim knjigama, stvar je već jasna. U rubrici pod naslovom ‘religione’ (vjeroispvijest), stoji ‘ritus greci’ (grčkog obreda). Riječ je dakle o pravoslavnima. Otkud pravoslavni pa drito iz Venecije na našu bandu? Riječ je o doseljenima u Veneciju s područja Grčke do čijeg je teritorija dosizala vlast Mletačke republike. U istom popisu s početka 19. stoljeća još su dvije obitelji signirane znakom tri linije; Grimani i Đorđević. Podrijetlo ovih Grimanijevih, vjerojatno je slično onom Pascovih. No tu postoji legenda. Jedan od providura Grimanijevih (često prezime u Italiji), usvojio je momka grčkog podrijetla, dao mu prezime i školovao ga. Naraštaji tog usvojenika zadržali su staru vjeru i tek poslije prihvatili katoličanstvo.
Dimitrije Đorđević označen je pravoslavcem, a pod rubrikom ‘patria’ stoji da dolazi s područja ‘ditionis Othomanica’, pod kontrolom Osmanskog carstva. Vrlo je uspješan trgovac i ženi se domaćom djevojkom iz roda Drviš. Dimitrijeva pripadnost istočnom obredu ističe se povremeno. Pri bilježenju rođenja nekih od kćeri pojavljuje se u rubrici ‘religione’ naizmjenično oznaka ‘ritus gracei’ i ‘catolico’. Otac je Kate Đorđević, u jednom od Kamarina spomenute heroine iz doba makarske kuge.
Makarskim Talijanima; Raffanellijima, Antonijievima, Filippettijevima, Zanchijevima… i ostalima, koji u jednom periodu čine pristojan postotak stanovništva, talijanska se nacionalnost i ne spominje. U vrijeme dolaska, nacija kao takva i ne postoji. Naglašavaju im se područja odakle su pristigli; Venecija, Molfetta, Abruzzo…
Jednako je i pod carevinom Austrijom. Grabneri su podanici iz današnjeg austrijskog areala, a Torkari iz kranjskog dijela carevine. Ne naglašavaju se Austijancima niti Slovenicma.
Što je s Vlajima, bodulima, pa i Primorcima? O tome, autor redaka piše u svojoj knjizi ‘Škritorij i maškadur’: ‘Animozitet spram ljudi iz Zagore vladao je dugo, sve dok se nije prebacio na Hercegovce. Tako se u članku stranačke tiskovine s kraja 19 stoljeća, u jeku političkih borbi, spočitava podrijetlo dr Majstroviću, rođaku uglednih makarskih Mastrovića: ‘Što hoće to crno Vlašče iz ljutih Dragljana? Othraniše ga i odgojiše dobrostivi makarski rođaci, a on se uzoholio pa na velikog ata uzjahao!’
Ni boduli ne prolaze lišo. Na račun bračkih, plemićkih korijena don Emilia Marie Vusia, gradski krugovi brontulaju: ‘Neka po Bolu djedova mu mletačkih prodanaca razvija bandiru San Marca, a nas narodnjake ostavi s mirom. Kakva je tvrdica da i ne kažemo. Iz njegove novčarke niti jedne krune za sirotinju nije izašlo. No za bogate trpeze i boce najboljega šampanja je vazda imao!’
Obruškali su i Primorci. Ne zbog podrijetla, jer su rodni korijeni puka gradskog i prigradskog bili isti, već zbog socijalnog statusa ‘contadina’. Za nekog Čović -Begu iz izumrle kotiške obitelji, čiji su se srodnici među prvim doselili u grad, kroničar bilježi: ‘Ne učini ovi čovik od svog života dobra ništa. I blago i zemlje raskuči pa sad sidi prid vratimin svojih rođaka i časno im ime kvari, sveudilj kletuć, pa opet moleć Svevišnjega. Grijota je da se ovaj seljak priprosti Begom i nazivlje, ter pljuje po poštenom podrijetlu stare kotiške korjenike.’
Došljaci, zaista stranog podrijetla; talijanskog, austrijskog, kasnije srpskog, prolaze bolje. Vezano je to uz domaću bolećicu koja sve strano smatra boljim. Štajerske krafne i leskovačke mućkalice dobivaju u najbržem roku vatrene simpatizere. Što gastronomske, a što političke.
Posprdnom gledanju ‘fetivih’, na nove Makarane, moglo se suprotstaviti samo s dva tipa ponašanja; prilagođavanjem novom ognjištu („u Rimu po rimski“) ili nametanjem kroz materijalni napredak. Ovo posljednje nikoga nije ostavljalo ravnodušnim, pa se status nekad davno prispjelih ‘dopuza’, brzo mijenjao u prefiks; ‘našeg čovika’. Bušta s jasprama garantirala je brže uvažavanje nove okoline od bilo kojeg istančanog sociološkog procesa. Neupitno je kako se običaj nastavio i do našeg vremena.
Da je grad bio osuđen samo na one od ‘stoljeća sedmog’, još bi se više grintalo za dobrim starim vremenima. Upitno je koliko su zaista bila dobra. Nadu da će biti bolja u neprekidnom su doseljavanju donosili ‘došlaci’. Rasfriškavali su krv ‘starenika’, inicirali napredak, nudili nove ideje, marno radili i vremenom formirali lik novog Makaranina.
Što je te nekad davno doseljene, razlikovalo od kasnijih doseljenika? Poštivanje zatečene tradicije i štovanje lokalnih navada, bili su jedini mogući način za skladan suživot sa starosjediocima. Karte su se kasnije, rečeno jezikom briškule, loše pomišale i danas više ne znamo u koga su kupe, a u koga špade. Nekad je ‘karika’ najjača karta u toj životnoj briškuli značila; poštenje, čast, radinost, bogoljubnost, poštivanje bližnjeg. Danas je ‘karika’ ; imati i posjedovati pod svaku cijenu.
Ostaje još jedan zanimljiv detalj. Makarani su ‘nefetive’ zvali ‘opuz-domuz’. Opus domus na latinskom znači; dom, obitelj. Otkud ovaj latinski naziv za nove sugrađane? Djedovi nam uglavnom nisu bili vični klasičnim jezicima, a od latinskog su znali samo kao papagala ponavljati na misama nerazumljive formule. Nije jasno kako se latinski našao u označavanju došljaka? Ako se netko dosjeti, neka javi. Do tada još jedno originalno promišljanje o doseljenicima starog Makaranina. –Nije mene nikad bilo briga je li Vlav, bodul ili je naš! Moga je bit i iz Abesinije, samo da je dobra kumpanija za zahebavat koga umišljenoga i fijenog! Takvi su falsuni najgori, pa da su i iz moje kuće! E onaj koji će ih skupa sa mnom uvatit u đir, mi je ko brat, pa da je i Kinezac!
Eto, makar moralno upitna, ova poruka je svakako ljudskija i toplija!
Piše Marino Srzić / fotografije: privatna arhiva
