Danas ćemo o negdašnjim makarskim kumovima i kumovanju. Narodna umotvorina; ‘Bog na nebu, kum na zemlji!’, govori o nekada visoko vrednovanoj ulozi kumstva. Nije da se i danas kumovi ne spominju. Iz medija svako malo izlete vijesti; ‘Neprimjereni honorar odobrio joj kum ravnatelj’ ili ‘Nema diplomu, ali ima kumu u komisiji’. Mogli bi tako još redati, no šteta slova. Uostalom ni preci nam nisu bili cijepljeni od sindroma kumskih privilegija.

Definicija kuma označava osobu koja pri sakramentnu u ime krštenika polaže krsni zavjet. Osim krštenih postoje i krizmani kumovi, a u narodu se ustalilo nazivati kumovima i one koji svjedoče na vjenčanju, premda službena formulacija naglašava kako je tu riječ samo o svjedocima.
Na početku prve dostupne makarske Knjige rođenih iz 1710. godine, zabilježeno je krštenje Antonije, kćeri Nikole Pavlovića Bolonjića i njegove žene Barbare. Kao ‘compare’, što je učestali naziv za kuma ili kumu, navedena je makarska plemkinja Šimica Kačić Terzić. Termin ‘compare’, izlazi iz upotrebe. Ostaje dugo u jeziku puka, kao; kumpare ili kumpar. Natpisi s glinenih vrčeva, prodavanih po fijerama, poručivali su -Bevi kumpare! ili –Pij kume!

Upisi vođeni na talijanskom kasnije upotrebljavaju nazive; ‘padrino’ za kuma ili ‘madrina’ za kumu. Prisutna je i rubrika s naslovom ‘testimoni’, svjedoci. Broj se okupljenih oko krštenika penjao i do šest osoba, po troje kumova s isto toliko svjedoka. U tom slučaju riječ je o praktičnom motivu. Nije zgorega bilo imati kojega padrina, madrinu ili testimona viška, posebice ako su bili dobro ojaspreni, potkoženi trenutnom valutom. Kada bi u kumčetovu životu nastupile neprilike, moglo se računati na onu–Kume izgori ti kesa!, pa bi barem jedan od tri kuma ili svjedoka, kesu i odriješio.

Oglas

Na krštenju obavljenom u katedrali Svetog Marka, 29. lipnja 1842. na dan svetog Petra i Pavla, svoje potomke krste roditelji Grgo Šalinović i Tada Rupčić. Datum je znakovit. Za pretpostaviti je da se u Makarskoj nisu našli samo radi krštenja, već i zbog nadaleko poznatog sajma svetog Petra kada je cijelo zaleđe dolazilo trgovati. Ovo je krštenje prilično neobično. Roditelji odjednom krste tri sina i dvije kćeri. ‘Djecom Božjom’ tako postaju; Josip, Andrija, Šimun, Marija i Ernesta, u dobi od 7 do 15 godina, što nije standardno. U fusnoti stoji kako su svi rođeni u Dračevici kod Mostara, području pod Turcima. Doznajemo i da se obitelj vratila u Dusinu, svega dva mjeseca ranije. Razlog tako kasnog i grupnog krštenja bi mogao biti u neprilikama s turskom vlašću, no upisane napomene otkrivaju drugo. Šalinovići su ušli u brak1816. godine u Plini, ali nešto nije štimalo. Zapis bilježi kako su djeca krštena nakon obavljene vjerske poduke, a činu se pristupilo poslije pomirenja roditelja (‘dopo la riconciliazione dei genitori’). Događaju je prisutan biskup Giuseppe Godeassi, što govori o važnosti događaja. Kumuju sve redom ugledni građani; Bartulović-Puović, Solitro, Nonković, Ivanišević. Eto zanimljive crtice iz starog zapisa krštenika, koju bi još valjalo istražiti.

Nerijetka rađanja izvanbračne djece nude zanimljive štorije o kumstvima. Djeca rođena izvan braka, krste se u žurbi. Kumovi su im primalja i remeta, a djeca često dobivaju ime tajnog oca. Krštenje imenom iz obitelji nezakonitog muškog roditelja, bila je svojevrsna osveta majke. Na taj način davala je do znanja tko je pape novorođenog.

-Vidi šesnoga mladića, pari konte, a iđe ulovit kojeg cipla i zaradit banicu za sebe i tužnu mater!, komentirala bi koja ćakulona. –Ne da pari konte, nego i je konte! Ono govno od čovika mu je mater u vinogradu privrnio, inbarka svoju turpidinjeru u njezin donji porat i poslije činio fintu da nisu njegova posla!, odvratila je sugovornica . –I sad mali lovi ciple, umisto da je na študije! Nosi papino ime, ali šta će mu ime bez bezimena. I ja sam Marija, ali nisam krajica Marija!, završile su s ekspertizom o podrijetlu mulca.

Neprimjerena starost oca, često rađa sumnju kako je dijete začeto izvan braka. Prema štoriji vezanoj za takav slučaj, bilo je ovako…

Mlada djevojka od Imotskog došla je trbuhom za kruhom služiti u Makarsku. Plan joj je bio i udati se. Sirotica nije imala velikog izbora, te je završila pred oltar s postolarom koji se više bavio pražnjenjem bocuna nego krpljenjem šjola. Uz to joj je po godinama mogao biti djed. I dalje je služila, te usput zaradila i drob koji je sve više bubrio i dizao traversu ‘inpijo’. –Svo zlo bilo u tome!, kazao joj je muž, otkrivši da je ‘uhvatila zeca’ i bez da je puškom išla u lov. –Kad se dite rodi, neka mu pravi pape bude kum!, podučio ju je furbastoj metodi. Falši je ćaća obećao činiti kuco da tajna ne bi došla do ušiju zakonite gospoje nelegalnog oca. No diskrecija nije bila mukte, nego masno naplaćivana. Svaki je mjesec dolazila bušta s pristojnom svoticom, a pred blagdane je stvarni ćaća u ulozi kuma dolazio darivati ‘kumče’. Domaćin bi ga uvijek dočekao s istim pozdravom –Naprid kume izgori ti kesa!, na što bi mu pravi pape odgovorio. –Lipo je bilo nazad toliko vrimena kad mi je gorila ona kesa doli, nego će mi domalo, ako nastavim vako, izgorit i ova kesa sa šoldima! Pelješili su ga godinama.


Preko imena kumova može se doznati štošta; socijalni status, politička opcija, prijateljske veze, ‘mejaški’ odnosi, poslovna ortaštva.

Kumovi bilo koje vrste odabirali su se po dobro promišljenoj metodi.

Siromašniji se pri izboru kumstva drže one: ‘Kome je kum sveti Petar, i u raj će priko reda!’ Pri tome nebeski sveti Petar nije zabilježen kao kum, ali jesu ‘Petri’ iz svakodnevnice. Takvi s ključevima raja nisu imali ništa, no s ključevima škrinja sa zlatninom i jasprama, itekako jesu.

Pripadnici uglednijih rodova, često kumuju posluzi. Kumstva se shvaćaju ozbiljno i odgovorno. Statusne razlike posebno se premošćuju svjedočenjem na vjenčanjima. Kumovi onih s više društvene ljestvice, najčešće su pripadnici istog staleža iz drugih sredina. Oni srednje materijalno rangirani u pravilu izabiru za kumove sebi slične. Tako su kumovi kovača- stolari, nižim činovnicima- stražmeštri, imućnijim težacima – gostioničari, a onima s mižernom intradom od zemlje – gradski nosači, ‘fakini’ i redari.

O izboru se razmišljalo proračunato i berekinski. Valjalo se snaći.

-Ivane moj, krenula je izlagati planove za budućnost svojem zaručniku ribaru, izabranica mu Ivka. –Triba se vinčat za dvi nedije! –Di za dvi nedije? Jesmo li rekli za dva miseca!–Ništa od toga, nastavila je –Onda će Mate već bit u mornaricu u Pulu. On će ti bit kum! –Neće on nego Paško!, usprotivio se Ivan. –Nikakvi Paško, on je ribar ko i ti. Šta ti on može darovat? Giricu u jednu, a gavuna u drugu ruku. Ja sam već Mati rekla da se spremi za kumovanje! –Zašto on?, čudio se zaručnik. Ivka je objasnila –Zato šta je zidar, a u ono jada od potleušice di ćeš me odvest na Vrpoje, sorit će se zid i ostat ćemo gologuzi na kali. Vako će ti Mate, ko vinčani poklon, sredit taj zid do pira. Zato se vaja brzo vinčat, jer kad ode u mornaricu nema ga dvi godine. Ja sam za svoju kumu odredila Anticu Štrambu, nastavila je dalje. –Di nju? Jesi li nikidan rekla da je to jedna šupjača!, čudio se Ivan. –Baš zato! Da nije šupjača ne bi smotala onoga bogatoga bikara sa Zadvarja. Eno će se vinčat u nediju. Kad se uda, bit će prava gospodarica- bikarica i ko kuma će nam darovat janjca za svadbu!

Rečeno- učinjeno. Ivki zbog proračunatosti ne treba zamjerati. Sve je to činila iz jute potribe!

Što je s makarskim društvenim i socijalnim ‘crem de la cremom’, posprdno od puka nazvanima ‘zlatnom teladi’. Za očekivati je da iako kumuju svima, sebi za kumove biraju sebi statusno slične. Tako je i bilo, ali ne uvijek.Zanimljiv je primjer Kate Đorđević česte kume na krštenjima sredinom 19. stoljeća. Kumuje ženskoj djeci iz najuglednijih makarskih obitelji, koljenovića, odličnika i ostale ‘zlatne teladi’. Čudno za njen niski status tkalje i još uz to majke izvanbračnog djeteta. Čime je zaslužila kumovati novorođenim malim kontesicama?

Rješenje zagonetke je u Katinoj legendarnoj ulozi heroine u vrijeme kuge iz 1815. godine, kada bezrezervno i požrtvovno skrbi o oboljelima, riskirajući vlastiti život. To ostaje zapisano u kolektivnoj memoriji grada, pa i najbogatiji smatraju da je dostojna kumovati njihovim nasljednicima.

Sličan je slučaj i s Mijom Madunićem sudionikom Viške bitke. Živi oskudno, no ugledniji ga građani rado pozivaju za ulogu kuma. Izražavaju tako poštovanje prema njegovom junaštvu.

Postojalo je i pučko vjerovanje kako će novorođeni muški potomak, ako mu starac kumuje, biti nadaren osobitom muževnošću. –Nu onoga momka! Em šesan, em bokun junaka! Vidi se odma da mu je Mijo bio kum!, komentirala bi neka baba ugledavši mladića na kali. Onda bi joj sugovornica nešto prišapnula, pa bi obje prasnule u smijeh. Šaptale su o prenaglašenim dimenzijama izvjesne ‘sablje’, koju bi muškići navodno stekli nakon što bi ih Mijo uzeo u naručaj.

Bogatiji su za kumove uzimali i niže rangirane iz čiste zabave.

I Ane zvana Mumija, kojoj je sam nadimak govorio o živopisnoj vanjštini, umalo nije postala kumom jedne ljepotice. Ženik je bio Makaranin, a nevjesta Splićanka. On bonvivan i inteligentni ‘zahebant’, ona razmažena jedinica napuhana od puste grandece. Oboje pripadnici ondašnje zlatne mladeži.Obećao joj je kao specijalan dar dovesti za kumu talijansku kazališnu zvijezdu Eleonoru Duse, što je isto kao da koji današnji ženik zagarantira mladenki za kumu mega zvijezdu Madonu. Nevjesta je s glavom umišljene guske bila impresionirana, već se vidjevši na naslovnicama žurnala.

Eleonora nije bila Eleonora, nego naša Ane Mumija. Zbigecanu i prekrivenu preko lica veletom,razuzdana kumpanija s mladoženjom na čelu, odvela ju je u splitski mladenkin dom na upoznavanje pred vjenčanje. Nakon skidanja velete i prizentavanja pravog lika falše dive, sve je završilo s velikim skandalom. Na kraju su se ipak vjenčali uz dostojniju svjedokinju.

Još je zanimljivih štorija iz povijesti makarskog kumovanja. Stoga ćemo s temom nastaviti u još jednom điru Kamarina. Usput, ako imate koju fjabu s kumovima, pa i vlastitim, javite autoru redaka u inbox. Bilo bi grijota ne zapisati.

Marino Srzić/ foto: privatni album