Rešpekt koji su preci davali ulozi kumstva, danas se razvodnio, pretvorio u bevandu.’Šta se žališ kako ti je? Imaš kuma, dobro ti je!’, jedna je od poslovica koja potvrđuje nekadašnji značaj kumovanja.
Znalo se i to proberekinat, pa nailazimo na onu pučku: ‘Kuma donila, kuma popila!’ No, kako se kumom oslovljavalo i inače, izreka ne govori nužno o pravim kumovima. Govori o ‘manjamuktima’ koji bi došli u vižite s bočicom vina, pa bi taj bocunić sami ispraznili i usput ti još načeli bačvu iz konobe.

‘Kumstvo se ne odbija!’, kaže izreka. Postojalo je vjerovanje da oni koji se ne odazovu kumovanju pri vjenčanju, ni sami u braku neće imati sreće. Ako pak odbace svjedočenje na krštenju, a poroda još nemaju, predstoji im izostanak potomaka. Trgovac i bogati neženja zvan Momolo, bio je u crkvenim knjigama učestalo bilježen kao kum. Možđani su mu funkcionirali samo pri štimanju kase. Za sve izvan svijeta trgovine bio je ‘ebete’. No slovio je i kao kavalir, te je zato i često pozivan držati krsnu svijeću u Svetoga Marka.

Uhvatili su ga u đir. -Razumimo šta se nećeš ženit, jer ti ne bi trpio da ti se žena intrigaje u posal, ali kako to da još ni jednoj nisi umisiodite? Šteta da se ne rodi koji mali Momolić, pa neka je i mulac!, zadirkivali su ga berekini. Momolo se zbunio -To se i ja mislim. Kažu ko je puno puta kum, da će imat i puno dice. Evo ja, ko zna koliko puta, pa ni jedno! Ne znam zašto? -A jesi li išta drugo uradio po tom pitanju? -Nisam. Al je tribalo i štogo drugo?, zbunjeno je odgovorio. Kumovao je i dalje ne znajući što bi to još po pitanju demografije trebalo učiniti. Ostao je bez potomstva..

Oglas

Priča o kumovima nasljednika Mare i zakonitog joj supružnika bačvara Kuzme, nešto je duža. Kako i ne bi bila duža, kad je Mare Makarka, udata na splitski Lučac, rađala plodnije od masline u najboljim godinama.Donosila je na svijet dičicu skoro 40 godina i rodila preko duzine zdravog poroda. Nije bilo čudno što je toliko rađala. Rađalo se i više. I sama je bila iz kuće krcate mularijom.
U priči je važno da je Mare bila deveto dijete i vrlo zvučno krštena kao Maria-Antoaneta- Elizabeta. Da nije bila deveta bila bi Ivka-Antica u čast prababa, jer su prethodno rođene sestre već istrošile sva imena ženskih loza.

Po redu rođeno deveto dijete, prema ondašnjem običaju, bilo bi kumčetom nekoga iz vladarske kuće. Mare je imala pegulu da se rodila 1898. kada je na caricu Elizabetu izvršen atentat, pa joj pokojnica nije mogla biti kumom. Umjesto nje, bila je to žena trenutnog bana. Mare je dobila po poslanici gospođe banice, iz ruku supruge poteštata Ivaniševića, zlatnik i luksuzno ukoričeni album ‘Kuća Habsburg’, što i nije bilo tako loše.

Stara grintava teta je brontulala –Tribala joj je kuma bit carica, pa ispala banica! Onda nije mogla doć banica, pa se prizentalapoteštatica. Vrag odnio toga ludova šta je badnio nožem našu caricu! Ako je već mora, je li moga koji misec kasnije! Tetu su ušutkali da im ne navuče policjote za vrat.
Zlatnik je Mare dugo čuvala, pa ga na kraju u ratu promijenila za spizu.


Krštenje Marinog devetog djeteta, iščekivalo se s velikim nadama. Malešni je rođen 1934. Svećenik je napisao dugo pismo kabinetu kralja Aleksandra s molbom za kumovanje ‘devetog tića iz doma spljetskog ubogog’ i dobio potvrdan odgovor. Krštenje se imalo obaviti krajem listopada. A onda se desila opet ista pegulako s Marinim krštenjem. –Di su ga sad imali ubit dvi nedije prije krštenja, da im mater njihovu zlikovačku!, proklinjao je atentatore iz Marselja otac Kuzma.

Kad je prošla žalobnička korota, kum je malom Duji-Aleksandru bio ban Jablanović, što Mari nije bilo mrsko, jer je bio njezin Makaranin. Uz zlatnik s likom umorenog kralja, dobivena je i garancija da će mali biti o trošku kraljevine školovan za oficira. O vojnoj karijeri u kraljevoj vojsci nije bilo ni riječi, jer se kraljevina raspala. Duje je završio u škveru.
Svako dijete poslije devetoga, također je imalo benefit da mu kumom bude netko od trenutnih političkih odličnika. Buđenjem hrvatstva i uspostavom banovine, maloj Filomeni-Hrvojki bio je kum Maček, a Špiru-Krešimiru ban Šubašić. Onda je došao rat i Kuzma se zakleo –Nema više dice! Ne da ja ne bi moga, nego bi nam ne daj Bože ditetuza kuma još trefioHitler ili Musolini. I Mare se složila. Poslijeratni ih je polet ražveljta, pa je maršal Tito kumovao malom Slobodanu. Tu su kumstva stala. Nakon duzine i više dice, bilo je dosta!

Premda pri začetku nasljednika, Mare i Kuzma nisu politički debatirali, kumstva njihovih potomaka pravi su politički vremeplov.

Kumovi su pri imenovanju novih kršćanskih duša znali biti ključni. Svjedočili su, ali i sami odabirali imena.


To je znalo biti spasonosno, jer da te kum po svom guštu nije krstio ‘normalnim’ imenom poput Mate ili Lovre, mogao si se zahvaljujući katoličkom kalendaru cijeli život odazivati na Polikarpe ili Frumencije. Takva bi situacija za Makarsku došlako naručena za impicivanje, a imenovanom dobra podloga za čir na želucu.

Biranja imena povremeno su unosila zbrku, posebno u vremenima dok je crkva još inzistirala da ime bude svetačkog podrijetla. Ako već nije, pridodavalo se još neko koje je častilo miljenike neba.

-Kako ćete dat maloj ime?, upitao je svećenik, njušeći komplikacije. -Twiggy!, ispalila je majka, obožavateljica istoimene manekenke, zvijezde kasnih 60-tih. -To je ona mršavica bestidnica! Ne može! Nije svetačko ime!, namrštio se pop. -Ajmo po babi! Kako se zove baba? -Sovjetka!, odgovorio je novopečeni tata. -Misusovo!, prekrstio se župnik -To je još gore! A ti kuma? Oćemo po tebi dat ime maloj? Ti si?, zapitao je prisutnu svjedokinju. -Dolores!, odgovorila je. Svećeniku se rasvanilo. -Bravo! Stabat Mater Dolorosa! Tako ćemo počastit Gospu Žalosnu! -Ma može, ali nisam ja dobila ime po Gospi, nego po Dolores Ibaruri La Pasionari, španjolskoj komunistici! Tako je tila baba jer je bila žestoka u AFŽ! – Ništa nisam čuo!, začepio je župnik uši i brzopotezno izrekao -Dolores Twiggy, ja te krstim…

S imenima je bilo svega. ‘Svake vrste u vašega, Krste!’, kako je izvikivao jedan stari prodavač.
U eri Vesni i Gorana, nestali su Jakovi i Antice. Kasnije je retro-trendom, velik broj antikih imena opet počeo puniti knjige rođenih. Stara narodna imena poput Ura ili Družijana, zauvijek su nestala već do 19.stoljeća. Nazvani Zanzama i Zamarijama, iščezli su opadanjem venecijanskog utjecaja.

U atmosferi borbe za prevlast u gradu, pobornici narodne opcije, a k tome talijanskog podrijetla, daju djeci domaća imena. Težaci- tolomaši krste pak potomke u talijanskoj maniri. Kći suca Benevolija zove se službeno Jelena, a kći seljaka Andrijaševića iz Makra; Elena.

Mijenjanjem političkih trendova, Jelene rođene u obiteljima austrofila krštene su kao Elizabete, a kod opčaranih jugoslavenstvom zovu se Jelisavete. Shodno tome biraju se i kumovi koji pušu u isti rog.

Vremena se poigravaju s imenima i s kumovima, te rođeni po Prvom svjetskom ratu bivaju zapisani kao Kosovke, Solunke, Žike i Uroši. Takvima kumuju činovnici poslani iz nove prijestolnice, suci, trgovci-partneri iz Srbije i žandarmerijski narednici. Zabilježena je čak i jedna Jugoslavija. Imena se kasnije po potrebi mijenjaju svetačkim imenom s krštenja.

Teško je zamisliti kako je netko ranih 20-tih godina prošlog stoljeća uspio nagovoriti svećenika, da uz krsno Marija, pridoda i Sovjetka, no dogodilo se i to. Otac rečene ostao je zarobljenikom iz Prvog rata usred Rusije, pa mu se tamo očito nešto svidjelo. Kćerkino je ime trebalo čuvati uspomenu na ratne dane, no brzo je izostavljeno iz upotrebe.

U Drugom svjetskom ratu, ustaški povjerenici, voditeljice mladeži i Ženske loze, bivaju kumovima djeci iz partizanskih obitelji, a imena im osim jedne Marice Hrvoslave ne odaju političke preference kumova. Jednom kršteniku s takvim svjedokom na krštenju, to poslije nije bilo po političkom ukusu, jer je kum jedva spasivši glavu pobjegao u Argentinu, a kumče se ugodno smjestilo ne baš u Komitet, ali negdje pri njemu. Ne treba ni spominjati da mu od ljeta Gospodnjeg 90-te, to više nije smetalo. Dapače!

Pod utjecajem sovjetskog velikog brata, politika se ekscentrično upliće i u sudbinu Lenjinki i Marksova. Najgore je svakako prošao mali Hvaranin, igrom slučaja rođen u Makarskoj. On je imenovan ni manje ni više nego Kolektivom. Ime je kasnije promijenio u Koletivo, što je moglo zvučati južno-američki, premda tako kršteni nisu zabilježeni u Brazilu ili Urugvaju.

Netom poslije rata, makar okićeni ordenom prvoboraca, kumovi partizani nemaju straha sudjelovati na crkvenom činu. No samo za kratko. Promjena kursa ostavlja ih izvan crkve, pa se navode kao zastupani po nekom drugom. Takve se pošprdno znalo nazivati kumovima ‘od šimatorja’, jer dalje šimatorija crkvi nisu prišli. Teško je povjerovati da bi pristupili i do tamo.

Ceremonijalnih krštenja; barjaka društava Ćirila i Metoda, Hrvatskog orla, Sokola, Orjune i sličnih organizacija bilo je poprilično.
Dobro organizirana, ORJUNA počinje naglo gubiti pobornike nakon pokazivanja pravoga lica, nasilničkog i velikosrpskog. Stoga s kumovanjem novog barjaka ‘orjunaši’ imaju problema.
Jedno prohrvatsko novinsko glasilo objavljuje natpis s terena: ‘Velike su muke imali orjunaši s pronalaskom kume svoga novog barjaka. Kumstvo se nudilo brojnim gospođama, ali one odbiše. Jedva nađu jednu koja se ni u snu nije nadala takvoj časti. Kažu da im je papreno naplatila i uvjetovala da joj sve voće s tezge moraju otkupiti. Otmene li gospođe!’

Kumove smo u posljednja dva Kamarina dobro provjetrili.Sluftanjem iz negdašnje domaće svakodnevnice nastavljamo i dalje. Šteta da zabilježena sjećanja uhvati tumida. Situacije su toliko slične da su još uvijek primjenljive u praksi sadašnjice.

Piše Marino Srzić/ foto: privatni album