Paranormalne pojave s domaćeg terena iz vremena predaka, vjerojatno i nisu bile paranormalne, nego sasvim normalne. Možđani naših krvnih prethodnika zamućeni vilama i vukodlacima iz horor-pedagoških parlatanja, svakoj su neobjašnjivoj zgodi, davali prefiks misterioznog.Pod utjecajem bogate mašte, obilatih žmula vina i gorljive pobožnosti, vremenom su nastale predaje koje bi bez problema mogli ispunili oveću tiskanu antologiju. Toliko mjesta u Kamarinu za mirakule ipak nemamo, pa ćemo štoriju zaokružiti s čudima vjerskog predznaka.

U kronologiji župe 30-tih godina prošlog stoljeća stoji: ‘Ovih dana prosuo se glas o čudu u Dubrovniku. Makarani pohrliše vidjeti mirakul. Gospin kip u crkvi Male braće, kažu vidioci, otvara i zatvara oči. U prepunom autobusu braće Raos, krenuli su se osvjedočiti u čudo. Od hodočasnika bijaše najviše onih vezanih za Dubrovnik rodbinstvom. Pošli su i oni koji baš i ne pohađaju mise. Dapače, zadojeni su novim pogubnim vjetrovima. Kako se kasnije pričalo, polovica ih se iskrcalo u Stonu gdje na kamenice i ostale delicije pohrliše, te ih je autobus pri povratku pokupio. Neki se razmiliše po gradu rodbini u vižite, a crkve i ne primirisaše. Naš župnik don Niko Ribičić zdvojan je u vezi mirakula, pa preporučuje vjernicima da stoje s mirom dok se stvari s viših instanci ne potvrde. Što se pak tiče onih koji u Stonu na čašćenju ostaše, o njima nije potrebitio riječi trošiti. Izrugaše se tako vjernicima, koji makar i bez preporuke župnika, s pobožnošću odoše put Dubrovnika.’

Koliko samo sličnosti s nekim današnjim vidjelačkim nedoumicama i religijskim-turizmom! Na sačuvanoj slici je velika grupa, fotografirana negdje na putu k cilju ‘hodočašća’. Tko je od njih išao na kamenice, a tko prisustvovao čudu, ne znamo. Događaj je zapisivaču ispričala pok. gđa Eta Moravec.

Oglas

Jedna je situacija posebno uzburkala duhove Tučepljana: ‘Pred crkvicom Sv Jure, na svečev dan, župnik Glavaš naredi seljacima da dignu ploče sa starih grobova. Rijetki pristaše na takvu rabotu. Izvadiše kosti i lubanje. Narod misli kako će zbog ovoga ljetina propasti. Župnik se pak pravda kako je grobove dao otvoriti u znanstvene svrhe, misleći da će naći kakvih bogumilskih natpisa.’ Naravno, kako je sve povezano s grobljem i kostima, bilo je za očekivati da će se zavrtjeti svakakve priče. Navodno je jednog od pomagača pri raskopavanju zatekla vijest o pogiblji oca u planini, drugoga uhvatila vrućica i jedva se škapulao, a trećega je nakon ‘dila bogohulnog’ ugrizla zmija. Narod je otklonio slučajnost kao razlog nesreća, te za izvor dežgracija okrivio ‘krećanje u mrce’. Župniku se još dugo zamjeralo. Arheologija je zaista nepredvidiva znanstvena disciplina!Oku neshvatljive situacije, znaju izazvati pridavanje predznaka čuda. Oblaci u obliku križa, nagli vjetar koji izaziva micanje kandelira, škripa mobilje u normalnom procesu ‘disanja drva’, sve je to dovoljno za tvrditi kako je riječ o čudu. Svećenici se žestoko bore kontra besmislica i ‘poganluka’, ali uzalud.

Događaj u prigradskom selu izaziva veliku pomutnju. Korijen je očito u tehnološkoj grešci. Na novom staklenom crkvenom oknu, ocrtavaju se, nekom greškom u izradi, oblici koji podsjećaju na lik svetoga Roka sa psom i inače svečevim pratiteljem u prikazima. Sveti Roko je poznat kao zaštitnik od kuge, a strah od te kobne bolest živi u grupnoj memoriji stanovništva još iz doba velike epidemije. Igrom slučaja, majka dječaka koji je razbio ‘laštru’ u igri s kamenicama, naglo se razboljela se i zalegla. Dovoljno da se iskonstruira priča o znakovitom pojavljivanju svetoga Roka. Tobožnja se svjedokinja se svećeniku pred raspećem zaklinje – Ja sam svidok da je mater zalegla u oni čas kad je mali razbio laštru i jedva izdurala u velikoj fibri. Srićom da ste stavili novo caklo. Odma se na njemu prizenta sveti Roko, a žena se skočila iz posteje i išla misit kruv!’ I dok se župnik hvatao za glavu zbog takvog svjedočenja, ‘vidjelica’ je već sakupila grupu žena i organizirala molitvu pred ‘laštrom’. Okno je župnik hitno zamijenio.

Viđenjima se autor redaka u nikojem slučaju ne ruga, već samo izvlači iz naftaline makarskog sjećanja one mirakule što im svjedoče vidioci kojima -Golubovi lepuraju po šufitu, kako bi puk slikovito objasnio stanje ‘neprilagođenih’. No neprilagođeni ili ne, svakako su bili i furbasti.

Tako izvjesna Ane rečena Mumija, u rano jutro drugog desetljeća prošlog vijeka, pred više svjedoka okupljenih na Lištunu izjavljuje kako je ranom zorom razgovarala osobno sa svetom Filomenom i doživjela mirakul. -Nisam mogla oka sklopit od vručine, pa sam otišla učinit đir. Kad vidim iđe jedna put mene, nije naša, a znam da sam je negdi viđala. Onda se sitim na onu sliku iz naše crkve di je sveta Filomena naslikana kako leži na kanape. Odma sam joj se naklonila i kazala -Blagoslovi me i daruj sveta moja File! -A šta ti je odgovorila?, bili su znatiželjni slušači. -Ko da je znala da nemam pribivene krune u takujinu i da mi od gladi orja u štumku, pa je kazala -Dobre rane! Onda sam joj ja zavapila -I ja bi dobre rane, ali di ću je nač? A ona mi je pokazala na čivericu i kazala mučenički -Hlavina! To sam odma razumila da je rič o bikaru Glavini i otrčala čim je otvorio butigu i kazala -Naredila je sveta Filomena, da mi odma daš mesa danas za užinu! On me najprije tio potegnit sa kosti od šjuka, ali je skočio pomoćnik šta je pobožan i kaza -Gospodaru odbijte mi od plaće, evo joj od mene bokun štrakula, ako joj je tako rekla svetica grij je odbit! I tako sam se po zagovoru svete Filomene nabubala kako nisam otkad mi se sestra udala!

Detekcija slučaja Filomeninog štrakula, otkrila je slijedeće… Češka turistica probuđena glavoboljom izašla je uhvatiti zraka. Pri tom je susrela Anu koja se krenula rasfriškat. Odzravila joj je pristojno -Dobro jutro!, na češki -Dobre rano!, što je Ane protumačila da joj ‘svetica Filomena’ nudi ‘dobre rane’. Poslije toga je Mumija opet nešto mumljala, te je Čehinja, da je se riješi, kazala kako je boli glava, ‘hlavina’! Ane je odmah prevela kako je rečena hlavina, mesar Glavina i krenula po meso koje joj se nadalo po neočekivanom mirakulu. (priču ispričala pok Tone Srzić)
Uz ovakva čudesa koje je puk jedva čekao, promišljane o svemiru i zanimanje za astrologiju, nešto je sasvim drugo.
Autor knjige čija je naslovnica na fotografiji, Makaranin je Antun Drviš Grk. Širokih je interesa i bez višeg obrazovanja. Ovaj je primjerak iz čak trećeg izdanja u par godina. Knjižica je tiskana u Leonovoj tiskari u Splitu, 1926. Uspješno se prodaje i raspačava, te posuđuje u Čitovnici. Profesori je oduzimaju učenicima, majke astrologijom zamantanim kćerkama. Izaziva buru u javnosti i crkva je osuđuje, iako se autor ograđuje od svega što nije u skladu s naukom vjere. Teorija da ljudi godinom rođenja dobiju i karakter planeta koji tada astrološki vlada, golicala je učenije, kao i neobrazovani puk. Drviševe se stranice listaju po kužinama, ali i u kavanama, u krugovima makarskih ‘mudrova’ i sveznalica.Autor naivnim izričajem, ali vrlo umješno, kalkulira zbog opasnosti od uvrštavanja štiva na indeks nepoćudnog. Premda vlada relativno liberalno ozračje, na crnom je popisu školskih knjižnica, sjemeništa i pravovjernih domova. U zaglavlju Drviš poručuje čitateljstvu: ‘Ja ću biti zahvalan onome koji dokaže da planeti nisu uzrokom karaktera čovjeka!’.

Žene spominje u kontekstu od kojeg bi se feministicama digla kosa na glavi ‘Tko će otkriti karakter jedne žene? Iako planete djeluju na karakter žene kao i muškarca, postoji razlika. Žena će i djelovanje planeta uspjeti prikriti, osobito prije udaje kad je djevojka, a to jadan muškarac ne umije’ Eto, čini se da je ženski rod jači i od ustroja svemira!

Autor iz konstelacije planeta iščitava i budućnost svijeta. Poziva se pri tome na proroka Malahiju: ‘Ispunjavaju se svi uvjeti za konačan kraj. Čovječanstvo treba danas najviše čudesa, a njih nema!’
Ne priznaje ideje o životu izvan Zemlje: ‘Ako postoji života na drugim planetama, onda bi Krist morao šetati od planete do planete, da više puta otkupi čovječanstvo, a to nije moguće!’ .

Ostatak sadržaja je ono što posebno polučuje popularnost. Iz formirane tablice lako je vidjeti koja je planeta bila vladajuća u godini rođenja čitatelja. Prema toj podjeli ‘Sunčeva su djeca debela i imaju umiljat glas’, ‘Venerina imaju krasno, ali blijedo lice i najljepše zube’, ‘Merkurova najdulje prste, ali ne znači da su lopovi’, i tako redom. Uz tjelesne naznake daje i preporuke čime se djeca određenog planeta trebaju baviti, kakvi ih uspjesi i zamke očekuju, te navodi slavne osobe, rođene kao Marsovce, Jupiterovce, Saturnovce…

Ova bi knjiga zaslužila ponovno tiskanje. Po ničemu nije lošija od današnjih izdanja astroloških priručnika. Dapače, koliko je ekscentričnija, toliko je i zanimljivija.
Uz Drviševo izdanje, na fotografiji je i nasumice otvorena stranica iz ‘Najveće i najpotpunije sanjarice’. Štivo je bilo za grezije, ali su je potajno listali i fijeniji, ne bi li doznali što će im snovi priopćiti. Izdana je u Zagrebu početkom prošlog stoljeća u nakladi zagrebačke Knjižare Kugli. Autorstvo joj je anonimno, no u stvaranju knjige sudjelovali su i studenti iz domaćeg kraja za upotpuniti budžet, skupljajući preko ferija tumačenja lokalnih ‘štringeta’. Domišljato snalaženje i bez student-servisa. Jedan od sponzora tiskanja je makarski veletrgovac.
O čudesima, mirakulima, onostranom i misterioznom, za ovu bi sezonu bilo dosta. I bez mirakula svjedočimo svakodnevnim mirakulima sasvim prizemnog podrijetla.

Piše Marino Srzić