Je li neumjesno u vremenima kada ljudi zbog prasice Korone parte učestalije nego u ‘normalnim’ vremenima, vaditi iz naftalina stare fjabe o posljednjim voljama i testamentima. Crnohumorno možda i jest, no neumjesno nije. Naši ljudi, oduvijek živog duha, upravo su u danima najljućih nevolja pokušavali olakšati svakodnevnu muku, tražeći škercaniju stranu života. Tako je bilo i u vrijeme ratova, trešnji, pa i infeta. Stoga, uz strogo poštivanje epidemioloških mjera, nastavljamo sa ‘stastamentima’, temom načetom u prošlom Kamarinu.

‘Dok se stastament ne učini Ave Marija, a kad se metne križ, onda ‘adio Marija!’, izreka je starih Makarana o tom delikatnom komadu karte. I zaista, za nekog ostarjelog vlasnika kuće, vinograda ili štramca sa sakrivenim bankotama, skrb je bila i više nego pristojna sve dok zainteresirani ‘dobročinitelj’ ne bi nekako doznao što u testamentu piše. Ako bi sadržajem bio razočaran, nakon onog milosrdnog ‘Ave Marija’ situacija bi se brzo priportala u ‘adio Marija!’. Uostalom, zašto se dešturbavat i umarat, kad je već sve zapisano na drugoga.

Poslovica sadrži samo jedan dio istine, jer tek kad se oporuka otvori nasljednici znaju na čemu su. Neki poslije napetog čina završe u teškom stanju, pa ih u nesvijesti iznose na portantinu iz sudnice. Drugi pak odmah naručuju pečeno janje. Tko i se ne bi bio pokesao, kad mu se na parangal uhvati najbolji bokun imovine blagopokojnog darovatelja.

Oglas

To su samo neke od mogućih varijanti ishoda nakon otkrivanja posljednje volje pokojnika, već udobno smještenog pod neku od ploča makarskog kanpa. Ono što bi se do tada događalo,ispisalo je najneočekivanije obrate, sve u nakani da se dobije očekivani komadić gulozog posmrtnog kolača.

U prošlom smo điru spomenuli pučku klasifikaciju oporuka. Dakle; falše su one krivotvorene, podušene privremeno zametnute ili trajno izgubljene. Na priportanima je vršena naknadna intervencija, a one nazvane bez fundamenta, ostavštine su bez stvarnog materijalnog pokrića. Oporuke nazvane berekinastima, odražavaju lukavu igru ostavitelja i uvjete koje je teško ispuniti.

Zvuči složeno. Nije složeno, ali je –Hebeno, ako cili život računaš na tetine šolde, a kad ona u sto i trećoj godini parti, doznaš da ti je ostavila molitvenik za prvopričesnike ‘Pustite k meni malene’ i dvi škatule madre-perla botuna!, u očaju je izjavio jedan ‘sretni’ nasljednik.

Pravnici su na narodnu klasifikaciju sumnjičavo vrtjeli glavom, ali i znali kako tu ima mjesta za izdašne honorare. Evo nekih od primjera s terena.
Antica je bila žrtva ‘berekinastog statstamenta’. Udala se za onemoćalog udovca. Onaj važni sadržaj braka nisu konzumirali. Nije se nadala da će kao udovica ostati sirotica. U muževljevom testamentu je stajalo: ‘Sve ostavljam svojoj vjernoj ženi, ali se na nekretnine može inatvulat, tek nakon rođenja našeg djeteta. Ovo pišem u trenutku kad osjećam da mi se približava kraj, a siguran sam da smo dijete ovih dana začeli. U slučaju da se to nije dogodilo, sve ostavljam sinovima pokojnog brata Luke!’ Antica je pred sudom izjavila -Stari balonja. Čime mi je on moga začet dite? Dabogda da se njemu začela kupina na grebu! Izjava nije ušla u zapisnik.

Marin je pak bio žrtva ‘podušenog stastamenta’. Da mu je svu imovinu ostavio barba Zane, za kojeg se skrbio i o vlastitom trošku liječio, potvrdili su i svjedoci. No pisane oporuke nigdje! Niti u arhivi odvjetnika u čijem je uredu testament sastavljen i ovjeren. -Nema ga i nema, pravdao se advokat -Kad je bio povodanj voda je provalila kroz kupe i svi su se papiri do ujutro učinili u kašu! I baš sam to jutro triba odnit jedan primjerak na sud! A šta je pisalo u oporuci to se ne mogu sitit! Marin se dosjetio da su sva barbine zemlje u međi s advokatovim terenima, a kuća zid do zida. Postalo mu je jasno da pravnik očekuje nečasnu nagodbu, ali mu nije dao gušta. Kako mu je bušta bila sve praznija, tako je i nagodba bila sve izvjesnija. Neka se samo nađe ‘podušeni statstamenat’, pa daj šta daš! Na kraju je profitirao furbasti advokat.


Sa zlatom je bilo posebnih okapanja. Zlatninu, koja bi jedva stala u bukaru od litra, Štefe je dobila od pokojne tete na temelju oporuke gdje je pisalo: ‘Svojoj miloj nećakinji ostavljam najvrdinije šta imam, vridnije i od vrtla šta joj je dobio brat. To je zlato koje sam trudeći po Australiji stekla i njojzi ostavila’. Štefe je ganuta tetinom gestom zlato deset godina priportavala, krijući ga u vodokotliću, pitaru i starom Papenovom loncu, dumajući kome će ostaviti toliku vrijednost. Nije se usudila javno okititi od straha da je ne orobe, a naučenoj na skromnost bilo joj je neugodno priznetavat se nariketana.

Onda je ipak odlučila staviti na izlog zamašnog poprsja debeli kordun s ovećim privjeskom u obliku australskog klokana. Tako urešena, učinila je đir rivom i polučila interes kod kurijožih prolaznika. –Okitila se i ti! –A evo moram malo, ovo mi je od pokojne tete. –Daj vamo da opizam!, uhvatila je poznanica i stala procjenjivati privjesak –Ajme koja lipa viverica! Ovo je neviđeno! –Nije viverica, nego oni klomkan iz Australije!

Za po ure je cijela Makarska znala kako je Štefe niz vrat objesila zlatnu vivericu, tako tešku da joj je speštala sise. Za slučaj se zainteresirao i iskusni zlatar. Intrao je na Kačiću i upitao –Ima li još te zlatnine u vas šjora Štefe? –Bogu fala ima!, nije više krila. –Ajde donesite mi u butigu da malo pogledam. Zanima me kako je rađeno to zlato iz svita.

 

Štefe je zakamuflirala zlato u ređipet, te tako natovarena koracala s velikom pomijom, kao da prenosi neutronsku bombu do zlatarske butige udaljene svega 50-tak metara. -Onda? Šta vam se čini?, zapitala je meštra nakon ure razgledavanja pustog nakita. -Koliko to dugo vižitajete? Skoro sam zakunjala!, bila je nestrpljiva. Zlatar se značajno nakašljao. -Ovo je jedan fini rad! I sve skupa piza priko kile, ali čega piza?, kao da joj je postavio zagonetku. – Pa zlata, nije pure!, zblanila se Štefe. -Nije pure nego late, opiturane u falšo zlato! Pitura fa bela figura! To je takozvano dubl zlato, ne vridi više od late! –Dabogda da joj se takozvana dubl duša u paklu pekla, hebena stara imborjunica, a znala je u mene žderat i lokat!, klela je Štefe svetu uspomenu na milu tetu.

Pokušala je spasiti, što se spasiti može. –A bili vi šta otkupili od mene? –Boje vam je ponudit kumama šta po dernecima prodaju đinđe! Jedino ako ćete mi prodat tu vivericu šta vam je oko vrata. Stavio bi je u veltrinu da čini reklamu!, ponudio je zlatar. –E nju baš ne dam!, pokupila je s banka falši nakit i dišpetožo bubnila vratima za sobom.

Osim što je pala kao još jedna žrtva ‘stastamenta bez fundamenta’, stekla je i nadimak. Kad bi je neko zazvao –Viverica! Ljutito bi odvratila braneći dignitet dubl-klokana koji joj je uz križ uvijek visio na prsima –Nije viverica, nego klomkan!

Eto još jednog spomena na ostavštinu bez pravog pokrića u očekivanju velike vrijednosti. Pučki rečeno; rog za sviću, suve smokve i šipak.
U starim fasciklama odvjetnika Bare, autor redaka je intrao na najzanimljiviji ‘statstamenat’ za kojeg ne zna kojoj bi grupi po pučkoj klasifikaciji pripadao. Možda bi mu predznak ‘zahebantske’ oporuke najbolje pasao. Dakle…

 

-Ane A., inače škrta u svemu osim u pružanju ljubavi pripadnicima muškog roda, svoju imovinu raspoređuje na slijedeći način: ‘Svojoj miloj djeci dijelim imovinu ovako; starijem sinu puntin od Osejave uz pripadajuće škrije, a mlađem teren pod lanternom na Svetome Petru. Starijoj ćeri pravo upotrebe vidilice na rečenom poluotoku uz dozvolu afitavanja fureštima za sunčanje i razgledanje kanočalom, kao i za sušenje lancuna, jer tamo uvik pirka maeštral. Svojoj mlađoj ćeri ne mogu točno odredit poziciju zemljišta, ali svakako ima pravo koristiti cijeli predio zvan Veliko Poje, a možda i Bilaje. Tamo može skupjat šušanj i šišarice bez dozvole lugara. Njoj još ostavljam pravo za ubrat koji grozd na predjelu Volicije bez da pita pudara. Ovo izjavljujem pri zdravoj pameti, a kako sam nepismena, potvrdit ću znakom križa. U školu nisam mogla ić jer sam u prvom razredu dobila sdroboju koja nije fermala do kraja školovanja, pa me mater držala doma.’ U nastavku slijedi opaska odvjetnika Bare. ‘Na upit da li je sigurna da može raspolagati sa zemljištima u vlasništvu grada, te hoće li tako svojim nasljednicima izazvati neugodu, klijentica odgovara: – Nema kome bit neugodno. To je sve moje dice! Tute sam ih napravila! Ako bude ko prigovara za Osejavu, onda zovite onoga šta je kapo od žandara! Reče li kogo da mi mlađi nema pravo na zemju pod lanternom javite se onom profešuru dugih vlasi. Ne daj Bože da mi ko starijoj zabrani pravo na vidilicu, odma se javite, njega neću imentovat, ali ću samo reć; Glavnome! Sa mlađom malom bi moglo doć do škandala, jer nikako ne mogu izračunat je li pudareva ili je lugareva, ali jedan od njih joj je sigurno pape! Neće općina propast za mažu šušnja i dva grozda! Eto!, završila je iskaz Ane, objašnjavajući raspodjelu ostavinske mase.

-Šta je za platit?, poslovno je nastavila -Pro bono!, odgovorio joj je dr Bare, promislivši kako bi ustvari on njoj trebao platiti za takvu predstavu. –Nemam u takujinu ‘pro bono’, imam samo banice. Kliko? -Ništa Ane, možeš jedino nešto dobrovoljno darovat, misleći pri tome bez ikakve malicije, na Aninu smokvu bilicu, koja je davala najslasnije plodove u gradu. Šjor Bari su smokve bile omiljena spiza, pa se sjetio da bi ga mogla darovati. Brzo je reagirala –Meni je šjor Bare ža, ali ja vama nikako ne bi mogla darovat dobrovoljno, jer niste moj kip!( misleći valjda na ‘tipa’), pa vam želim adio! I dobro upravite s mojim statstamentom! Upravio je tako da je već do podne cijela Makarska, od Donje Luke do Dugiša, bila upoznata s oporukom.

S ovim ne zaključujemo serijal o makarskim ‘stastamentima’. Tema je ozbiljna, ali fjabe vrijedi škapulat od zaborava!

piše Marino Srzić / foto: privatni album