S liste sedam ‘grišnih falimeneta’ na red je došla neumjerenost u jelu i piću. Premda nije uputno dirati u stroge katehetske forme, u makarskom bi slučaju bilo šteta grijeh ne promotriti s obje bande. Tolika količina neumjerenosti izražene u bocunima i demežanama, te u bronzinima i terinama, ne bi ni stala u jedan napis. Stoga ćemo u današnjem Kamarinu samo o ingordosti spram spize na makarski način. ‘Ko ne plati kurbu, plati likara!’, kaže poslovica ne baš pristojnog izričaja. No s pristojnim leksikom nije uvijek moguće prenijeti životnu mudrost, jer ni život uglavnom nije čedan. Bez velikog promišljanja o kurbi i likaru, ova uzrečica poručuje kako loše prolaze oni koji bi se htjeli kvalitetno osladiti za male šolde. Kad-tad, sve se naplati i prispije na životnu balancu!

Ovo narodno mudroslovlje nije vezano za priču o petom ‘grišnom falimentu’ iz serijala o sedam smrtnih grijeha. Domaći puk, praktičan kakav jest, spomenutu je umotvorinu priportao prema potrebi, pa bi glasila; ‘Ko ne plati bikara, plati likara!’ To bi značilo kako za dobro zdravlje, valja nužno konzumirati kripne bokune kakve prodaje bikar, kako se nekad zvalo mesara. Nutricionosti bi se, a vegani posebno, na takvu preporuku uhvatili za glavu, no poimanje ishrane se promijenilo. Mrs je nekoć pretpostavljao zdravlje, pa je tako prerađena krilatica dobar uvod u peti grijeh.

Uporišta za kritiku nekršćanskog ‘prižderavanja i prilokavanja’, ima na brojnim stranicama Svetog pisma. Primjerice; ‘Ne druži se s vinopijama ni sa žderačima mesa, jer pijanica i izjelica ne vrijede’ ili ‘ Stavljaš nož sebi pod grlo ako si proždrljivac’.
Revni remeta crkve sv. Marka, pobožni berekin Valentin S., čuvši takvu prispodobu iz usta pretilog i sladokusnog župnika, zabrinuto je upitao –Velečasni, ja se onda vama više ne bi smio javjat? –Kako moj dobri Valentine?, iznenadio se svećenik. –Lipo! Rekli ste u propovidi da se ne smimo družit s onima šta puno papaju, a vi možete izist dva varićaka spize! Vinopija baš niste, ali se žmula isto ne ominjete! A i u opasnosti ste! Kazali ste da je proždrljivcu nož pod grlon, a koliko nakrcate u se, vama ne samo da je britvulin pod grkjanom, nego i sikira za vraton! Svećenik se nije naljutio na škercanog remetu, nego su u to ime prionuli na obilatu marendu i sve zalili bocunom vina.

Oglas

Makarska usredotočenost na sadržaj pijata, postala je gotovo poslovičnom. Nema ni jedne fjabe u kojoj spiza ne igra barem sporednu, ako već ne glavnu ulogu.

Ni u krajnjoj se mižeriji nije gubio osjećaj za ‘fijenu manjažu’. Čim bi se nakon dužeg gladovanja napunili prazni štumci, već se mislilo o spizi nepcu primamljiviju od gole pure. Zato su se teškom mukom zarađene banice i fjorini, hametice trošili na logistiku kužine. I dok se u drugim sredinama ulagalo u napredak roda svoga, kod nas je nakon probavljanja sve završavalo u fonji.

Jedna je stara Makarka pričala: ‘Moji nisu puno bacilali za spizu niti trošili na guzicu! Ja mislim da je to zato, jer mi je mater bila šparna Bračka. Stali smo osridnje, ali se sve mirilo. Neki nisu imali amena Božjega, a kad bi štogo i dobili sve bi otišlo ajn-cvaj na žderanciju. Žene su se nekad zorom dizale za ispraznit vrčine u more. To je bila ko jedna sramota. Plaćala se i kazna i svi su išli rano da ih niko ne vidi, a svi bi se opet vidili. Naša susida bi rekla mojoj materi –Nema te vidit! Tanko kakate! Ja svako jutro i po tri bukalina praznim! Mater joj je šocala –Isto smo živi i zdravi! A vi ono šta zaradite odma i proždrete! Eto si iz jednog bukalina ispraznila sinovo školovanje, iz drugoga ćerinu dotu, a iz trećeg si u sinje more bacila zimske postole za najmlađega! Mi vrčine malo praznimo, ali zato tamo di triba dobro punimo! Ova se zasramila i pobigla!’

Ovo nije samo anegdota, već i ‘u se, na se i poda se’, stoljećima formirana životna filozofija.

Premda katekizam spominje samo pojam neumjerenosti u jelu, grijehu se jednako može pridružiti i genetska opsjednutost hranom. Infišacija u spizu je svakako i sama po sebi neumjerenost duhovne prirode. U makarskom slučaju petog ‘grišnog falimenta’ mogu se izdvojiti i podgrupe kojima je cilj uvijek teča, ali na drugačiji, svakoj pojedinoj grupi svojstven način. Slušanjem starih štorija vezanih za pijat, zapisivač redaka je detektirao četiri izjelička soja.

Prvi su posve neizbirljivi. Jedini im je uvjet do vrha puna terina. U ovom slučaju se sadržaj zanemarivao, a količina preferirala. Za takve se žderače govorilo da mogu ‘izist varićak rane’. Ta stara mjera za obujam, iznosila je 9,092 litre, pa je upitno kako je sve to za jednog obroka stalo u štumak. Ako ne baš varićak, tamanile su se druge, jednako zamašne mjere. Labalo se temeljito, a spiza nestajala u rekordnom roku. Takva bi se podgrupa mogla uvjetno nazvati ‘manjamerdima’. Naziv je ružan , ali odgovora liku i djelu. Sa iskvarene ga talijanštine sigurno nije potrebno prevoditi. Najistaknutiji žderači ovog soja, zabilježeni su u redovima redikula ili žrtava još medicinski nepoznatih poremećaja u ishrani. T. S. je pričala: ‘Bio je jedan šta su ga zvali Manđatuto. Nije bidan bio sav svoj, a moga je u sebe surgat cilu pučku kužinu. A uvik tišikav i tanak ko suva grana! Onda bi se berekini kladili koliko može izist, pa bi ga posili u gostionicu i nosili mu pijat za pijatom. Kažu da je jedanput pojio spizu od ciloga velikog pira’ To se zaista može nazvati neumjerenošću, ali s obzirom na mentalno stanje Manđatuta, grijehu nema mjesta.

Slijede gulozani. Vodeći se krilaticom ‘nek je malo, ali da je lipo’, trošili su i zadnji dinar za spizu koja ih je posebno komodala. Takvi prebirači po pijatancama, radije su ostajali gladnima, nego papali ono što im nije po guštu. Skloni kulinarskim novotarijama, bili su spremni i na ekscentrične kombinacije prije pojave TV-a i specijaliziranih kulinarskih programa. Svjedoci pričaju: ‘Rita je bila sirota, ali delikanog štumka. Nije tila svašta. Kad bi joj kogo donio pijat lipe juve s velikim bigulama, kazala bi da to ne može, jer da joj niz grlo klize samo fidelini i cancarele. A bila je gladna. Najviše je volila fažanano, ali nije imala šta fažanat. Onda bi metnila plonku na parapet od ponistre, uvatila kojega kosića i spravila ga. Oni koji su jili u nje, kažu kako se nikad nisu boje osladili!’ Da je kojim slučajem živa danas bi sigurno vodila neki mali restorančić na dobrom kulinarskom glasu. Ovako se do kraja života izvještila u lovljenju kosića i trošenju posljednjeg šolda od tužne penzije za pašte-frole iz Martinisove pašticerije.

Treći su marili samo za konkretne bokune. Friške i dobro spremljene. Ni količina im nije bila zanemariva. Preferirali su tradicionalnu spizu i namirnice ‘od stađuna’, na vrhuncu kvalitete. Kozline pred Uskrs, pršut sušen najmanje 8 mjeseci, pulastrića do 3 kile. Od repertoara iz morskih dubina ufali su se u pravilo ‘u po marča sipa i komarča’. Grozili su se neprovjerenih novitadi. Geslo im je bilo ‘neka je lipo, ali neka i pritekne’. Zvali su ih ‘bokunašima’.

‘Šjor Zamarija je bio napoznatiji bokunaš. Ženu su mu zvali Antica Šufigana, jer je uvik vonjala po kužini. Jedanput ga je tila iznenadit, pa je u teleći šug stavila ono gusto masno mliko da bude kremožo. To je svitovala jedna Slovenka šta je kuvala u hotel Miloš Veliki. Pario je poludit kad je proba i teča je letila priko ponistre. –Neću novitade! Kuvaj najboje i najskupje, ali kuvaj kako Bog zapovida! Onako kako ti je i mater kuvala, a ne po tudeški! To je tio reč po njemački.’ Priča rodice šjore Šufigane, jasna je svima koji se danas groze uvaljivanja famoznog vrhnja za kuhanje u sve, pa i u, Bože oprosti, sam bakalar ‘na bjanko’. Davno nam upokojene babe, zbog takvog kulinarskog svetogrđa ni na onom svijetu nemaju mira.

Četvrta grupa izjelica nije komplicirala niti oko kvalitete, niti oko kvantitete. Bilo je ključno samo jedno; da je besplatno! Pričalo se: ‘Bilo ih je puno! Nije bilo važno jesu doma imali šta za izist ili nisu, samo da je mukteševina. Još su i gori bili oni koji su imali, pa im nije bilo potriba, nego su iz športa i škrtosti išli tamo di je spiza mukte. Apožito na fešte, tratamente i bankete kad bi doša koji glavonja u vižite pa se dilila spiza plaćena iz gradske kase. Najviše su od toga športa bili činovnici! Bilo je i onih koji su išli molit krunicu po kućama kad bi kogo umra, za najist se posli sprovoda kad bi se svit častio. A nisu bili mrcu ni rod ni pomoz Bog! Manjamukti!’Ova vrsta nikada neće izumrijeti. Prisutni su danas baš kao i nekad. Posebno na čašćenjima iz zajedničke državne kase-muzine ili za vižita nekih novih glavonja. ‘Manjamukti’ ne posustaju!

Ako ste u izdvojenim tipovima žderača ovu podvrstu izabrali kao najnesimpatičniju, a konačno i najgrešniju, dijelite mišljenje autora redaka.

I tako smo zbog opširnije analize tipova izjelica preskočili neumjerene u piću. O bogatoj tradiciji ispijanja žmula, bocuna, bićerina i bačvi, u nastavku. Maligani su obilatije zapljuskivali makarske obale od valova, pa materijala tekućeg i zamantavajućeg stanja ima na stolitre.

Piše Marino Srzić, foto: privatni album