Sjećate li se vremena kada nismo znali za zimovališta i snježne radosti, a jedini spust u kojem smo guštali bio je onaj na karetu s balinjerama. U gradu su postojali pravi majstori za njihovo servisiranje, ali svakoj bi balinjeri kad-tad došao kraj. Izlizala se i ova naša ovogodišnja, a karet s numerom ‘2020’ je stao.

Oglas

Već se dugo nismo spuštali niz vrijeme na tako raškavidanom karetu i s tako ruvinjanim balinjerama kao u proteklih 365 dana. Intravali smo na puste rupe i kongule. Nenadinje i infeti, skandali i strah, i na koncu kao da nije bilo dovoljno, na gorkoj novogodišnjoj torti s natpisom ‘Sretna Nova godina’, stigao je još gorči šlag. Katastrofalna trešnja, razorni potres, potaracani gradovi, ranjeni, poginuli.

I sada se autoru redaka čini neumjesnim prisjetiti se šušura negdašnjih Starih godina i slavljena novih. No još je neumjesnije i kukavičkije zatvoriti vrata nadi i pasti u apatiju. Život to ne zaslužuje i mada zvuči otrcano; valja hrabro naprijed.Stoga s tužne ovogodišnje novogodišnje jelke, evo barem pokoje veselije burelice sjećanja i u naftalinu davno zamotanih uspomena s prohujalih Novih godina.

Najava novogodišnje groznice nekoć je počinjala s nabavom kalendara. Svaka ih je prosječna domaća kuća imala barem dva. Uglavnom su u interijer bili smješteni tako da je jedan, onaj katolički, bio prikačen puntinama na unutrašnjoj strani vrata kredence u kužini, a drugi istaknut negdje na vidnom mjestu. Ti oku vidljivi davno su bili stvar prestiža, a onda su se ‘zlatnih’ 70-tih godina prošlog stoljeća krenuli štampati i dijeliti ‘tuta forca’. U ponudi su bili kalendari domaćih OOUR-a; Metalplastike, Jugoplastike, Amfore, Primorja, potom SIZ-ova, Socijalističkog saveza, sindikata, Saveza boraca, Crvenog križa. Klijentima su takve tiskane pokazatelje vremena s motivima mrtve ili žive prirode, raspačavale banke, turističke agencije, biroi, klubovi i društva. Vladala je prava kalendarska obilanca.

U kalendarima je posljednji dan u godini bio službeno obilježen masnim slovima kao Dan dječje radosti. I bio je radostan, posebno onima čiji su roditelji bili ideološki osviješteni, pa su se, zaobilazeći Nikolu, Lucu i Malog Isusa, potomcima htjeli pošteno odužiti uz asistenciju Djeda Mraza.
‘Dobri naš Djeda Mraz, donijet će darove za nas’, pjevali su školski zborovi u pratnji Bubline harmonike po školskim dvoranama i na sindikalnim novogodišnjim darivanjima, prateći legendarnog djeda u uvijek istom kostimu, s falšom bradom od ‘Cik-cak’ vate i naherenom crvenom kapom, ispod koje bi izdajnički provirivao natapirani pramen neke učiteljice. Samo oni najmlađi, još su u čudu gledali lik u crvenom kostimu, dok su stariji kalkulirali što će naći u najlonskoj vrećici, na kojoj bi crvenim slovima pisalo; Sretna Nova godina! Redovito bi se razočarali.

Od onih silnih pisama s popisom želja djedu na Sjeverni pol, ništa se ne bi ostvarilo. U saketiću bi se našle Jadrove napolitanke, Smoki i bomboni uz neku igračku. Greškom bi obično ženske dobile plastične pištolje, a muški bebe, pa bi se kasnije mijenjali. U svom tom prosinačkom konfužjunu, jednom su se osnovnoškolcu pobrkali svi blagdani, pa je na javnom nastupu izazvao mali skandal. Za školsku priredbu dobio je ulogu recitatora. Trebao je naučiti pjesmu o Djedu Mrazu, koja mu s tremom pred nastup nikako nije ulazila u glavu. Uzbuđen u očekivanju svoje točke uporno je u sebi ponavljao tekst i činilo mu se kako će sve proći glatko. Naklonio se publici i krenuo pred prepunom dvoranom: ‘Dolazi nam Djeda Mraz što darove nosi, ne smeta mu snijeg i led ,svemu on prkosi- Čeka ga i Ivo mali koji…’ I onda je ušutio, potpuno zaboravio naučeno, a jedina poznata riječ-okidač bila je ‘koji’, pa je nastavio drugi mu poznati tekst; ‘koji jesi na nebesima, sveti se ime tvoje, dođi kraljevstvo tvoje…’ Gromko je grmio Očenaš sa školskog mikrofona i izmolio bi vjerojatno do -Amen!, da meštar Buble nije na harmonici rastegao ‘Pahuljice padajte meke i guste’, a uzkonfužjana drugarica ga odvukla s bine.

 31. prosinca su Silvestrovom nazivali samo oni ‘puno fijeni’, a tih je bilo zanemarivo malo. Mi ostali očekivali smo Staru godinu. Birali smo čestitke u Batošićevoj knjižari s velikom pažnjom. Luksuzne ‘na otvaranje’, slali smo onima do kojih smo posebno držali. Praksa jedne stare Makarke bila je da najgrezije impošta u svit, kako bi se rodbina sažalila i poslala koji dolar. Valjalo je posebno paziti kako adresirati kuverte; s gospodin ili drug, pa smo birali kompromisno rješenje; cijenjena obitelj.

Bez spize, naravno ništa. Danima su se naručivali najbolji bokuni mesa, iz poduzeća vukle svinjske polovice nabavljene preko sindikata i mijenjali recepti za kolače. Listale bi se bilježnice sa zalijepljenim receptima Dr Oetkera, zbog kojih  si morao u butigi birati onu vrećicu vanil-šećera čiji otisnuti recept do tada nije oproban.

Naravno, jelovnik je bio uvjek isti: juva s puno manistre ‘jer di je gusto nije pusto’, lešo ‘jer je dobro za štumak’, sarme ili arambašići ‘ne vridi ako nije dobar pešt’, pašticada i makarunada ‘jer makaruni dobra pašta, al se oće sira masla’ i pečena gudica ‘jer nema tice do prasice’. Kuharice bi se redovito zaklinjale kako se dogodine neće toliko mučiti ‘jer da one nisu sluškinje i neće svoj život ostavit u kužini’, a onda bi se slijedeće godine sve jednako ponovilo.

Tada bi se domaćice na samu Staru godinu malo posvetile i sebi, jer navečer se izlazilo na doček u neki od hotela ili restorana. Šalturice su tih dana bile najtraženije osobe u gradu. Toaleta ili nije bila gotova ili je kroj iz ‘Burde’ bio krivo odabran, Koliko se samo suza prolilo zbog tih neobučenih, a mjesecima planiranih novogodišnjih oprava. Od frizura su najtraženije bile trajne ondulacije i to one što trajnije da duraju. Žene bi patile po par sati ispod ‘astronautskih’ hauba kakvih više nema i izlazile iz salona kao rimski vojnici iz ‘Ben Hura’ sa šljemovima na glavi. Navečer bi nervožaste bolje polovice uparađene i sjedeći u kužini pogledavale na sat očekujući muža koji bi kasnije objašnjavao kako -Nije moga čoviku odbit bićerin, pa bi na prišu konačno krenuli. Oni koji su ostajali doma bili su osuđeni na TV i to na jedan, a nešto kasnije dva programa. S crno-bijelih ekrana smiješile su se lica iz svih bratskih republika i pokrajina, jer bi sadržaj tu noć bio bratski podijeljen za sve jednako, od Vardara pa do Triglava. Marica Hrdalo, Čkalja i Mija Aleksić, zagorske popevke i kola iz Šumadije, a onda u ponoć ‘Kolko kaplic tolko let’ i kamera s terena; neka karaula ili rodilište.

Tako je bilo nekad. Čini se naivno i gotovo romantično. Sigurno je netko od vas, čitajući ove retke, djelom prenesene iz autorovih libara; ‘Kavalaric’, te ‘Škritorij i maškadur’, osjetio nostalgiju. To je dobro. Nostalgija zna biti blagotvornom, posebice na samom kraju godine koju ćemo zaželjeti zaboraviti.

 U 2020., infetanoj i trusnoj, valjalo je pažljivo timunirati na onom karetu s početka priče i izbjeći sve zamke i padove. Jedino što nam preostaje nabaviti je nove balinjere, dobro ih podmazati i s novim karetom se spustiti u 2021.! Sve ostalo nije u našim rukama. Sretna vam nova godina!
Piše Marino Srzić