‘Dobar glas daleko se čuje, a loš još i dalje’, kaže narodna umotvorina. I za dobar i loš glas već se stoljećima ne brinu samo telali i kuriri, niti se protok informacija oslanja na oprobani vjekovni sistem; od usta do usta. Nekoć novine, pa onda radio-valovi, potom TV i konačno svemoćni internet, donose vijesti gotovo prije nego što su se i dogodile. Reklo bi se –Blagoslovljen tehnološki napredak! No, ne bi se svatko složio.
-Lipo ti je bilo mome šukundidu, govorio je stari sugrađanin u predvečerje Drugog svjetskog rata –Je da su mu Turci osikli livo uvo i zapalili kuću, ali dok mu nisu došli prid vrata, nije ima radi čega strahovat. A ja ovako skupljam muku u prsi i drži me proliv ima dvi godine, otkako sam god u ‘Novo doba’ pročita da su Švabe napale Poljsku! Boje bi bilo da ništa ne znam, pa kad ih vrag donese, šta Bog da i srića junačka! Nažalost nije još dugo čekao.
Danak neinformiranosti gotovo je glavom platio M.Č., čobanin iz Medova Doca, u službi jedne kuće u Makru. Momak nije bio velike pameti, ali snaći se znao. Negdje početkom travnja te 1941., gazda ga je ranije nego inače poslao u ‘stan’ na Biokovo, gdje bi M.Č. s ovcama radi ispaše uobičajeno proboravio po par mjeseci. Gospodar, prilično pismen težak i član seoske čitovnice Seljačka sloga, pratio je situaciju po evropskim frontama i očekivao početak ratnog kurbinog pira. -Ako ne budem moga glavu škapulat, iđen bar ovce spasit, rat će, bit će gladi!, mislio je otpravivši čobanina u planinu. Ostao je gore do iza Male Gospe.
Što se u međuvremenu događalo, znamo iz povijesti. M. Č. nije znao za ništa. Mjerio je vrijeme po suncu i mjesecu, te išao za ovcama. Pucnjave ni organiziranijeg otpora još nije bilo, pa niti je što čuo niti vidio. Zato je bez primisli, tjerajući stado i približivši se ranom zorom mitnici na ulazu u grad, ne vidjevši oznake na uniformama stražara, srdačno pozdravio –Pomoz Bog junaci! Svaka čast, šta niste dali dušmanu da nas osvoji! Uniforme su bile krive i da se jedan od uniformiranih nije zainteresirao odakle je, te doznao da mu je možda i rođak, narodski bi rečeno u najmanju ruku naheba, a možda izgubio i bekinu. Neinformiranost o vanjskoj i unutrašnjoj političkoj sceni, ipak ga nije upokojila.
Do veće dostupnosti tiskovina, novitade, škandali i senzacije, širile su se ćakulama i izvješćima s redakcijskih tola makarske pijace i peškarije. Sve veća pristupačnost novina, informiranju daje notu ozbiljnosti. Što je puk bio nepismeniji, to se onome što je napisano više vjerovalo. Uostalom i stara izreka kaže: -Karta-kanta!
Prvi, a možda i jedini Makaranin po kojem je nazvana jedna novinska rubrika, bio je Toni Raguželo, poznati brijač, a još poznatiji berekin i oriđinal. Tako u splitskom Jadranskom glasniku, pod nazivom ‘Iz torbe Tona Ragužela’, pisana perom barda dalmatinskog humornog izričaja, Marka Uvodića, izlaze godinama rado čitani reci. Furbasti je Toni svojim izjavama, pronicljivijim od šupljih govora domaćih političara, imao prilike biti glavni akter kolumne, što nije uspjelo ni prije ni kasnije nikome. Domaći pretendenti na poltronu u općinskoj zgradi jedino su mogli plaćati oglase jasprama iz stranačke ili narodne bušte. Raguželo nije morao platiti ništa. Dapače! Poznato je da ga je Uvodić u vidu pjatanci i bocuna, redovito nagrađivao u zamjenu za još pokoju fjabu. Kad se malo izračuna, bio je to sasvim pristojan honorar na kojeg bi pristao i autor redaka.
Kada je novo tehničko čudo, radio-prijamnik, postao dijelom svakodnevnice, bilo je i zabuna…
Blijed kao vapno, preplašeniji od gudina pred sikirom na Macelu, upao je Kleme u kužinu i mucajući ženi priopćio. –Ma-ma-mater ti pi-piva! –Misusovo!, prekrstila se Antica –Di će pivat, počiva pod crnom zemjicom ima dvi godine! –Vratila se da bi meni napakostila! Cili mi je život krv pila!, bio je uporan –I to piva onu ‘Tiho pojte maleni slavuji’, za koju je znala da mi daje u glavu! Sve kitice!, nastavljao je buncati kao da je pod fibrom. –Još je i zaorjala onu štrofu; ‘Da se moje zlato ne probudi!’, a to je uvik tuta-forca od popodne revala, da ne mogu u miru ubit oko!
–Di si je čuo da piva?, pokušala je Antica rasvijetliti misterij i sama sve više vjerujući da joj se majka s onog svijeta skalala u vižitu. -U Kulićevom frizeraju!, spremno je odgovorio.
Antica se hitro uputila do Kulića i odmah na vratima opalila- -Šjor Kuliću, di mi je mater? –S obzirom kakva je každrafica bila, dobro je prošla ako je u purgatoriju, al bi ja reka da je otišla drito u pakal!, odgovorio je škercani meštar –Jeste li ste se vi to napili i zaboravili da vam je mater pokojna? –Nisam! Eno sad i ja čujem da piva!, načulila je uši.
Iz butige se čuo titravi ženski sopran kako jauče ‘Miruj, miruj srce moje’ –Čujen je! Di mi je mater? Di ste je sakrili nevojnici! Počela je nabrajati upavši u butigu iz koje je redovita klijentela pratila komediju. –Evo tu je ušla, baš se popela priko ovoga botuna, pokazao je na najnoviji model radio Blaupunkta, meštar Kulić. -Pa su joj zapele guzice i sad ne može više izać! Ima dvi ure da nariče! Vajat će zvat vatrogasce da rumbaju radio!
Antica se posramila, pa svim nazočnima proklela sve do sedmog kolina, ne zaboravivši uključiti ni Blaupunkt i njemačku mu kurbu mater. Onda je gardom svetice izjavila kako će ih tužiti sve do Vatikana i uputila se don Niki u ured. On joj je smireno objasnio da se i sam Sveti Otac obratio stadu kršćanskom putem radio-valova i da je to jedna napredna stvar. Platila je materi misu i uputila se osramoćena doma.
Našpotala je muža kako je on jedan primitivni čobanin, koji ne prati ‘tekniku’ i kako se zbog njega morala crvenit.
Radio-afera s pokojnom materom bi bila zauvijek završena, da se događaj nije pročuo, pa su je godinama impicivali –Antice mater ti se u podne ima obratit narodu priko radio-valova, trči je slušat!
Kleme i Antica radio-aparat nikada nisu nabavili, a do televizije su već dugo u miru počivali. Je li ih tko vido na malom ekranu, nije zabilježeno.
Pamtile su se i drugačije krugovalne fjabe. Majka istaknutog HSS-ovca, lizioltaruša i gorljiva Hrvatica, bila je spremna odslušati na radiju i koncert Berlinske filharmonije, makar je tvrdila da joj cviljenje violina izaziva kongulavanje žučnih kamenaca. Sve je to trpjela ne bi li intrala na neki od govora beogradskog političara Dragiše Cvetkovića. Zašto, baš njega, a ne primjerice perjanice HSS-a Mačeka? To joj se pitao i sin.
–Zašto majko oćeš njega slušat, a ne ćaću Mačeka? Da kogo čuje, reka bi da sam izdajnik koji se privolta na drugu bandu! –Zato sinko, šta Cvetković ima organ -grlo ko i pokojni ti pape i kad ga čujem čini mi se da mi se opet vratio!, objasnila je.
I taman kada je odlučila više ne kvariti sinovljevu reputaciju, te odustala vrebati po krugovalu Dragišu, situacija se preokrenula. –Majko minjaj stanicu, sad će bit izjava Cvetkovića o sporazumu s Mačekom!, uzbuđeno je upao sin, zadovoljan s novonastalim prilikama pred uspostavu Banovine Hrvatske.
-Falsun ti ko i Maček!, ražestila se -Najprije si me činio da se oca odreknem, a sad me činiš da mu se opet privoltam! Neću više slušat ni Mačeka ni Cvetkovića, nego samo Mušolinija jer ima tenor ko Benjamino Đilji! Slijedeće je dvije godine pasionirano pratila fašistički radio program, makar riječi nije razumjela.
Kad su okupatori ušli u grad, prebacila se dok im nisu oduzeli aparat, na Radio London, jer bi se odmah sjetila pokojnoga barba Zane, koji je skončao u Americi. -Bog mu da pokoja govorio je mrvicu zamantano i pijano, baš ko i Černčil! Sigurno i on voli pobumbit koji bićerin više.
Što se tiče velikog ekrana i tu je bilo konfužjuna. Usred vrtnje celuloidne vrpce sa sprovodom njegova Veličanstva Aleksandra, jedna je od strasnih obožavateljica Karađorđevića, doživjela živčani slom i pala u duboki afan. Znatiželjna publika se natiskala i spriječila dovod zraka, pa je naglo osviještena zavapila –Arije, dajte mi arije! –Šta će ti arija kad njega više nema! Šta će ti život bez njega!, berekinski su komentirali. –Dobro i kažete, ali moram danas na probu kapota u šalturice, pa ću onda na krilima arkanđela drito do Njegova Veličanstva, samo da to još obavim! Valjda je sirota htjela doći dostojno odjevena u ‘večnu otadžbinu’ pred svog monarha.
Što pod utjecajem dnevnih novina, a što modernijih izvora priopćavanja; filmskih žurnala i ilustriranih časopisa, gradom su po uzoru na svoje idole hodali težaci sa zulufima Franje Josipa, radnici s brcima Staljina ili čak redikuloznim ‘kefica’ Hitlerovim brkom. Ženske su bile još revnosnije u kopiranju, imitirajući oprave kraljice Marijole ili ‘garson’ frizure pjevačke zvijezde Josephine Baker.
–Dat ću ti ja po kostima s tom Bepinom i njenom frizurom. Ne pariš čejade nego ko divjak iz Afrike! Nema ti vanka dok ti kosa ne nareste da možeš splest pletenicu! Očitala je mater kćeri bukvicu, kad je došla doma ostrižena ‘ala Bepina’.
No nitko nije tako vjerno pratio trend svog uzora, kao po obiteljskoj tradiciji oduševljeni talijanaš. –I da ti je govno s one strane Jadrana donit, vonjalo bi ti, jer je talijansko!, rugali su mu se.
No, on je infišan u ‘madre Italiu’, čim se Duce pojavio, odmah obrijao glavu na pelu, slijedeći styling novog Cezara.
1945.-tu je dočekao s nešto kraćom, ali ipak solidnom kosom. –A di je ala Musolini pela?, pitali su ga zlobno. –Nećete virovat!, imao je spremno objašnjenje –Kad su došli oni nesritni fašisti, kosa mi je od muke opala, a evo čim su došli naši osloboditelji odma je od sriće ko iz vode narasla!
Tako je bilo s medijima za javno priopćavanje nekoć kod nas. Premda je časni zadatak medija informirati, znali su ljude i išempjati, motivirati ih na redikulade, pa i u onim najcrnjim vremenima. Ili su vremena nikad crnja ili smo predozirano informirani. Zaključite sami!
Piše : Marino Srzić / foto: privatni album
