Verka Škurla Ilijić, nepravedno zaboravljena književnica i marna dopisnica listova iz doba Kraljevine Jugoslavije, bila je čestom gošćom rodbine u Makarskoj. Gotovo svaka od njenih vižita urodila je i pokojom objavljenom crticom. Zapisi joj nude živu onovremenu sliku svakodnevnice i do danas nisu izgubili na aktualnosti. Piše o upravo stasalom turizmu, čistoći grada, iskoristivosti bogomdanih resursa, pa čak i vizionarski spominje realizaciju žičare: ‘Od planinarskog ‘Aleksandrovog doma’ na visovima surog Biokova, do ubavih mandrača na obalama bistrog mora’.

Neobjavljeno je uvijek zanimljivije, pa vam autor redaka ima prilike, a sve zahvaljujući afinitetu prisluškivanja starijih od malih nogu, prenijeti i jednu ćakulu između gđe Verke i njene makarske rođakinje gđice Zoe, i to sve kao uvod u temu na današnjem ‘virtulanom komadu karte’ Makarske Danas.

Čime su se Makarani bavili kad se nisu bavili ničim? Je li uopće postojalo vrijeme koje se moglo nazvati dokolicom?
Bez obzira na motiku sraslu za ruku težaka, mrežu kod ribara, mistriju u zanatlija, balancu kod trgovaca i penkalu u činovnika, došao bi i dan Gospodnji, kada je osim pohađanja misa kod revnih vjernika, ostajalo mjesta i za ‘dat malo životu na voju’, išvogat se i ohanit od rabote.

Oglas

-Ovdje vidim neobično spretne mladosti, započela je ćakulu Verka sa Zojom- Čak su i curice tako neustrašive da skaču poput dječaka s česme na Kačiću i hvataju se za zid šimatorja crkve. Pentraju se po najvišim borovima Osejave i utrkuju na duge staze. O momčićima da i ne govorim, tako precizno gađaju ptice i trče za napuhanim crijevima da bi se sa športašima mogli nositi. Nedavno sam čula i mlade pastirice kako skladno pjevaju kad su ovce vodile prati na more pod Nuglom. Takvih soprana ni u tetatru nema! Promatrah i kako sirotinjska djeca igraju neku predstavu koju su sami uigrali. To je maštovitije od lutkarskog ansambla u prestolnici. Da ne spominjem svirače na fijeri Svetoga Lovre. Grad je puniji afinitetima od velikih sredina! Ima li tko okupiti takve talente draga Zoje ili sve ostaje na kali, što je grijeh veliki!, interesirala se o stanju na terenu Verka.

Nećemo replicirati zapažanje gđice Zoje, nego zaviriti u požutjele listine s dokazima organiziranog rekreativnog djelovanja domorodaca, izvan svakodnevnog trapljenja za ‘kruh naš svagdašnji’.

‘Primorci su vitka tiela i živa duha. Vazda su u pokretu i vole se junačiti ter snage odmieravati, a na duši im je uviek njihov zavičaj’, napisao je davni autor, opisujući sliku i priliku, domaćih ljudi. Grad i okolica, tvrdili su stari zapisivači, imaju čak i genetske predispozicije za ‘žvelto’ bavljenje ‘gombanjem’ ili tjelovježbom, kako se nekoć zvala rekreativna aktivnost iliti šport.Tjelesne aktivnosti domaćeg pomlatka zorno su dočarane u onoj narodnoj umotvorini: ‘Stopro se rađa, kamenom gađa’. Je li to istina procijenite sami. Divljaluka i dalje ima, no dječje igre nažalost je sve manje. Naravno, zahvaljujući vladavini svekolikih ekrana, pred kojim i u ovom trenutku zurite.

Što još kažu sjećanja o neobuzdanoj igri lokalne dječurlije?  ‘Skaču kano srnci, uzbrdo-nizbrdo, priko rive, Marinete, Mandrača, Osejave, put Dugiša, Velog Puta do Požara i Trakača, cestimice bez papuča’

Trčeći i ‘balanzajući’ uzduž i poprijeko, bosih nogu i puni force, troše energiju, neorganizirani u sekcije ili klubove.
Okretnost, izvježbana u burnoj prošlosti tijekom ljutih borbi i hajdučija, bila je usmjeravana nekoć u natjecateljsko okušavanje. Penjanje po lojavoj gredi nasred glavnog trga, znamenita makarska trka alke od samostana do rive, morska alka i veslanje, prve su vještine s pravilima i sucima.

Do organiziranog okupljanja muške mladeži sklone tjelovježbi, ali i domoljubnom žaru, dolazi osnutkom makarske podružnice Sokola. Iza okupljanja članova radi stjecanja vještina, stoji i drugi cilj; ideja povezivanja svih slavenskih naroda unutar Monarhije.
U takvom se ozračju formira i prva podružnica Hrvatskog sokola u Makarskoj 1894. godine. Nikola Alačević piše: ‘Sokolski starosta g. Mate Klarić, mnogo je zaslužio pri osnutku ovog rodoljubnog društva. Ovo je najpopularnije i najbrojnije družtvo u gradu, te broji preko 130 članova.’ Klarić ostaje predsjednikom sve do kraja Prvog svjetskog rata, kada Sokoli mijenjaju ideološki smjer.

Temeljni duh sokolstva ipak ostaje glavnim pokretačem. Za najplodnijih godina svog djelovanja, Makarska je podružnica domaćin i gost brojnih sokolskih skupova. Posebno je zapamćena posveta barjaka 1904., kada grad ugošćuje sokolsku subraću iz drugih gradova, a Makarani sudjeluju na sletovima u Splitu, Zagrebu, te 1912. na velikom sletu u Pragu. Uz zabave, predavanja i izlete, na kojima se uvijek propagira hrvatska nacionalna ideja, Sokoli su nositelj društvenog života .

Popularnost sokolske ideje koristi i novi režim. Iz naslova se izbacuje prefiks ‘hrvatski’, pa Sokol državotvornog usmjerenja traži potporu vlasti za pomoć u izgradnji vlastitog doma; Sokolane. Starješina se obraća vlastima i žali na nehigijenske uvjete prostora u kojima društvo djeluje. Riječ je o dijelu prizemlja Građanske škole, gdje, kako stoji u dopisu: ‘Mlada se tijela nemaju gdje razmahati, ter neugodan vonj znoja zapahuje čitav prostor, a ni pravih sprava za tjelovježbu ne posjedujemo, pa tako ne možemo uspješno djelovati’.
Vlast u Sokolima vidi rasadište ‘otadžbinskog rodoljublja’, pa na zemljištu kupljenom od fratara, na mjestu današnje OTP Splitske banke, niče lijepa zgrada s dvoranom i kasnijim uređenim dvorištem-vježbalištem. Sokolana s prigodnom salom preuzima nakon zatvaranja Kina Eden i glavno mjesto za gostovanja, priredbe i projekcije, uz što su vezani i skandali, najčešće političke prirode. No o tome drugom zgodom. Vratimo se sportu.

Učenje sportskih vještina povremeno dobiva elitniji ton. U gradu gostuju učitelji mačevanja i lawn-tennisa, ali sve je to kratkog daha.
Muški dio pučanstva i dalje valja buće po zogovima, a pravu atrakciju izaziva nova moda; kuglanje. Igra s conama odvija se u ugostiteljskom objektu na Gorinki, no čini se da je muški posjećuju najmanje radi rekreacije. Tu naime gostuju ruske emigrantice, sviraju na balalajkama i pjevaju romanse. Posjeti Gorinki, izazivaju bračne sukobe, pa je izvjesno kako se tamo natjecalo u nekom drugom sportu, a ne kuglanju. Kojem, valjda je jasno.

Muškarci svoje vještine imaju još prilike iskazati pucanjem u lisice i fazane po bližoj okolici, veslanjem, bicikliranjem, planinarenjem. Za sve spomenuto postoje i organizirana društva.

Naravno, naganjanje baluna po starom igralištu na predjelu Blata u Donjoj Luci u potpunosti nosi bandiru popularnosti.
Nogomet osim što spaja i razdvaja. U gradiću od par tisuća stanovnika djeluju dva kluba; gospodski Biokovo i radnički Zmaj. Iskre frcaju i napetost rivala raste. U redovima Biokova osim dobro materijalno potkoženih, igraju i manje bogati, no konzervativni, a u postavi Zmaja ima i gospodske djece slobodoumnijih nazora. Prava mala sociološko-klasna zavrzlama. Ljubimac grada je ipak Zmaj. Poslije njegovih poraza se plače, a pobjede se bučno slave, uz taktove limene glazbe i neslužbenu himnu ‘Tres-tres trese se, ko u Zmaja dirne se!’

Čarke i pripetavanja, između makarskih klubova nalaze mjesta i na novinskim stranicama, dopisnik piše: ‘U više navrata tajnik kluba Biokovo, sramotno vrijeđa članove Zmaja sa riječima; divljaci, fukare, fakini, te kako je Biokovcima kao akademičarima ispod časti sa Zmajevcima nastupati. Uprava Zmaja pokušala je razmiricama stati na kraj, no sve je bilo uzaludno poradi takvog diktatorskog nastupa. Eto kao se unaša mržnja, klasna netrpeljivost i politika u šport!’

Povijest ‘Zmaja’ je prezentirana u tiskanom obliku u spomen knjizi povodom 50-godišnjice osnutka, kao i 2007. u monografiji ‘Vječni Zmaj pod Biokovom’, a zalaganjem Anđelka Raffanellija Aka, uspomena je dignuta na dostojnu razinu. O ‘fuzbalu’ i makarskim klubovima, još samo jedna stara fjaba o kojoj se potajice ćakulalo.

U to vrijeme na stol načelnika dolazi anonimno pismo o događaju vezanom za općinskog činovnika višeg razreda, inače člana uprave Biokova. Pikantno pismo anonimne autorice ‘škercani’ načelnik čita društvu na nekoj večeri, te se kasnije ćakula širi gradom. Diskrecija nikad nije krasila Makarane, pa makar obnašali visoke funkcije.

Sadržaj je slijedeći: ‘Poglaviti! Moram upozoriti na nemile događaje po našem gradu. Sve to baca ružnu sliku na moral, kao da se radi o Sodomi i Gomori. Ja inače ne zabadam nos u tuđe živote, ali sam slučajno šetajući oko ponoći, svjedočila nemiloj sceni. Iz kuće Vašeg referenta upravo je silazio fuzbalista kluba ‘Zmaj’, a ispratila ga je supruga rečenoga. Ona mu je kazala –Dođi opet sutra, oni moj je iša s načelnikom službeno u Dubrovnik! Ja ne znam o kakvoj se aktivnosti radi, ali kako sam nekad službovala kao pisarica na policiji u Metkoviću, imam iskustva primijetiti da je riječ o prljavoj raboti. Još Vam moram reći kako je klub dobio novu fuzbal-loptu najbolje kvalitete. Izvukla sam priznanje od gđe Albahari da je taj balun preko njene radnje naručila i masno platila upravo referentova žena. Ona tako financira fuzbalere svog jarana, a kao što je svima poznato, među njima je velik broj komunista, dok joj muž, kao i svi službenici drukaju za klub Biokovo, u kojem nema sumnjivih elemenata. Molim da pismo ne dođe u ruke Vašeg referenta, jer bi jadnome čovjeku možda i pozlilo.’ Naravno referentu je nemilo pozlilo i u domu se začela velika barufa. Eto jednog drugačijeg pogleda na povijest sporta.

Što je sa ženskim sportskim aktivnostima?

Žene nemaju često priliku pokazati sportsku žveltost. Gospođe kumuju klubovima, egziciraju na smotrama Jadranske straže i Orlica. Po onoj ‘oštro stupaj, sabljom lupaj’, nastupaju energično. Doduše, ne lupanjem sabljama, nego zabijanjem baluna u branku. Koliko god bile napredene ipak nije riječ o ‘fuzbalu’ rezerviranom za muške. Svoju forcu troše u hazeni. Sport, vrlo sličan rukometu, pristigao je iz Češke. Na našim je prostorima hazena u tisku najavljena kao ‘prva športska disciplina za ekipno razgibavanje udova kod dama’. Ovakav bi novinarski izričaj u naše vrijeme sigurno izazvao brojne polemike!

Makarske hazenašice s fotografije iz 1931, različitog su socijalnog podrijetla, no jedinstvene u želji za aktivnošću i pariranju mladićima na sportskom polju. Odigrale su par utakmica, obavile nekoliko gostovanja, pa je hazenaška era brzo završila. No, to nije bilo bitno. Važan je bio iskorak u svijet ravnopravnosti.

Majka jedne od igračica, u brizi za kćerkino dugo izbivanje iz kuće, dobila je od jedinice nejasno opravdanje. Uputila se zato u župnika razriješiti sumnju –Velečasni, rekla mi je mala da ste skupili cure da mole za posvećenje mučenice Hazene! Svećenik se zblanio -Kuma moja za takvu mučenicu nije čuo ni sam Sveti Otac! Mala vas fločaje! Kad se vratila doma mater ju je dobro nabaketala, pa je hazenašica zaista postala mučenicom. No, hazenu nije prestala igrati, na starom Zmajevom igralištu iza Grme.

Grad je prakticirao i ostale afinitete, pjevačkog, glumačkog, literarnog, te naravno političkog sadržaja, a Makarani se okupljali u klubove i društva. Čega se tu sve znalo zakuhati, u nekom od narednih napisa na stranici Makarske Danas. U svakom slučaju, preci su nam bili inventivni u slobodnim aktivnostima, a u skandale ne moramo ni sumnjati. Danas smo ostali samo skandejavima, a nadarenost postaje upitnom.
Piše Marino Srzić foto: privatni album