Prije gotovo stotinjak godina, snalažljivom turistu, ako je još imao i nosa nanjušiti pravi ‘bokun’ suvenira, nije se trebalo puno misliti što ponijeti kao uspomenu s ljetovanja u Makarskoj.Tako se i danas na počasnom mjestu u praškoj dnevnoj sobi nekog pana Swobode, ponosno kočoperi amfora koju mu je još djeda, pan František, donio s odmora u gradu podno Biokova, 30 i neke godine prošlog stoljeća. Do amfore je došao bez problema i neočekivano jeftino. Primijetio ju je na gajetici ribara Kuzme i zapitao je li na prodaju. Kuzma je jedva dočekavši priliku odgovorio –Ako ćete mi otkupit cili jutrošnji ulov, nosite tu starežinu za mukte, ionako ne znam šta ću š njome!

I tako je za mižerne dinare, koliko je koštalo nekoliko pajera ulovljene ribe, vrijedna amfora završila u Čehoslovačkoj, gdje se sa stalnog mjesta iz veltrine obitelji Swoboda, povremeno premještala na posudbe za muzejske postave.Nisu nam samo amfore pagale i netragom nestale. Put Berlina, Milana, Beča, Bratislave, Beograda…, lukavstvom sakupljača antikviteta, zauvijek su napustili zavičaj; novčići i komadi nakita iz antike nađeni pri okopavanju vinograda, kamene ploče s latinskim natpisima, rijetki bibliofilski primjerci iz privatnih knjižnica osiromašenih plemića, oružje iz turskih vremena, te kompletne narodne nošnje.U praksi iz prvih desetljeća 20. stoljeća, ali i kasnije, to je izgledalo ovako…

-Di je oni ćemer s nošnje od pokojne mi matere? Tražila sam ga u baulu, nigdi ga nema!, zabrinula se stara Kate, koja je ‘ćemer’, masivnu srebrnu kopču za pojas, urešenu intarzijama i poludragim kamenjem, čuvala ljubomorno i s pomijom otkako ga je dobila u dotu.Unuka joj nije ništa određeno odgovorila, nego promrmljala –Tute negdi!
Baba Kate je shvatila da je mala infloćaje. –Di je moj ćemer, ćemerno ti bilo, di si š njime okrenila?!, započela je rafalni napad s izglednim kletvama, pa je unuka brzopotezno prekinula. -Jesmo ti nikidan kupili novi kapot i to sa pelicom, jer si kukala da te stid ić na misu ko sluškinja s pletom priko škina! -Je, potvrdila je stara -I puno mi lipo figura, a i tepal je! -A jesmo li za svetu Katu u čast tvoga imendana činili pašticadu i pekli teleća prsa, jer si plakala kako nikad nisi ništa slavila, nego jedino kad ti je umrla svekrva! -Je! I bilo je sve za prste polizat!, opet se složila.

Oglas

-E pa tute ti je taj tvoj antiki ćemer šta ga više niko ne nosi! Prodala sam ga jednom Talijanu fureštu, kupila ti kapot i učinila feštu! Kate je razmislila, pa kazala -Dobro si i činila, boje da smo pošprondali, nego da kupi ruzinu! A šta misliš da nađeš kojega turišta za prodat one rečine s karniolama, to više nije u modi, a mogli bi naručit nova vrata. Kroz stara će nam počet ulazit pantagane! -Za sada ništa od toga!, rečine su već u Beogradu, kupio ih je jedan profešur, pa sam naručila za sebe Singericu, a ostat će i tebi za dentijeru. Ne možeš više odat tako krnjava ko da si iz tužne Bazane!, spremno je odgovorila unuka.
-Ajde neka! Kad je ostalo za dentijeru, dobro je!, bila je zadovoljna Kate promotivnom rasprodajom makarske baštine.
Naravno sve se ovo dešavalo u doba kad se replike baš nisu ni proizvodile, a o originalnom lokalnom suveniru s prefiksom makarskog brenda nije se promišljalo. Čini se da je tako do danas.

Potraga za autohtonim makarskim suvenirom, aktualizira se uvijek jednakim ritmom. Negdje za zimskih mjeseci krenu po tisku i portalima napisi o nužnosti kreiranja jedinstvenog domaćeg suvenira. Rasprava se rasplamsa i taman kad se nešto pametno smisli, na vrata pokuca sezona i vratimo se bukiranju. Konačan rezultat je u pravilu deprimirajuće jednak; svoga suvenira još nemamo. To bi značilo da je zanemarivo malo posjetitelja ponijelo iz grada uspomenu, koja će dostojno i kvalitetno podsjećati na ljetovanje u Makarskoj. Tako će biti i ovog ljeta Gospodnjega 2021., kada doduše uslijed gostovanja nepozvane turistice Korone, više razmišljamo hoće li nam se turisti uopće i prizentati. Suvenir opet pada u drugi plan. Valjalo bi konačno promišljati unaprijed, kad već nismo znali unatrag.

Što se tiče gastronomskog djela priče u ponudi smo se barem malo pomakli. No suvenira još nema. Uzalud svi natječaji i okrugli stolovi.Nedovoljna iskorištenost pučkih predaja, učinila je Makarsku gradom bez priče. Kako bez priče nema ni brenda, ne treba se čuditi da originalni suvenir, koji bi pratio legendu, i ne postoji. Plaćamo obol podilaženju jeftinim trendovima s kratkim učinkom.

Imamo sreću da nam ne treba poput drugih priču izmisliti i preparirati je u autohtonu. Svoje priče imamo, a svaka bi od njih mogla iznjedriti originalan suvenir. Primjera je puno. Sjetimo se nekih, kod kojih atraktivan ishod sigurno ne bi izostao.

Primjerice, papuča biskupa Bijankovića. Legenda o ukradenoj biskupovoj papuči, uz malo inventivnosti može biti motivom za poučnu zabavu za turiste i suvenir. Mogući scenarij igre bio bi slijedeći: sudionici bi dobili podatke o ovom važnom liku iz domaće povijesti i vremenu u kojem je djelovao. Vodič bi ispred crkve ispričao jednu od inačica priče. Turisti bi pred potragu za ukradenom papučom, dobili kartu s istaknutim destinacijama i vođeni uputama krenuli u detektiranje. Nagrada najuspješnijem natjecatelju, bila bi sama papuča, njena luksuznija verzija, a ostalim sudionicima, jednostavnija. Prethodno bi trebalo osmisliti izgled i pozvati stručnjake za pomoć pri formiranju takvog jedinstvenog suvenira. Jeftinija inačica dala bi se nabaviti na štandovima, a skupocjenija u luksuznijim trgovinama. Komad nakita s ukomponiranim motivom, sigurno bi imao kupce. I eto biskupove papuče kao suvenira.
Još jedna priča iz vjerskog života, zaslužuje pozornost. Riječ je o ‘picokarama’, redovnicama koje su isposnički živjele podno litica oko crkvice Svetog Martina u Kotišini. Baveći se uzgojem koza i ovaca, koristile su grubo obrađenu vunu za svoju odjeću. Nebojana crna i bijela istkana vuna, davala je prepoznatljivu sivu boju, znanu kao ‘pizzo-chiaro’. Picokare su izrađivale sir i druge proizvode od mlijeka. Svi ti elementi daju prostora za ponudu turistima.

Predstavljanje ove zanimljive redovničke zajednice, kretalo bi izletom u Kotišinu. Priča vodiča, prodaja sireva začinjenih biljem iz Parka prirode, te ponuda, primjerice ručno izrađenih ukrasnih lutki sa specifičnom odorom picokara, torbi i modnih detalja od grubo tkanog materijala, samo su neke od ideja za picokara-suvenire.
Zanimljivo bi im bilo i ponuditi priliku okusiti isposnički obrok ‘Picokara lunch-paket’ i tako propagirati zdravu i autohtonu prehranu. Uz to i osmisliti ‘Picokara dijetu’ i prezentirati je kao učinkovitu. Čini se banalnim i svetogrđem? Nije! Talijani već godinama ubiru lijep profit od tradicionalnih kolača; ‘Zeppole di San Giuseppe’ ili ‘Gatto di Santa Chiara’. Svi su ti gastro-suveniri sinonimi za dobar zalogaj. Zašto, primjerice i ne lansirati tavu za friganje fritula, pa je uz tiskani recept, nuditi kao suvenir. Ako vas se čini banalnim, sjetite se samo što ste sve kupovali po izletima.

Za prezentiranje gastro-ponude i suvenire vezane za slastice idealno je događanje sajam ili fijera svetog Petra. Za onaj svetog Lovre, već imamo tradicijski utemeljena dva suvenira; sviralo od gline i gradele vezane za legendu o mučeništvu sveca pečenog na vatri.

Što povijest više obiluje dramatičnim preokretima, bitkama i zavjerama, to je više ‘štofa’ za legende koje se inventivno mogu preraditi u atraktivan sadržaj. Čak i kobna kuga iz 1815. može uz pažljivo promišljanje biti motivom suvenira. Baš kao i na primjer tragedija vulkanom uništenih Pompeja. Već uigrani prikaz bitke s Mlečanima u gradskoj luci, nije izrodio ni jedan suvenir, a uz takvu priče i uz malo maštovitosti, ideje bi se rodile brzo.


Prošlih je sezona riva bila puna perfomera ‘živih lutaka’, zaogrnutih egipatskim plaštevima ili torza okićenih kao kod poglavica afričkih plemena. Za Kairo ili Keniju, odlična ideja, ali za Makarsku? Zar ne bi te perfomere mogli odjenuti u lokalne likove; fra Andriju Kačića, berekina Buzdu ili domaće pekarice, ljekaruše, mljekarice. U kontaktu s gledateljima mogli bi na kraju priče i ponuditi neki suvenir vezan za lik i djelo.

Ideja je napretek. I dok se u svijetu lokalne predaje pametno prezentiraju i dopadljivo pretvaraju u suvenire, mi svoje priče zaobilazimo. Dapače, čine nam se bezvrijednima i dosadnima. Sličnima se divimo na putovanjima, donoseći uspomene poput venecijanskih gondola, ruskih babuški, okamenjene lave iz Pompeja ili Milka- ljubičastih krava, te ih s ponosom pokazujemo kao dokaz da smo negdje bili. Turistima koje primamo, nemamo što za preporučiti, pa im još uvijek nudimo školjke iz tko zna kojih mora. Od toga su bile originalnije čak i poslovične drvene čaplje i opanci iz 70-tih godina prošlog stoljeća.

Lokalnih je predaja dovoljno za oveće tiskano izdanje. Treba ih izvaditi iz naftaline i ponuditi.

Makarski suvenir nam je tu pri ruci, samo nam kreativna tromost priječi da ga ponudimo publici. Jer svakako je jednostavnije nabaviti za sitne šolde ventulu s natpisom ‘Ricordi di Venezia’, pa prepiturati poruku i nadopisati ‘Pozdrav iz Makarske’. Pri tom u pravilu zaboravljamo da je na lepezi oslikana Piazza di San Marco, a ne primjerice naša Osejava.
Krenemo li pravilno valorizirati baštinu, nove će se ideje početi nametati same od sebe. Tada nam gosti neće biti osuđeni samo na magnete za frižidere s motivom Havaja koji glume Donju luku.

Budimo malo ironični… Možda bi baš trebalo takvu ‘trash’ ponudu patentirati kao autohtonu i ne zamarati se dobrim ukusom i tradicijom. Gost će ionako nešto kupiti. Drvene su čaplje ipak zauvijek odletjele.Kad bi nam kojim čudom doletio koji suvenir u obliku najobičnijeg repca , bilo bi dobro. Ako ništa drugo, rebac je neosporno lokalna beštija.
Piše Marino Srzić /foto :privatna arhiva