Pri navali ljutnje, koja bi često znala ‘udrit u šufit’, preci su nam po vjekovnoj navadi reagirali natprosječno burno. Cezar Pavišić, svećenik i kroničar, nazivao je svoje makarske sugrađane ‘razza fulminata’. Sojem lako zapaljive naravi, poput ‘fulmine’, koja bi se brzo zapalila, ali i naglo utrnula.
Sve što ne bi stalo u konkretne fizičke obračune, ‘ispurgalo’ bi se najbritkijim oružjem iz domaćeg arsenala; jezikom. Glavna bojovna municija jezika, bila je kletva.
Repertoar kletvi bio je maštovit. Obogaćen pogrdnim ‘fjoretima’ mogao bi ispuniti podeblji libar. Osim u ružnom kontekstu zazivanja nenadinja, kankara i plutanja po portu, najčešće upotrebljavana jezična figura bila je ‘kolino’. Ne koljeno kao dio noge, već ‘kolino’ u značenju krvnih predaka, ali i nasljednika.
Poslovično ‘deveto kolino’, spominjalo se poganom kletvom –Proklet mu rod od devetog kolina! Ipak, kolino bi se našlo i u blagoslovima –Sve mu bilo blagoslovljeno do devetog kolina! Tako blagoslov donekle ublažava kletvu.
Gdje se tu, usred folklornog repertoara, krije ‘lajt-motiv’ za još jednu štoriju o starim makarskim poteštatima? Krije se u dobrom starom običaju da je baš ‘poglavice narodne’, puk najčešće častio spomenutim opusom, smatrajući ih što krivima za gradske nevolje, a što zaslužnima za napredak na prostoru od Raca do Dugiša i od Mlinica do porta.
U našem Kamarinu,, nema mjesta za kletve, a za blagoslove se autor ne osjeća meritornim. Uostalom, u mudroj izreci: ‘Nije dobro da te puno blagoslivljaju, a kamoli kunu!’, ima puno istine. Stari su poteštati za to dobro znali, pa se na pogrde uglavnom nisu obazirali, a uvijek dobrodošle pohvale pametno su rabili u vremenima izbora.
Prije četiri godine, u vrijeme zadnjih izbora, autor je u jednom serijalu tekstova dokazao krvnu povezanost tadašnjih kandidata s bivšim makarskim načelnicima. Dug posao traženja veza po obiteljskim granama, iznjedrio je zanimljivu genealošku priču, pa i potvrdio na jednake greške i dobre poteze predaka i nasljednika. I ove godine su nositelji, ili oni pri vrhu kandidacijskih lista, povezani linijama krvi sa starim poteštatima.
U ovom điru nećemo poimence dokazivati srodstva. Ukoliko su kandidirani zainteresirani za glavare s obiteljskog stabala, imati će prilike sve doznati u ‘Geneo kutku’, koji se priprema u dogledno vrijeme za objavljivanje na našoj stranici.
Prisjećajući se davnih ‘poglavica narodnih’, bilo bi dobro motivirati kandidate našeg doba da se ugledaju na pretke. Naravno ako je riječ o dobrim potezima. Ako nije neka se uče na greškama.
Valjalo bi krenuti s damama, no tu smo u povijesnom deficitu. Premda u socijalističkoj Jugoslaviji žene dobivaju pravo afirmiranja, na lokalnoj se sceni ne uzdižu do načelnikovanja. Drugarica ima u AFŽ-u, Komitetu i Socijalističkim savezima, ali ni jedna ne postaje poglavaricom. Ima ih i na državnim pozicijama, no poteštatica niotkud.
San Spartanke Andrijane Vranjican, sive eminencije makarske političke scene iz lokalne povijesti, ostvaruje se djelomično imenovanjem Jelenke Alemani povjerenicom vlade 2002. godine, no samo zbog krize vlasti, a ne zbog izborne volje. 2009. godine Maja Mileta kao prva žena u domaćoj izbornoj povijesti ulazi u borbu ne uspijevajući u naumu. Jednako prolazi i Hloverka Novak Srzić. Hoće li se ove godine politički ambicjuni ženskog spola realizirati, nećemo znati do objave izbornih rezultata. U svakom slučaju kandidatkinju imamo.
Da za davanje izbornog povjerenja nije važan ni spol ni rod, na svoj način priča nam i makarska fjaba iz poraća.
-Majko izađi na izbore radi mene, broje ko je izaša, a ko nije! Nahebat ću, a taman sam na poslu avanca!, molio je sin mater, predratnu ‘hrvatsku križaricu’. –Neću za njih glasat!, bila je tvrdoglava stara, deklarirana antikomunistkinja. –Ajde glasaj! Bit će ti na listi i ženskih, uvik si se tila bavit politikom, pokušao je namamit sin. –Koja je ženska? –Drugarica Anka Berus! –Neću! Ona je kontra crkve!, tek se sada zainatila, ali sin je spremio trapulu. –A znaš ti da je ona rođena sestra Lava Znidarčića šta je bio aktivan u Velikom križarkom bratstvu di si bila i ti! Prisilno umirovljena križarica se iznenadila, izašla na izbore i glasala za Berusovu. Kad se pročulo kako je sestra, tadašnja moćnica, bratu pri tamnovanjima u novim pržunima više odmogla nego pomogla, stara je klela ‘u drvo i kamen’ izmamljenu glasačku odluku. Eto kako politika katkad ne poznaje ni roda ni spola.
Vratimo se starim poteštatima i njihovim dobrim odlukama. Pratimo ih od prvih slobodnih izbora 1865. do početka Drugog rata. Iza toga izabrani načelnici ili predsjednici skupština općina, pušu u isti rog, a stranački život izostaje.
–Isto mi je za koga ću!, objašnjavao je stari Makaranin. –To ti je ko da ti ponude tri pijata, a u jednom fažol, u drugom grah, a u trećem pasulj! –Isti vrag! Od svakoga ti se napuše štumak, prekinuo ga je prijatelj misleći da je shvatio poantu. –Lako šta mi se napuše, to bi zna i prije nego pokusam. Nego ni u jednom pijatu nema suvoga mesa ni pancete! Sami fažol! Slikovito je objasnio izostanak demokratskog začina u jednopartijskom izbornom pasulju.
No nije bilo baš tako. Iza nekih su drugova zaista ostala hvalevrijedna djela, iza drugih ‘smućkaj pa prolij’, a iza nekih ‘ni amena Božjeg’, baš kao i kasnije u višestranačju.
Krenimo o djelima prvog izabranog poglavara dr Jakova Dudana. ‘Za časnog Dudana, a ne za talijanaša gudana!’ ,vikali su narodnjaci, hvaleći hrvatsku, a kudeći talijanašku opciju. Ovom se načelniku uz svesrdnu pomoć supruge Luiđe, pripisuje velika briga za socijalu. Suvremenik svećenik zapisuje: ‘Gđa Dudan i suprug joj, hranitelji su izgladnjelih i savjetnici u griehu ogrezlih. Mnoge bi mladice da ih nema, na zao put pošle’ Gospođa prikuplja miraz za sirote udavače, a načelnik nagovara narod na cijepljenje prema kojem je većina, unatoč strašnom iskustvu kuge, skeptična. Ondašnji ‘antivakcineri’ mogu računati i na posebnom uredbom propisane kazne. Seljaci plijenjenjem stoke, činovnici uskraćivanjem plaća, a zanatlije oduzimanjem alata.
Slijedeći načelnik Vukoslav Nonković, posebno je aktivan u kulturnom radu i unosi novi duh u rad Makarsko-primorske čitaonice.
Prvi slobodno izabrani makarski načelnik, neplemićkog zaleđa je Ivo Marija Vuković. Stoga ga plemići stare korjenike ne primaju srdačno u svoj krug, no novac kupuje i ugled. Značajnom materijalnom potporom iz njegove vlastite kase, općina postaje vlasnikom Peškere, pošumljavaju se poluotoci i otkupljuje kuća na Svetom Petru za slučaj epidemije. Otkupljuje i zgradu Stare škole od Biskupskog sjemeništa. Kada je odmah po obnovi stradala u požaru, obnavlja je i kao novi vlasnik, za potrebe školstva, iznajmljuje općini po povoljnoj cijeni. Za njega je navodno vrijedila ona: ‘Ko zna za se, zna i za drugoga’.
Za Petra Muslavića, prvog izabranog ne-Primorca, pravaški tisak ističe: ‘Nije ostavio duga novom sazivu, uredio je klaonicu i posebno se založio oko zaraznih ‘patula’, koje su zahvatile Podgoru.’ Ne čini se omiljenim, pa se stihoklepi rugalica: ‘Muslaviću sivi tiću, pripusti katrigu Ševelejviću’. Ivomarija Ševeljević je narodnjak, vezan uz političko mentorstvo gospođe Vranjican. Ističe se u žestokim verbalnim duelima s političkim neistomišljenicima. Jedan je od glavnih zaslužnika u postavljanju spomenika fra Andriji Kačiću Miošiću, što tada zbog isticanja nacionalnih težnji predstavlja veliku političku hrabrost.
O Petru Rismondu, odlikovanom titulom viteza, bilo je riječ u prošlom điru. Povodom smrti novine pišu: ‘Haran narod birao ga je dva puta za načelnika. Gentlmen, ali i veseljak pripravan učiniti za svačije dobro’.
Mihovil Marinović upravitelj je općine dvije godine. Izučava zanat, no prirodno nadaren, postaje službenikom, te kasnije općinskim upraviteljem. Djeluje kao narodnjak i pravaš, a avanturistički duh i ideje Pavlinovića, motiviraju ga na sudjelovanje u Hercegovačkom ustanku. U poraću se iskazuje kao dobar organizator u prikupljanju hrane u oskudici. Ima vodeću ulogu u radu Javne dobrotvornosti. Posebno je angažiran u socijali. Ne fali mu ni mota za komunalne probleme, pa izgrađuje ribarnicu na istočnom djelu rive. Željezne je, gotovo vojničke stege, pa činovnici komentiraju. –Ako si se zamirio Karađorđeviću još ćeš se nekako i škapulat, ali ako si Marinoviću, letit ćeš nogom u gujicu od ureda do puntina Osejave!
Mate Klarić, slijedeći ‘poglavica’, oponira austrijskoj vlasti, no po uspostavi Kraljevine jednako je kritičan. Dobar je govornik i strastan političar. Zastupa grad u Dalmatinskom saboru, a kasnije kao pobornik HSS-a biva narodnim zastupnikom. Načelnik je u dva mandata. Ispod ponistre mu maškare pjevaju: ‘Da se za Đani Rižmondovu nisi oženio, sud bi ti robu iz butige plijenio’. Maškare je naravno dao uhapsiti.
Marcel Lino Barbieri iz ljekarničke obitelji i sam apotekar, načelnički mandat obnaša od 1932. do 1936. kada se bilježi uzlet turizma. Uvijek u trendu, osigurava napredak ponude i i promiče ideje koje bi i danas funkcionirale. Zahvaljujući ugledu i obiteljskom lobiju uspješno etablira Makarsku na turističkom tržištu inozemstva. Od mladih je dana aktivist Crvenog križa, organizira brojne tečajeve i isušuje malarično jezero na Grmi. Za Barbijerova je načelnikovanja ostala parola. ‘U apoteku pilule na dug daje, a za gradsku kasu gleda da dulje traje’
Jure Jurišić, nasljeđuje ga u mandatu, no biva svrgnut 1938. zbog neisticanja zastave u čast dolaska kraljice Marije. Kratko ga zamjenjuje Luka Nola, pa ponovo stupa na scenu do dolaska ustaške vlasti. Njegovi predizborni skupovi najviše nalikuju novovjekima.
To su bile manje-više kvalitetne odlike starih makarskih poteštata. Novim kandidatima dobro je za znati, pa nešto ukomponirati i u svoje programe. Problemi su začuđujuće aktualni, a ni rješenja vrijeme nije demodiralo.
Imale su naše davne ‘poglavice narodne’ i svojih propusta. Velikih, pače skandaloznih. O njima drugi put. Naravno bez ‘imentovanja’. Neka ih oni iz poteštatskih kolina sami detektiraju.
Taman užežin izbora, mogao bi to biti mali korektor za ponašanje izabranoga, kada zasjedne u poltornu najpoželjnijeg ureda ‘bijele kuće’ na makarskoj rivi.
Ako kandidati ništa od toga ne budu obadavali, sjetiti ćemo ih se za četiri godine. Ili možda prije. Uostalom postoji i nešto što se zove prijevremenim izborima. Ne bilo nam uroka ni kletvi, dragi glasači, pa i kandidati.
Piše: Marino Srzić /foto :privatna arhiva
