‘Kontra vatre, vode i nenadinje još i nekako, ali kontra trešnje i smrti, nikako!’ Govorili su naši stari, te su kao uvijek, naučeni na preživljavanje u dugoj praksi borbe s dežgracijama, bili u pravu.

I zaista! Od ognja i vode još i nekako možeš pobjeći, pa i spriječiti ih, a bolest iliti nenadinju, makar najprimitivnijim impaštima baba ‘likaruša’, katkad i zaliječiti. Od smrti se pak ne možeš sakriti, a niti se na trešnju pripremiti.
Mnoge su mudre glave pokušale ‘inženjat’ metode u predviđanju trusa, no ni do danas nisu uspjeli. Narod je doduše i spoznao moguća pravila, za koja poneki stručnjak kaže da ‘drže vodu’. Primjerice, prethodna duga i obilna kišna razdoblja.
No bilo je i takvih pučkih teorija koji bi prije spadale u sadržaj popularne fantasy-literature, nego u provjerenu narodnu mudrost.

‘Ako čuješ oko ponoći u petak, kako tica- kukuvija pusti glasa 13 puta, to nabraja Juda iz pakla i javja da će bit trešnja!’ ili ‘Kad ti koja udovica uđe prva ujutro u kuću, onda te do sedam dana zemjotrus neće zaobić!’ Koliko su puta udovice puta ulazile kao prvi posjetitelji, a sove-kukuvije hukale, ne bi nas po takvim prognozama više ni bilo!

Oglas

No, šalu na stranu. Obilježavamo 59-godišnjicu potresa u Makarskoj i Primorju, nažalost sve u kontekstu bolno aktualne katastrofe u Glini, Petrinji i Sisku.

Zbog trusno riskantnog položaja, trešnje na lokalnom području nisu bile neuobičajene.Ljetopisci ih spominju kao; Božje kaštige, opomene za grišnost ili srdžbu Stvoriteljevu. Takve ‘skuže’ za prirodne katastrofe u duhu su vremena i sličnim su komentarima zabilježene i u kronologijama drugih kršćanskih sredina. Zapisivači zbivanja, izuzetno su ažurni u priopćavanju. Pravo je čudo kojom su brzinom vijesti s udaljenijih destinacija, bez ikakvih tehničkih pomagala pristizale do pera kroničara.

Fra Pavao Šilobadović, ljetopisac samostana bilježi: ‘Miseca aprila na 6.-tog, lita Gospodnjega 1667; bi velika trešnja da se mnoge kuće razpukoše, a čeljad pobiše. U Podgori carkva Svivetih pade na pola i u jednoj kući ubiše stine dite. U Dubrovniku malo što još i osta. Tako glas dođe da ji je martvi 8 hiljada!’Prema danas dostupnim saznanjima, čini se da je fra Pavao s brojem žrtava ipak pretjerao, jer povijesni podaci govore o 3000 žrtava.

Na stranicama samostanskog ljetopisa bilješke napisane rukom zapisivača s najdužim stažem, fra Ante Gojaka, ‘teremoti’ su česta tema.

Za potres čiji je epicentar u Sinjskom polju, a učinio je goleme štete i u Splitu, zapisuje: ‘Na 27. novembra, 1769. okolo 18 uri bi trešnje vrlo jako. Ali kako kazaše, u Splitu i Sinju puno veće, tako da je i kuća dosti ostalo zaskrivenih’
Nadalje, sporadično zapisuje: ‘Bi golem teremot, a istog dana učini snig i bura, pa se mnoge stine pomakoše’, ‘Dođe jaki teremot i veliku štetu narodu učini, apozito po kućima i poljima, no niko ne izgine’, ‘Učini teremot jedan, ali nije jak jer puno ne grišismo. Slava Bogu!’

Navode se i konkretne štete. Pad balkona Ivičevića, srušeni fumari na kućama Ivaniševića i Kačića, podrivanje Ivulića mula, izvrtanje brodova Šiljića i Terzića, smrt pastirice Brkulj u službi Srzić-Lučića koja upada u nastalu pukotinu povrh kotiških stijena.

Bilježe se i potresi u inozemstvu. Posebno onaj lisabonski iz 1755., jedan od najrazornijih potresa u povijesti, kao i ‘teramoto’ u talijanskoj Foggi iz 1731.

Zanimljivo je kako bez tada poznate Mercallijeve i Richterove ljestvice kroničari vrednuju dužinu i snagu potresa. ‘Zemja se tresla tako dugo da si moga izmolit i do dva cila Virovanja i to bez priše’ ili ‘Najveća forca od trešnje durala je da si mogao izreći tri Zdrave Marije, ali brze’. Maštovito se opisuje i tutnjava koja prati potres: ‘Nasta tada jedan veliki štrepet od buke da bi nadglasa i zvona Glorije za Uskrsa!’ ili ‘Bijaše teramoto, ali ne vele jak, čulo se daleke tutnjave, ali tihe, kao kad zvono za mrtvim breca.’

Zvono se spominje i u opisu potresa iz 1907. U ljetopisu stoji: ‘Pred podne se osjetio u Makarskoj žestoki valoviti potres, koji je trajao 6 sekunda, a došao je iz pravca Ercegovine. U Makarskoj nije bilo velike škode, ali je potreslo baš junački. Zvono Svetog Filipa je triput zazvonilo, jer se je zvonik nagnuo!’

Trešnja u ožujku 1923. s epicentrom u Ljubuškom izazvala je velike štete. Tučepski župnik bilježi. ‘Na 15. III, u 6 i 10 časova bio je strašan potres. Planina se nad Podpeći ocila, kuće ispucale, zvonik pukao. Osobito u Čovića, da si mogao kroz pukotinu proć tijelom i opet se zid sljubio. Svijet prepadnut, pripisivao je sve kazni Božjoj radi beštime i odlučili su da će na taj dan kad je spomendan svetog Longina, svake godine svetkovati.’

Kronolog samostana svjedoči o velikim oštećenjima na zgradi i u gradu: ‘Na jednom se djelu našeg manastira cijeli zid rastavio, pa opet sastavio. Po cijelom su gradu popadali dimnjaci, iluminari i solari. Velika kuća Ljube Rismonda puno je popucala, a na trećem katu ostala zarobljena cijela obitelj. Toliko su se poplašili da pobjegoše što prije vaporom u Split. Najviše je nastradalo Veliko Brdo, a osobito komšiluk Gojaci. Poginula je Ruža Gojak od 54 godine kad je išla spasiti jedno dijete što je zapelo pod zidom. Djevojčica ostade živa, no ona poginu. Mnogo je svijeta ostalo bez krova pa se skloniše u školu ili u druge manje postradale komšiluke. Makar, Tučepi, Podgora i Baška Voda postradaše, ali nema mrtvih.’

‘Novo doba’ izvještava: ‘Cijela je obala Makarske, koliko je god duga, pukla i pukotina se lijepo zapaža. Načeto je puno kuća, pa i školska zgrada. Župnik Velikog Brda, sela od 400 duša, šalje brzojav da su sve kuće u selu porušene i traži hitnu pomoć. Pokrajinska uprava ne raspolaže sredstvima za ovu svrhu, pa se čeka odgovor ministarstva.’

Eto kako se neke stvari nikad ne mijenjaju!

Ratne 1942. godine snažan potres, od 6.2 po Richteru pogodio je Imotsku krajinu. Zabilježeno je 20 mrtvih, no broj se nije mogao točno utvrditi zbog ratnih zbivanja. Trešnja se snažno osjetila i u Makarskoj. Srušena je jedna kuća na Vrpolju, a njena stanovnica, starica jedva je spašena od pogibelji. O tom je događaju kolala anegdota. Prenesena od susjede, već odavno pokojne, bilo je ovako: ‘To je bilo zorom prvo Zdrave Marije, kad je počelo trest. Putem je prolazila talijanska ophodnja i pokušala staru škapulat, ali se nije nikako dala. Ostala je naslonjena na prag od ponistre, a cila joj se kamara fundala i šufit se nad njom počeo cungat. Talijanci su je zvali da skoči kroz ponistru i da će je oni uvatit. Vikali su –Butati! To oće reč baci se doli. Ona bidna nije tila, jer je mislila da je hapse. Samo je vikala –Non šono partiđano! Kad je vidila da je vrag odnio šalu, itnila se i spasila. Malo posli se kuća skroz fundala. Sila Boga ne moli!’

Da ‘sila Boga ne moli’, spoznali su Makarani i Primorci, prije 59 godina. Krenulo je u nedjelju 7. siječnja u 11.03. Strah se ne da izmjeriti, no na Richterovoj je ljestvici je dosegnuta strašna cifra od 5,9. Četiri dana kasnije, 11. siječnja u 6.05 i ta je vrijednost premašena sa zabilježenih 6,1. Tako govore registrirane magnitude.

Ono što je registrirano u sjećanjima suvremenika ni danas se ne da izbrisati. I da sad pitate one koji trešnju pamte, precizno bi vam znali kazati što su činili u trenutku dok se zemlja tresla, a Biokovo nad gradom ljuljalo, prijeteći se spustiti do mora.
Izvjestitelj Slobodne Dalmacije javlja: ‘Sav narod makarske i okolnih sela na nogama je. Panika je zahvatila i grad i okolicu. Formirane su ekipe civilne zaštite za pomoć nastradalima, Jugoslavenska ratna mornarica poslala je tri broda i avion koji kruže obalom radi izviđanja i potrebne pomoći’

Stanovništvo je smješteno pod šatore ili evakuirano diljem zemlje. Pomoć i solidarnost nisu izostale, baš kao i uvijek kad stvari krenu po zlu. Brzo je krenulo raščišćavanje ruševina, prve sanacije i normaliziranje svakodnevnice, koliko je to god dozvoljavalo još dugo podrhtavanje tla.

Taksativno, jezikom brojeva, nadležne su službe nakon svega objavili slijedeće cifre o štetama: ‘3256 neupotrebljivih kuća, 14.980 oštećenih kuća, oštećeno ili porušeno 108 škola, 25 kilometara cesta, 1343 metara obale .’

Sjećanje se ne daju sumirati ciframa, a priča je toliko da bi ispunile metre knjiga i golem medijski prostor.

Kad su starog pjevača crkvenog zbora, inače po naravi plašljivog čovjeka pitali je li se rekupera od potresa, odgovorio je –Jesam, ali me više nikad nećete čut da pivam ‘Kad se stanu kretati nebesa i zmelja’, pivat ću i o Božiću i kad nije Božić ‘Radujte se narodi!’Za veliko radovanje nema mjesta, no valja gajiti nadu da nam varljive nedokučive sile neće opet prirediti ‘trusni tanac’ uz zastrašujuće ritam stihova ‘Kad se stanu kretati nebesa i zemlja’ Kao najdostojniji memento na makarsku trešnju iz 1962., uključimo se u pomoć nastradalima iz velikog potresa s kraja nesretne 2020. godine.
Piše Marino Srzić / foto: privatni album, screenshot