Primjeri nezakonitih radnji junaka komedije ‘Buzdo’, spomenuti u prošlom điru ‘Kamarina’, znakovito evociraju nečasnu lokalnu tradiciju nelegalne izgradnje. Makarska nije jedina sredina u kojoj su se takve šporke berekinade dešavale, no suvremenici iz 18. st., imali su dovoljno hrabrosti da domaće ‘marifetluke’ smjeste u komediju i aktualiziraju ih, te ‘urbi et orbi’ ponude gradu na kritiziranje. Građanske savjesti dakle nije manjkalo, pa bi bilo lijepo povjerovati da se danas ne nastavlja samo ‘dobar običaj’ muljanja, već i tradicija razotkrivanja muljatora.
‘Slučaj Buzdo & Ivulić’ atraktivan je primjer s patinom i šugom svoga vremena, ali sigurno ne i prvi lokalni ‘mrnaju-projekt’ s manjim ili većim ulogom, pa shodno tome i profitom.Stvar se nekada posve otimala kontroli. Kroničar bilježili: ‘Rani kuburom Stipan skoro do izdahnuća svoga kuma Luku. Ovaj potonji zajedno sa sinovima, priko noći privali gomilu šta ga je dilila od zemlje Stipanove. Sve to učini da bi mu ovce lakše do paše dolazile, a da gospodara ne upita, pak sad prisvaja da je livada njegova. Stipan se tužio glavaru sela, ali ćer se glavareva imala udati za Lukinog sina, ter je stao na njegovu stranu. Oštećenoga to vele razbisni i zapuca na kuma svoga iz kubure. Eno sada Stipana u pržunu, a Luka osta pravedan i bez srama pušča ovce na pašnjak Stipanov.’Čije danas ‘ovce’ pasu po tuđim livadama i tko ‘osta pravedan’, makar mu je mjesto u pržun-apartmanu, možemo samo nagađati, no bez dokaza ništa.
Zanimljiva i gotovo ganutljiva tužba stiže 20-tih godina prošlog stoljeća na stol gradskog glavara. Upućena je kontra bogatog trgovca M, koji jedno vrijeme obnaša i funkciju makarskog poteštata. Skrbi o bolesnoj teti, enormno debeloj ženi. Riječ je o nekom hormonalnom poremećaju, kojem tadašnja medicina nije mogla doskočiti. Jedini kontakt sa svijetom toj nesretnici, nepokretnoj od silne kilaže, je balkon na kojem sjedi zimi i ljeti, promatrajući okolo i pozdravljajući sugrađane. Solar je čini se nedovoljno čvrste konstrukcije za toliku težinu i opasno se prijeti urušiti, te ga tuženik učvršćuje i nadograđuje potpornje.
Zluradoj i revnosnoj susjedi to smeta, te tuži M. radi nelegalne preinake. Tadašnji upravitelj općine Miho Marinović, zaobilazi zakon, pa zbog specifične situacije odbacuje tužbu. Na ovakvo zaobilaženje paragrafa može se gledati i sa simpatijom. Nikakva vidljiva devastacija nije nagrdila izgled, niti štogod ugrozila, a nesretnoj ženi je omogućeno da nastavi kako-tako ‘normalno’ živjeti. Priča je završila tužno. 30-tih godina nesretnica je počinila samoubojstvo utapljanjem u portu, te je zauvijek je ostalo pitanje kako se uspjela spustiti iz kuće do rive nakon toliko godina nekretanja, no to je tema za neki drugi ‘Kamarin’.
Vratimo se investicijama, nelegalnim, no i onim kojima su birokratske ‘trapule’ priječile realizaciju. Osejava je baš kao i danas, već odavno bila kamenom smutnje, sukoba interesa i prijepora.Najveća privatna investicija u turizmu krajem 20-tih godina otvaranje je hotela Osejava. Investitor adv. dr Negrini, koji kani širiti kuću i osposobiti je za hotel, vodi duge i mučne prepiske s nadležnim uredima boreći se s papirologijom i administrativnim aparatom. Premda Općina gleda blagonaklono na projekt, upliće se ljubomora konkurencije i stari nerazjašnjeni računi.
Već u početku prikupljanja dokumentacije, visoki činovnik gosp. Z., poznat po aferi zbog traženja mita pri izdavanju putovnica za Ameriku, upleo je svoje prste i u ovom slučaju. I dok ga iseljenici tuže da zbog dobivanja pasoša moraju donositi pršute, demežane prošeka i friško zaklanu janjad, od Negrinija za potrebitu dokumentaciju traži sasvim konkretne usluge. Na temelju iskaza svjedoka nadlugara M. Andrijaševića, utvrđeno je da je gosp. Z.:’U pripitom stanju glasno dobacio dr Neginiju pred kafanom ,Jugoslavija’ –Uredite mi štovani doktore vašim vezama odvjetničku praksu za nećaka, ter ćete sve dozvole hitno imati!’
Kad je razotkrivena ucjena, a Z. zbog više dokazanih primanja mita i sklonosti korupciji prokazan, pojavio se novi problem.Uz savjetničku pomoć J. Marinovića, općinskog tajnika, glavar sela Kotišina, Srzić koji je s tajnikom rodbinski vezan, potražuje pravo sela na naplatu vađenja kamena za građevinske radove na novom objektu. Pri tome se poziva na katastarsko pravo Kotišine na Osejavu. Srzić navodi kako je isti dogovor imao i s franjevcima koji su za vađenje kamena uredno isplatili seoskoj kasi svotu od više tisuća dinara.
Nakon svih peripetija ‘Osejava’ je konačno otvorena u punom sjaju. U kontekstu novih imovinskih odnosa komunističke Jugoslavije, hotel je kasnije poklonjen makarskoj omladini. Tako stoji u darovnici s potpisom udove Negrini. Leži li iza toga zaista filantropija ili bezbolniji način odricanja od privatne imovine u novom sistemu, nije znano. Bila darovština iskrena ili iznuđena, za pretpostaviti je da je elegantnije pokloniti, nego čekati da ti se oduzme. No to je samo jedno od mišljenja i ne sudi o iskrenosti pri poklanjanju objekta.
Prostor oko Osejave, točnije; Mandrač i Gajić, začeo je dugogodišnju pravnu borbu između samostana i grada. U jednom od svojih priloga fra Karlo Jurišić tvrdi slijedeće: ‘Između samostana i općine bilo je dugo prijeporno pitanje borova gajića između današnjeg hotela Osejava i samostana. Konačno je sudskom odlukom gajić dosuđen franjevcima, pa je 1905. ograđen zidom. Nijemci su pri povlačenju 1944. zid srušili, a nove vlasti prostor nacionalizirali.’ Općinari sa zemljištem imaju druge naume, te odbacuju tvrdnju da je lokacija fratarska, već da je uvidom u knjige 1928. ubilježena kao javno dobro. Kao svjedoci se pozivaju i najstariji sugrađani koji potvrđuju da je zemljište općinsko. Jedan od svjedoka izjavljuje: -Fratri su iskoristili priliku u pola parnice, pa su opasali na brzinu zidinama posjed koji sad pruža sliku jednog primitivnog ukopišta! To je sramota! Općina mora pokrenuti novu parnicu da vrati svoje!
Zaključak na jednom od vijeća je slijedeći: ‘Sasvim je opravdana nova parnica i tražba lokacije, tim više što se radi o zemljištu položenom na najzgodnijem položaju pokraj morske obale, što grad nužno potrebuje za gradnju osnovne i građanske škole, jer je sadašnja školska zgrada u lošem stanju, a i velik se najam za nju opunomoćeniku nasljednika Vukovića, gosp. Petroviću godišnje plaća!’ Kao što znamo do gradnje škole nikada nije došlo, a finale parnice je zaustavio rat i kasnija nacionalizacija. Koplja oko nove školske zgrade, lome se i preko lokacija na Žbarama, te na Grmi. Tu se tek prelamaju i interesi druge vrste, no tu ćemo štoriju iz makarske prošlosti proluftati od moljaca zaborava drugom zgodom.
Spomenuta Grma, te jezero ili ribnjak na njenoj lokaciji, dižu veliku prašinu nakon odluke o isušivanju. Komarci nad jezerom predstavljaju ozbiljnu opasnost za aktiviranje malarije, pa se načelnik Barbieri odlučuje na hitno isušivanje. U jednom od novina ovaj se čin hvali: ‘Konačno je isušeno je malarično tlo jezera pored kupališta, a borovinom i čempresima ukusno uređen Aleksandrov park.’ Drugi je pak članak intoniran vrlo kritično spram načelnikove razumne inicijative: ‘Ovim činom uništavanja našeg lijepog jezera, načelnik je unazadio naš turizam i divan prizor s labudovima koje je uveseljavao goste. Pače su se tu i fotografisali, jer takve atrakcije jezera pored mora nigdje nema. A sve radi tobožnje bolesti koje bi i inače bilo, ter nije dokazano da je tu izvorište zaraze!’ Eto još jedne situacije gdje se teorija o ‘tobožnjoj bolesti’ spominje kao kočnica poslovanja i napretka. Kao da slušamo neke današnje ‘teorije’ u vrijeme korone.
Veliki je zahvat općini slijedio i na nedalekom Plišćevcu. U izvještaju višoj upravnoj razini stoji:’Radi se na ubrzanom izmještanju neprikladne klaonice s Plišćevca na periferiju. Stara se zgrada nalazi na raskršću čiji putovi vode do samog žala, pa se posjetitelji nadišu gadnog smrada. K tome i odvodni kanal, pun krvi i izmeta zaklane živine,vodi direktno do mora, što za žege i oseke zaudara i prijeti zarazi. Ovaj problem valja urgentno riješiti’.Riješio se relativno brzo, a riješio bi se i prije da moćniji mesari nisu ‘podmazali’ neke glasače iz vijeća ne bi li se glasanjem; protiv, zahvat usporio. Za transport stoke s brodova na obalu, te klanje i preradu u neposrednoj blizini, ta im je lokacija odgovarala daleko više nego ona na udaljenom Macelu.
O ilegalnoj izgradnji, te zaustavljanju jednih, a ubrzavanja drugih investicija, a sve po sistemu; ‘danas ja tebi, sutra ti meni’, za sada bi bilo dosta. Nažalost, samo za sada, jer je; muljanja, berekinada i šporkarija slične vrste bilo i ostalo u tolikom broju, da će materijala još dugo biti u obilju. Nastavljamo s nečim veselijim. Premda nam se već godinu dana na spomen maske smrkne pred očima i postajemo dišperanima, upravo ćemo o njima. Ne o ovim zaštitnim medicinskim nagubnicama- mužarjolama, nego o našim lipim, šesnim, škercanim maškarama. Kurba Korona nam je i maškare ukrala!
Piše: Marino Srzić
