‘Za milosrđe na ovom svitu nagradu ne traži, al kad dođeš prid Boga, biti ćeš mu draži!’, zapisivali su u bilježnice mali Makarani, moralno-vjersku krilaticu diktiranu od vjeroučitelja. Što se tiče smjernica za ‘milosrdno i potporno djelovanje’, koje se tek kasnije nazvalo humanitarnim, samozatajni su se vladali prema onoj novozavjetnoj poruci: ‘Nek’ ti ne zna ljevica, što ti čini desnica!’.

Ogorčeni na one što bi se poslije pružene pomoći pokazali nezahvalnima, dišperano su žugali: ‘Rani sirotu na svoju sramotu!’ Ipak i dalje bi nastavljali djelovati, jer da su se kojim slučajem ravnali po tom načelu, gladni bi bili još gladniji. Što se tiče ‘sramote’ spomenute u izreci, nema joj mjesta. Ruka koja pruža pomoć, od sramote je cijepljena.

I sve je to tako dok se u priču ne dolibe pantagane u liku muljatora i prevaranata, koji bace sjenu na dobra djela. Premda će se i nama danas, u aktualnoj nevolji, kao i uvijek u vrijeme početne konfuzije, poneka pantagana došuljati, ne valja je obadavati. Treba je dobro opaučit po ćunki i na najmanju naznaku ‘mrnjaluka’ uloviti je u trapulu i zatvoriti u pržun. Ako oko ičega, oko toga imamo iskustva.

Oglas

Vratimo se ljepšoj strani priče. U svemu ružnome tješi svesrdna pomoć Makarana postradalima. Uostalom i grad je u teškim vremenima primao pomoć i bivao škapulan humanošću drugih. Usto i povijest makarskih dobročinstava seže daleko u prošlost, što ne smijemo zaboraviti i prepustiti da tumida zaborava prekrije sjećanja. Kao što nažalost vidimo, nevolje se repriziraju, dolaze nenadano, te nas tjeraju na snalaženje i vapiju za pomoći, bez obzira pružali je drugima ili je trebali sami.

Prisjećanje na tradiciju lokalnih organiziranog humanitarnog djelovanja, baš se ove, odmah s početka pegulane 2021. godine, može vezati uz dvije obljetnice. Obadvije su spomen na najvažnije organizacije u humanitarnoj povijesti grada; na Javnu dobrotvornost i Crveni križ.

I o jednoj o drugoj ustanovi ili društvu, podrobnije ćemo u jednom od slijedećih nastavaka na stranici Makarske danas. Zasada samo naglasimo o kakvim je okruglim obljetnicama riječ.

1856. godine, nakon 15 godina od početka temeljitog popravka stare zgrade Bazane, zakloništa i utočišta za sirote i nemoćne, konačno je dovršena obnova. Troškove pokriva Javna dobrotvornost, preteča svih kasnijih dobrotvornih ustanova. Od toga je ravno 165 godina.

Makarski Crveni križ, koji se može pohvaliti djelovanjem dugim 143 godine, ove, 2021., obilježava 95-godišnjicu osnivanja prve lokalne sekcije pomlatka , te tako uključivanja i mladog naraštaja u aktivan rad organizacije.

Temeljitije prisjećanje na te dvije najvažnije karike u lancu makarskog dobročinstva, uz zanimljive detalje iz zavičajne povijesti, imati ćemo prilike oživjeti u slijedećem điru napisa.

Za sada idemo još malo produmati o milosrđu, pojmu koji se nekad duperao kao sinonim za današnji uobičajeni termin; ‘humanitarni rad’.

Premda je milosrđe, baš kao i grijeh, univerzalan pojam, neki Hans iz Dresdena, neće griješiti, a niti biti milosrdno plemenit, na isti način kao neki Ante iz Makarske. Milosrdnost uz svoju osnovnu nakanu, nosi i lokalne posebnosti. Makar dobro u čovjeku stremi nakani da se pomogne ugroženome, jednako na Kamčatki i u Vijetnamu, kao i u Prilepu ili Makarskoj, utjecajem kršćanske sredine formirao se kodeks sa sedam nabrojenih dobrih djela kojima si dužan pomoći subraći u nevolji.

Sedam djela milosrđa su u kršćanstvu činovi kojima se izražava ljubav prema bližnjemu. Na popisu tjelesnih-milosrdnih djela, redom stoje:gladna nahraniti, žedna napojiti, siromaha odjenuti, putnika primiti, bolesnika i utamničenika pohoditi, roba otkupiti i mrtva pokopati. Promišljanje o humanitarnom djelovanju na ovakav način ne pretvara Makarsku danas u podlistak Glasa koncila. Dapače!

Djela milosrđa, jednako prihvaćaju i najveći lizioltarci, kao i žestoki oponenti religije. Uostalom beštimaduri su se znali iskazali većim dobročiniteljima od naoko gorljivih vjernika. Premda tema ima uporište u katehizmu, općeljudska je. Kada se još sve začini negdašnjim makarskim prilikama, koje su i u najmučnijim situacijama znale izroditi berekinade i fjabe, predstoji nam se još upoznati s jednom originalnom metodom učenja vjeronaučne lekcije ‘Sedam djela milosrđa’, po prilagođenom lokalnom tečaju. Evo još jedne naš fjabe…

‘Sedam dila bogu i čoviku ugodnih’ se daju lako upamtiti. Ali ne i jednoj uskonfužunanoj prvopričesnici od desetak godina, uzbuđenoj zbog važnog čina i još k tome uz zahtjevnu časnu-vjeroučiteljicu za vratom. Srećom da je s malešnom gradivo ponavljala mudra i praktična baba. Koja je didaktički djelovala ovako:

-Nemoj se dušo dišperavat, reć će tebi baba kako ćeš upamtit! –Ne mogu!, cendrala je mala. Stara je pristupila metodički. -Evo vako ćeš! Prvo imamo ‘gladne naraniti’. Di se možeš najboje najist? –U Monda na čelapćiće, ko iz tira je opalila mala gulozača, ime lokala s legendarnim roštiljem. –Bravo, pamti Mondo! Ajmo daje! Kad dide puno popije, šta mu ja kažem? –Kažeš, vrag ti Brejansku točionu odnio! –Tako je! Pod dva ‘žedne napojiti’, zapameti Brejanska! Sad smo na treće ‘siromaha odjenuti’. Šta sam ja ono rekla šalturici Mariji kad smo je srili u spizi? –Kazala si joj -Bog će ti platit šta si sašila onoj sirotici vinčanicu, a nisi naplatila! –Eto vidiš, bila je zadovoljna baba –To ti znači sirotinju obuć! Onda imamo četri ‘putnika primiti’. Ko primi najviše putnika u Makarsku? –Šjor Ante Baj u Turist-biro! –Tako je! Znači pod četri neka ti je u glavi Ante Baj! Ajmo naprid! Pet ‘bolesnika pohoditi’! Ko je ono bio teti Ivki kad je zalegla i šta je rekla! –Bio je doktor Fiamin, a kazala je –Dobro dok mi vi dolazite doktore, kad dođe don Mile, onda zbogom diko! –Vidiš kako znaš! Znači milosrđe peto, Fiamin i don Mile! Sad smo na šest ‘roba otkupiti’. E to ne znam!, zbunila se baba. Unuka je pretekla –Ja znam! To je ko u onu seriju o crncima, Kunta Kinte!, sjetila se junaka- roba iz tadašnjeg TV hita ‘Korijeni’ –Pametnice babina! Eto šest je oti Kunku Kinku. I još zadnje ‘mrtve pokopati’!, prekrstila se baba. – Mora kogo i to! Ja uvik govorim, kad umrem niko da me ne obuće nego Neve Bilokapić i ne pokopa nego Mili Šmajin! Ruke im se pozlatile, oni jedino rade kako triba!, spomenula se dežurne ekipe za makarske ukope. –Eto to ti je sedmo milosrđe, Neve i Mili. Ajde sad ponovi!

Mala je žustro odrecitirala – Prvo milosrđe čelapćići Mondo! Drugo nabumbit se u Brejansku! Treće šjor Ante Baj-cimer fraj! Četvro, sirote obuć, modni salon Marisen! Peto dr Fiamn i don Mile! Šesto Kunta Kinte i sedmo Neve iz bolnice i Mili iz kanpa! –Eto salamunice možeš se i zaredit za koludricu, a kamoli pričestit!, bila je zadovoljna inštruktorica. Sam Svevišnji je upravio da nitko od crkvenih glavara nije čuo za ovakvo tumačenje, no mala je prvopričesnica sve upamtila, pa zna ponoviti i danas, nakon više od pola stoljeća.

I tako smo načeli ozbiljnu temu o humanitarnom djelovanju, jednim makarskim berekinastim pristupom. Pokušati ćemo nastaviti u primjerenijem ritmu, no domaćeg ‘začina’, ipak neće nedostajati.

Rukovodili se kodeksom kršćanskog načela ili slijedili humanu, milosrdnu iskru, koja sigurno čuči u svakome, pohodio mise ili ne, pomažimo i dalje potrebnima!

Ili kako bi rekli naši mudri preci –Dabogda da uvik davali i nikad bili potribiti da nam se vrati!
Piše: Marino Srzić