Čini se deplasiranim i nepotrebnim komentirati uvezenu ‘amerikanadu’ zvanu Halloween. Uostalom što se tu više i ima reći? Ako nekome štringe i vukodlaci, tikve i bundeve toliko ‘tradicijski’ znače, neka i dalje partijaju i njeguju pomodno-konzumerski kult u danima posvećenim svetima i pokojnima. Ili kako don Ante Žderić piše u jednom od svojih FB postova (cit.) :’Ovih će dana netko pohoditi groblja i iskazati pijetet prema preminulima. Netko drugi će se maskirati u vještice i demone i slaviti Noć vještica. Svatko prema onom što gaji u vlastitoj nutrini.’ -Neka im je na dušu!, rekao bi stari svit. Zato o Halloweenu, barem što se tiče ovih redaka, dosta… -Svršila Mare zavit! Premda bi nam preci digli veliku barufu kontra štringa i bundeva, i oni su znali od obilježavanja uspomene na pokojne napraviti eskapade i bravure u dovoljnom broju za još pokoju fjabu u današnjem Kamarinu.
Naravno, s tim se pijetet spram pokojnika ne ismijava, nego se sagledava naličje situacije koja bi trebala biti dostojanstvena, a eto ne bi uvijek ispala takva. Grijeh bi bilo ocijeniti kako lokalno pučanstvo nije dolično njegovalo uspomenu na svoje pokojne, no od puste revnosti atmosfera bi se tih dana iz gotovo sakralne, brzo prebacila u profanu, katkad i crnohumornu. Primjerice pri naručivanju misa…
Već po blagoslovu kuća, župnici su upisivali mise zadušnice za tekuću godinu. Ne služiti misu za pokojnika točno na datum odlaska u život vječni, smatralo bi se propustom obitelji. Naravno, godišnjica svih preminulih više je nego dana u godini. Premda su svećenici objašnjavali kako na onom svijetu nema kalendara, niti Svevišnji bilježi u rokovnik nadnevke, tvrdoglavosti se nije dalo doskočiti. Red pred sakristijama bio je dulji nego ispred butiga u vremenima nestašice.
–Već je cili marač pun, znojio se don Andrija pred šjorom Filom –Oćete li u četvrti misec? Nije je komodalo –Nikako. Mogu učinit kiše. ‘Kvatro aprilante kvaranta durante’. Ako se smočim i navučem plauritu, tribat će meni plaćat mise. Svećenik je bio strpljiv. –Evo u peti imamo dvi prve jutarnje. –Ne mogu tako rano. U maju me uvik uvati išijatika. Tribala bi se dignit zorom za stavit impašte i namistit kosti, neću prispit, komentirala je File. –A 6., 7. i 8. misec, onda ima praznih termina. –Znam i ja da ima! Onda svi afitavaju i zaborave na mrtve! –E pa onda se lipo vi pribilježite!, odahnuo je don Andrija –Je li moj!, sticala se –Vi bi da ja krepam od gladi. Meni onda dolaze Česi! Ja ne afitajem ko drugi iz luksuza, nego iz jute potribe!
Velečasni je u kalendaru našao prazan termin.–Bravo, imamo sredinom 10-og. –E to! Recite mi prečizo u koji dan? –Na 17., već je zapisivao. Palo joj je na pamet. –Čekajte, onda bi to sigurno bila i misa za pokojnu Anu Lugarovu? –Je, odvratio je duhovnik –Služit ćemo ja i kapelan. A kako znate? –Kako neću znat za dan kad je dušmanica dušu ispustila. Boteju sam načela čim sam vidila šonetu na murvi. Kad je došla ona letera sa suda, bidnoj je materi odma pogoršalo stanje. Tute je pisalo rješenje da je jedan cili vinograd Ane intavulala na sebe. Privarila je. Mater nije znala šta je potpisala. Nije imala uza se očale. Tako je mogla potpisat i pakt sa Mongolijom. I sad da im se ime čita na oltaru zajedno? Neće!, lupnila je lumbrelom o pod sakristije.
–Dobro File, zapeškeren je procijedio župnik –Evo, ne bi smio, ali vama ću stavit misu za mater prid Božić! Nije bila oduševljena –Nemojte nikako u to doba! Imam učinit slatko, potopit bakalar, frigat fritule, nabrajala je blagdanske obaveze. –A i di ću kad se svi vesele rođenju Ditića, plakat za materom. Nije red! –Ovako ćemo!, sjetio se župnik –Ostanite u crkvi i za po ure ću reć misu! File je razmislila –Ajmo mi stavit tu misu na dan današnji i u istu uru dogodine. Oćete li zapisat?
Službenik Božji bi učinio sve samo da se riješi morine. –Oću! Ali zašto ne bi sada to obavili kad smo se ovako namučili? –Zato, objasnila je File –Jer materi moram dat likarije za srce, pa mi je priša! Mislio je da mu se razum pomutio –Kojoj materi? Čijoj materi? Za koga onda misu plaćate? –Pa za svoju majku rođenu. Evo će navršit za koji dan 101 godinu. Ali dok se mi dogovorimo za misu može i umrit, sve je slabija. Zato sam tila inkaparat unaprid, jer bi me kogo moga priteć! Ajte zbogon van! E bravo pozdravila vas je mater i rekla da bi mogli svratit ispovidit je! –Pozdravite i vi nju. Doć ću ovih dana!, promucao je nervno izmoždeni don Andrija i odlučio odmah popiti bićerin da smiri nervno stanje.
Makar je šjora Filina taktika bila ekstremna, ni ostali nisu bili manje zahtjevni. Tražile su se kantane i Grgurove mise, kao da su zborovi Bečkih dječaka prisutni u svakoj od naših župa. Ako svećenik ne bi popustio ekscentričnim prohtjevima, prozvali bi ga s falsunom,
framasunom i komitetskom špijom. Stvar se naravno oko Dana mrtvih još više komplicirala.
Višnja, profesorica umjetnosti nastanjena u Zagrebu, dolazila je svake godine tih dana u rodni kraj. Cijeli program organizirala bi joj Dane, osamdesetogodišnjakinja, stara prijateljica obitelji. Trebalo je obaći grobove na više destinacija. –Od moga roda nikoga, a grobova ko na fronti, čudila se Višnja u ophodnji kanpa. –Ko i sve stare fijene familje! Prvo vas je bilo koliko oćeš, a kasnije ste postali ‘komodo mio’ i nije van se dalo pravit dicu. Ostali su prazni dvori i palaci!, zorno bi joj objasnila Dane.
Dane bi tih dana imala pune ruke posla. Običaji nisu smjeli izostati. Bolje da umre selo, nego običaj! Savijala je puste kile makaruna na vreteno i pripravljala na mašure omiljene gulozarije; favi di morte, bobića. Posjete grobištima veselile su Višnju zbog umjetničkih interesa diplomirane kunst-historičarke. Uživala je u čitanju epitafa i razgledanju antikih grobova. –Dane! Pogledaj sklad ove neobarokne kapelice. Kakva forma, kakvo umijeće klesanja, divila se počivalištu nekog svog pretka. Dane nije bila impresionirana –Šta’š govorit! Mogli su još nadogradit šufit i stavit špaher da mrci mogu podgrijat večeru. Ko da su pogani! Prije će deva kroz ušicu igle, nego bogataš u kraljevstvo nebesko!, citirala bi, upirući prstom na bistu u dnu velebne kapelice. –Ono ti je pradidov brat. Veliki zelenaš! Neće ga ni jedna misa u raj uvest! Višnja bi odmahnula rukom na njene pištule nastavljajući se diviti grobnoj arhitekturi.
Dane bi pak zastala pored kakvog običnog zemljanog groba. –Ovaj te grob sigurno veže za nekoga posebnog, pažljivo bi primijetila Višnja –Veže mene ovi cvit-đeršamin! Gledan kako ću ga ukrast za posadit doma, a da me kogo ne vidi, mjerila je okom cvijet i ozirala se ima li koga u blizini. Višnja bi sva skandalizirana hitro pobjegla s mjesta planiranog zločina. Dane bi joj kasnije doma, vadeći iz boršina otkinutu stabljiku, objašnjavala –Ajde bona ko da nije ostalo i na grebu. A ukradeno se cviće najboje prima, to me naučila jedna švora! Ophodnja po kanpu nastavljala se Višnjinim fotografiranjem grobnica. Dane bi sve to vrijeme komentirala, što blagosljivajući, a što žugajući.
-Vidi nje bidne kako je završila, sve im je ostavila, a niti jednu grizantemu joj nisu donili. Za ranu im tribalo dabogda!, uprla bi prstom u neki zapušteni grob pa nastavila –A vidi ovu ploču! Prst plisa na njoj! Čim se mučenika muža deliberala odma se počela pituravat i okolo gazjat! Crnja joj je duša od obraza! Tribalo bi joj klorom ćunku isfrižat, kad klorom grob ne svitlaje!, zaključila bi Dane gnjevno.Tako bi uz primjedbe o stanju grobnih mjesta i njihovim stanarima, obigrala sve uzduž i poprijeko.
Višnju je nešto kopkalo –Sjećaš li se pismice s jednog groba, šta si mi je uvik govorila ko ditetu. Di je to? –Koja pismica? Je li ‘Sudnji mi je danak tvoj vječni odlazak’ ili ‘U grobu su tamne noći, svako tamo mora poći’?, odmah je ko na komandu izbacila dva epitafa. –Ma ne nego ona ‘Drag i mio bješe svima, ponajviše anđelima.., izrecitirala je Višnja. –’Nosite mu rosno cvijeće koje nitko gazit neće!’, dovršila je Dane –Ne znam! Nema više tog groba!, učinila je fintu da briše faculetićem znoj otirući usput suzne oči. Onda je energično
prekinula –Ajmo doma! Triba stavit kuvat makarune i izgratat sir!
Višnju je odavno proganjao taj tužni epitaf s ‘anđeoskog’ dječjeg humka na kojeg ga je Dane, dok je bio malešna znala odvesti. Više ga nikad nije pronašla, premda je kanap dobro upoznala nakon svit godina obilazaka. Onda se sjetila se ‘svisvetske’ makarunade, pa su joj sumorne misli začas iščezle.
Tako su prošli još jedni karakteristično makarski Svisveti i Dan mrtvih, uz omamljujući vonj pašticade i miris krizantema. I svatko je pokušao ne misliti kome će dogodine užgat lanterin i plaćat misu.
I što bi sad rekli oni koje Halloween nikako ne komoda, a u koje se ubraja i autor redaka. Bilo bi pošteno ne kazati ništa sve dok komentiramo ‘mižerno’ cvijeće na tuđim grobovima ne znajući kako se donositelj, tužni umirovljenik, morao odreći ručka i za taj skromni buketić. Moramo činiti kuco sve dok se na Svisete i prije svetaca sjetimo makaruna i pašticade, bobića i kušanja novog vina. Bilo bi red ne komentirati tikve i štringe sve dok na zaboravljen, tko zna čiji grob ne upalimo svijeću. Lijepo bi bilo i postaviti skromnu pločicu na najstariji makarski skupni grob s natpisom: ‘Ovdje počiva Ivan Janjić, prvo-ukopani na ovom groblju 31.siječnja 1820.godine’.
Kad sve to ispunimo, e tek onda ožežimo s kritikama. Do tada pokojnima vječni pokoj, a živima razum. Razum nužno ne mora biti vječna, no neka bljesne bar povremeno. Barem u ove dana pijeteta! Onda jeste li skuvali makarune ili se maškarali i stavili na ponistru tikvu? Možda i jedno i drugo?
Piše Marino Srzić / foto: privatni album
