-Velika je to bila bruka, moja Mande, zaključila je Vinka ćakulu, prisjećajući se neugodne situacije od prije dvadesetak godina. Još joj je uvijek bilo nelagodno. Što je to Vinka ispričala Mandi?
– I danas mi dođe da se udren bijon posrid čela kad se sitim kako sam se osramotila. Bilo je vako. Umrla mi je mater. Nije bila stara, stopro je napunila 89. U kanpu velika tuga i plač. A onda sam ja, ko da me đava zaosinio pogledala na tetu Peru i šenjala kako joj ispod kotule viri kombinet. Lako da je to bio obični kombinet, nego je bio na velike nacrtane Miki Mause. To joj je neko posla iz Amerike za unuku, a kako je maloj broj bio velik, oti je Miki Maus kombinet uzela sebi. Počela sam se smijat na vas glas baš kad su mater spuštali u grob i nisam mogla fermat cilu uru. Kasnije sam se pravdala da je to bio živčani napad, ali se nisam mogla oprat ni lugom ni sapunom. Cila me Makarska još uvik ogovara da sam se rugala mrtvoj materi, završila je gorku ispovijed Vinka.
Bude tako dramatičnih događaja pri kojima nas, kako kaže Vinka, ‘đava zaosine’ pa se nenamjerno ponašamo nedolično situaciji. Slično je čak i sa sjećanjima na pogibeljne trenutke.
Kada je u povodu neke obljetnice iz NOB-e, stari borac Jure Mina držao školskoj djeci sat prisjećanja na borbu kontra okupatora, predavanje se pretvorilo u komediju. Časni i hrabri Jure, potaknut bićerinima dobrodošlice u zbornici, umjesto komemoriranja na slavnu bitku, uhvatio se sjećanja na najmanitiji moment usred napada neprijatelja. Učenici su očekivali dosadnu ideološku propovijed, no nije bilo tako.
-Dico moja bila je to velika vatra sa svih strana, a mi u okruženju. Imali smo jedan minobacač šta smo ga oteli od Talijana, ali je ima grešku. Naš se meštar iz partizanske radionice misecima mučio da ga osposobi. I baš u času kad je bilo najgadnije čuo se glas -Popravio sam ga! Radit će!, vika je sav sritan. U našim je redovima bio iskusni oficir iz stare vojske i jedino je on zna upravljat s otim oružjem. -Druže Milane sad pokaži šta znaš!, zazva ga je komandir. Milan se javio iza jedne stine i posramjeno kaza -Sad ne mogu pokazat ništa, jer se evo već po ure iza gomile mučim s nemilim prolivom! -Da nije tifus?, javila se bolničarka Danka, poplašena od zaraze koja je harala u boračkim redovima. -Nije nego od fašističkih konzervi! Sedam sam ih izio čim smo ih jučer zarobili od Talijana, da im majku njihovu! Ovo je specijalni rat! Ko zna šta su stavili u latu! -Onda sam dico moja, nastavio je stari borac pripovijedati sada već živo zainteresiranoj djeci -Ja uvatio oti minobacač i iša opalit pa šta bude nek bude! Odma me opaučila makinja po prsima. Ali opaučilo je i neprijatelje i cilu je duzinu dušmana povajalo po Biokovu. Kasnije me Milan hvalio kako sam puca ko da sam završio vojnu školu, a ja mu odgovorio -Druže Mile da ste ih vi opalili kojim šaržerom od proliva šta ste zaradili od fašističkih konzervi, potaracalo bi cilu diviziju!
Eto tako, obratio se djeci drug Marko. -Nego šta sam vam još ono tio reč o svijetlim tekovinama revolucije, dumao je dok su mu maligani iz otpijenih bićerina sve više maglili možđane. Da spasi delikatnu situaciju, drugarica učiteljica je zborno povela pjesmu ‘Po šumama i gorama’, pa je predavanje nekako privedeno kraju. O nedostojnim prisjećanjima druga Jure raspravljao se na sastanku Saveza boraca, ali kako se nikad nije okoristio svojim zaslugama, sve je prošlo bez posljedica. Učenici su bili oduševljeni predavanjem, pa je slijedeća generacija poželjela opet Juru za predavača, no on je nažalost u međuvremenu ispraćen na vječno počivalište uz počasne plotune i Internacionalu. Svakako je za zaključiti da fjaba o Milinom prolivu nije išporkala evociranje na tekovine revolucije. Jure je vojevao kad je bilo vrijeme, pa je bilo sasvim u redu i da u vojevanju s bićerinima malo zglajza. Slava mu!
Iz kantuna kamarina otpuhnuti ćemo prašinu s pričom iz izbjegličkog logora u El Shattu. Upravo su u veljači, pred ravno 79 godina, izmučeni od dugog putovanja i kraćih akoštavanja po otocima i Italiji, usred egipatske pustinje stigli naši ljudi u bijegu pred njemačkom osvetničkom ofanzivom. Mučni i iscrpljujući put već je od početka odnosio živote, a epidemije i teški uvjeti crnu su listu produžili u samom logoru. No naš svit, žvelat i snalažljiv kakav već je, brzo se snašao i prilagodio na začuđujuće organiziran način. Je li uopće bilo povoda za fjabe u tako teškom razdoblju? I ako je, je li etično vaditi iz ih naftaline? Ne bi bilo etično, kad fjabe ne bi bile autentične. Autor redaka je štoriju koja slijedi imao prilike nekoć zapisati, pa sada prilagoditi Kamarinu, na temelju priče osobe kojoj je za vjerovati. Gospođa S.V., zapisivačeva kuma, dijelila je logorski šator sa šjorom Ritom i nećakom joj Brunom, a taj dvojac je bio itekako ekscentričan.
Kompromitiran kao suradnik pokreta otpora, Bruno se morao skloniti iz Makarske u Split. S njim je otišla i teta Rita. U Splitu su talijansku okupaciju nekako prodeverali, no valjalo se opet pakirati, Nijemci su bili pred vratima. Slijedeća izbjeglička štacija bila je El Shatt.
Pripreme su bile burne –Vrag odnio antike libre, nećeš njih jist kad budeš gladan u ti nesritni Elešato! Triba nosit ono malo zlata šta nam kurbe vlaške nisu uzele za puru!, Klela je Rita kontrabandu iz Zagore koja ju je osiromašila. Ali kadinelu nisi mogao pojesti, a za fitu pancete prodao bi u gladno doba i poštenje, a kamoli ne kadinelu. Ušivala je žurno u porube kotule preostalu zlatninu, znajući da zlato sja žešće i od sunca vrele Afrike. Bruno, zamantani zaljubljenik u libre kradomice je uspio prošvercati jednog Dantea i vrijednu inkanubalu iz ostavštine prabarbe biskupa Kačića, pa su se tako natovareni ukrcali na klimavi trabakul pun preplašenih ljudi. Naravno, odmah su ih prepoznale makarske izbjeglice. –Ko je vama pustio pobić od Švaba? Al ste malo špancirali s Talijanima po Pjaci!, odmah ih je napala šesna i u vojničkom svijetu popularna Primorka. Rita se nije dala –Ti kuco kurbo soldatska! Vode te da ne bi jude špijala Nijemicma ko šta si fašistima kad bi činila čingi-lingi po Osejavi! Rečena je umukla i zaobilazila ih sve vrijeme provedeno u zbjegu.
Tik do logora s domaćim ljudima, nalazio se i kamp s Karađorđevićevim pristalicama. Bruno se sprijateljio s profesorom lingvistike s beogradske univerze. U dugim šetnjama politiku nisu spominjali. Na široko su polemizirali o Seneki i izmjenjivali latinske sentence. –Vidili su te onim krajevcem! Kogo će nas tužit i onda smo nahebali!, prigovarala mu je teta Rita sve dok nije namirisala priliku. –Slušaj vamo! Ima bit da Ingleži daju krajevcima puno boju spizu. Infločaj toga tvoga da ti da koju konzervu rožbifa. Ja ne znam šta je to, ali kažu da je boje od štrakula. Ne mogu više mumat ovu logorsku spizu! S neugodom je zamolio novog prijatelja za uslugu. Njemu pak nije bilo neugodno zatražiti dostojnu protuvrijednost. –Čujte kolega, rekoste mi za ono retko izdanje Dantea što doneste iz otadžbine. E pa vi meni knjigu, a ja vama rozbif do kraja ove afričke ujdurme! Bio je očajan, ali na kraju popustio i žrtvovao Dantea. Kao utjehu i pokoru, do kraja je zbjega gledao kako Rita pretvara sadržaj mesnih konzervi u pustinjske verzije tingula. –Blagoslovljen Dante! Da ga nije bilo jili bi samih spirina, brontulala je puneći porciju rozbif-toča u lateni pijat.
Da je bio samo žrtvovan Dante, Bruno bi to i prebolio. Zauvijek je izgubljena i dragocjena inkunabula. Rita je na tu tumidanu knjižurinu zaboravila. Situacija je podsjetila da je i knjiga, koju je Bruno s rešpektom listao, stigla s njima u pustinju.
U logoru su svi bili organizirani i nekako privređivali za izbjegličku zajednicu. Žvelta Rita bila je tražena s više strana. Konačno se skrasila u logorskoj apoteci. Zadužena za nabavu putovala je do Kaira savezničkim džipom svakog tjedna. Glavni apotekar znajući da je na terenu snalažljivost važnija od struke, dao joj je odriješene ruke. Energično se borila za svaki zavoj, prašak i sirup, te vraćala iz Kaira s bogatom provištom. Ubrzo se prosula vijest o izumu streptomicina, revolucionarnog antibiotika za liječene tuberkuloznih. Upalila joj se lampica i strarog je magistra ispitala sve o novom lijeku, usput doznavši da je i kolekcionar –bibliofil. O stanju stvari Brunu je referirala -Slušaj vamo! Izumislili su neki novi dekot. Čini mi se da se zove štrcomicin. Ta likarija diže iz mrtvih! Šjor apotekar je fin čovik, ali je manit ko i ti. Voli staru kartušinu. Čuo je da ti imaš oti libar, pa smo se nagodili. Mi njemu libar, on nama cili baul štrcomicina! -Ne dam inkunabulu! Ti ne znaš koliko to vridi! zakukao je panično -Ma šta vridi? Jel je možeš lešat? Jel te može izličit? Ne može! Opet je kapitulirao. Teta Rita je bila zadovoljna uspješnom trampom. Počeli su dobivati sledovanja obroka za povlaštene, iskaznicu za izlazak izvan logora, a novostečenim je vezama uspjela ubaciti Bruna u obrazovnu sekciju Centralnog odbora zbjega.
I tu je negdje kraj price, drugačije od onih koje ste do danas čuli o El Shattu. -Eto taman smo se lipo snašli, a sad natrag doma, komentirala je lukava teta kombinirajući što joj je činiti dalje. U prtljazi su imali dva debela pokrivača i jedan rašiveni padobran. Od pokrivača je odmah po dolasku iskrojila Brunu elegantan kaput, a od padobranske svile sašila više duzina kombineta i ostalog ženskog rublja. Bilo je za nju i za šverc. Sa ‘štrcomicinom’ je već imala precizno razrađenu ideju. No, to već spada u priču o ‘humanom organiziranom kriminalu’. O tome drugom zgodom.
Ove tri štorijice iz arhive makarskog kamarina, poručuju kako dramatični osobni ili povijesni događaji imaju lice i naličje. Najčešće imaju cenzurirani timbar, ali i onaj ljudski s falimentima i iskušenjima. Ovaj Kamarin posvećen je muci izbjeglih u daleki El Shatt i onima koji počivaju pod pijeskom pustinje. Evociranje je nešto drugačije od uobičajenog, no valja se spomenuti i manje poznatog i samo naizgled nedostojnog. Uostalom šta bi mi bez tipova poput Jure i Rite. Žvelti i škercani kakvi su bili, dizali su duh i u najtežim situacijama i davali škurim vremenima bar po koji tračak vedrine i zdravog dišpeta. U nadi da je takva sorta opstala, čuvajte dozu vedrine i hrabrosti za hebena vremena. I za ona u koja živimo i za ona koja će doći.
Piše Marino Srzić
