Znamo za banke poput; PBZ-a, Raiffeisena, Poštanske i sličnih im štedno-kreditnih posestrima. Od prije par dana štedišama velike glavobolje zadaje Sberbanka, zbog svog ruskog podrijetla i nesretnih okolnosti. File nervoznih i poplašenih komitenata pred poslovnicama pokušati ćemo na trenutak zaboraviti, te se vratiti temi načetoj u prošlom Kamarinu; bancima.
Osim do sada spomenutih banaka i bančića, trgovačkih i crkovnih banaka, postoji i po još koja lokalna verzija značenja ovog antikog pojma. Primjerice banak na pijaci za prodaju verdure, znan još kao i tola. Onda banak na derneku i fijeri za ponudu sitnarija i gulozarija, te kockarski banak na kojem su se strišavale karte. Od banka do banka, evo nas do još jednog Kamarina.
Krenimo s bancima-tolama. Riječ je o štandovima za robu s tržnice ili ribe s peškarije. Kada je pozicija stalna, tada su tole kamene. U suprotnom su drvene. Na fijerama i dernecima, posebno za svetog Lovru i Petra, banci su bili pomični.
Apsolutna kraljica makarskih tola dugo godina je bila kuma Ane prispjela još kao cura iz Zagore. Brzo se snašla. Dobro razgranatom mrežom dobavljača iz vlaškog areala, parirala je nelojalno cijenama domaćih kupravenda. Dio njezina uspjeha ležao je u dijeljenju dobiti s kontrolorom vaga. Svakodnevno baždarenje pizova bila je važna mjera za suzbijanje ‘mrnjau’ poslovanja. Svi su znali da Ane vara, ali nitko nije mogao dokazati. Onda se gradski redar čija je majka bila žrtvom konkurencije, zainatio. Angažirao je rodicu, sluškinju u kući s najboljim položajem za promatranje zbivanja na trgu da prati situaciju. Izviđajući s ponistre kuće Ivanišević-Vranković, špijunka je otkrila prevaru. Kontrolor je šoto-banka Ani davao falše pizove, naštimane da pokazuju veću težinu robe od stvarne količine.
Ane je tužena, a za pegulu je kao odvjetnika uzela dr Vrankovića, poznatog nam iz napisa o staroj Makarskoj. Špija s ponistre, bila je upravo služavka iz njegova domaćinstva. Nemalo se iznenadio kada se pojavila na ročištu. Desnicom položenom na Bibliju podnijela je dokaze koji se nisu mogli pobiti. Računala je na otkaz, no nije ga dobila. Zato je do kraja službe hebala ježa. Posao u kužini joj se otežao. –Gospodarice, ovi fažolet nije ni za gudine!, požalila bi se gazdarici. -A šta ćeš?, šocala bi joj gđa V. -Ane je dobila zabranu prodaje zahvaljujuć tebi, a u nje je bila najboja roba. Sad se muči s tim kupjenim u tvoje rodice, a ako ne bude kako triba, ne gine ti šup-karta! Kad je Ane opet počela prodavati, špijunki nisu joj dali gušta, pa se do kraja radnog vijeka mučila s ‘makanom’ robom s loših tola.
Anin suprug također je bio profesionalno vezan za banke. Držao je tezgu po fijerama, sve sitnariju za mulariju. Uglavnom glinena pivac-svirala, poslovična za sajam svetog Lovre. Uvijek pripitog, lako ga se moglo prevariti. Posebno je bio na meti mularije. – Ovi pivac ne zviždi. Da sam vam po banice a od njega ni glasa. Tužit ću vas žandarima!, uhvatio bi ga u đir neki mulac. -Kako ne žviždi! Daj meni! Puhao je tuta forca u zviždalo, ali ni glasa. Ni da je puhao ko marčana bura, ne bi zakukurikali, jer dok je Andrija skoknuo naget žmul, otvore su svirala berekini inkartali smolom. U strahu da ne dođe pred strogu Anu barem s kojom banicom, krenuo je prodavati svirala u po cijene i još bi zakukrikao ne bi li spasio čast artikla. Tako je od sebe učinio još veću monu, pa su kukurikali za njim kad bi ga ugledali na kali.
Andrija u jednom ipak nije bio mona. Da se u njegovo vrijeme mjerila logička inteligenciju, IQ bi mu bio vrtoglavo visok. No što je s takvim sposobnostima mogao učiniti kad ga je i mularija znala prevariti pri cjenkanju. Mogao je igrati na karte! I tu dolazimo do kartaškog bankuca zbog kojeg su mnogi otišli na inkanat.
Kad se zagrebe po površini kartaške verzije banka, naslutiti ćemo kako se iza ‘komedije-bufe’, zna skriti ‘tragedija-greka’. Naizgled naivna igra krije gorko naličje. -Igruša nađe plakušu!, a ni jedna igruša, nije našla veće plakuše od kartanja.
Sve u početku izgleda nevino. Jedan mac karata i najmanje dvoje ljudi, da bi uz igru, strišajući kartama po banku, skratili vrijeme. Igralo se kartama ‘trieštinama’, koje su vremenom izbacile ‘napolitane’.
Sve je dobro dok kartanje služi da bi –Čovik životu da sebi malo švoga i isprdeca možđane!, kako su preci slikovito opisivali ono što mi danas nazivamo ‘mentalnom relaksacijom’. No kada do jučer ‘čovik na mistu’, na pitanje kako mu se zovu djeca, misli smantanih od cjelonoćnog kartanja, odgovori da su mu sinovi Baštun i Dinar, a kćeri Kupa i Špada, onda je situacija složenija. Kada se u priču uvuku i šoldi s kartaškog banka, tada je sve već otišlo u prdec. I da je samo u prdec bilo bi lako, no znalo je otići u bankrot, domaći rečeno ‘na inkanat’.
-Šta si jutros dišperana Mande?, zapitala je Ane susjedu. –Kako neću bit, odgovorila joj je očiju natečenih od plača –Matu mi je karta satrala! –Karta devero, ono čime se luštra mobilja?, upitala je prijateljica –Pa to mu je posal! Je li marangun ili nije?–E da je karta devero, onda bi donio zaradu doma, zavrtjela je glavom Mande. –Unda bit će da je karta-kanta. To se imate intavulat na neku zemju pa se najidio na katastru?, zaključivala je znatiželjnica. –E da je karta-kanta, onda bi imali crno na bilo da je štogo zemje naše!, brisala je suze Mande. –Unda karta za otrat gujicu?, nije više znala što bi pitala. –Neće nam tribat, jer ćemo kakat tanko i nikako! –Koja unda karta? –Karta trieština! Karta je Marta… -A Marta je kurba!, završila je Ane znanu poslovicu, shvativši da je kumu Mati krenulo loše za kartaškim bankom, pa im je dio imovine otišao adio mare. Zbog svoje su strasti i prevrtljive fortune, za kartaškim bankom pagali mnogi.
Igra krštena po banku; ‘bankuc’ u jednom je periodu zaludio brojne, te čistio kućne bušte s teško zarađenim šoldima, temeljitije nego peronospora vinograde.
S bankucom je krenulo bezazleno. Slovio je kao obiteljska igra za blagdane. Kući se igralo u uloge u vidu botuna ili falših, nacrtanih bankota. No, igra se iz domova brzo preselila u krčme, te zbog primamljivog uloga postala neviđeno popularna.
Bankuc je ime dobio po priručnom banku na kojeg su se stivavale karte. Potreba mobilnog mini-banka, javila se zbog kažnjavanja kockanja na javnim mjestima, pa je bilo zgodno pokupiti u brzini karte i ulog ako bi se na nedjelu bilo zatečeno od policjota. Jezičnim iskrivljavanjem, veneto-talijanski naziv za mali banak, udomaćio se tako kao naziv za igru.
Riječ je o igri u kojoj jedan igrač vodi, a ostali ulažu na neviđeno. Onaj tko ima jaču kartu dobiva dupli ulog. Najjača je karta kralj i tko ga peška dalje vodi partiju. Jednostavna pravila za komplicirane situacije. U svakom slučaju karta kralja je bila ključna. Otud i slijedeća fjaba.
Majka mladog činovnika Karla, godinama se molila za svog jedinca. Molitve je upućivala planski. Svetome Luiđu za čednost, svetome Jerolimu za uspješan završetak školovanja, svetome Josipu za dobru zaručnicu. Molitve su bivale uslišane. Momak je bio čedan i dobar student. I taman kad je na vidiku bila kandidatica za vjerenicu, u Karlov je život upala Marta. I to ne Marta Bikareva, djevojka na dobrom glasu, nego ‘Marta’ iz spomenute poslovice –Karta je Marta, a Marta je…
Zamantao ga je kartaški banak, posebice bankuc. Starica je od jedne učene koludrice doznala, kako joj se valja moliti svetom Bernardinu Sienskom, zaštitniku od pošasti kocke. Molila je i molila, ali čini se kako je svetac imao isuviše posla, pa je nije čuo.
Onda je otišla župniku. –Faljen Isus, ja bi uplatila misu za kralja!, ščeto-neto je ispalila. Velečasni se zagrcnuo komadom baškotina kojeg je upravo mumao. –Budi Bog s vama di baš za kralja!, promrsio je zakleti neprijatelj monarhije –Jedva mu ime prozborim kad moram pa još i ovo! –Oću prečizo za kralja!, bila je uporna. –Ma za njega se daje u ciloj otadžbini i po više misa dnevno!, odvraćao je. –Ma ne za našega kraja!, shvatila je zabunu Dome.–Nego kojega? Abesinskoga, mandarinskoga..?!, udarilo je popu u glavu. –Kraja kupa! Rekli su da mi sinu najboje iđe u taj zog! I dok mu je objašnjavala situaciju, župnik je polako shvaćao –Spasa nam nema! Ako ne peška kralja u ti nesritni bankuc, završit ćemo u ubožnicu! Uputio je da se moli Slugi Božjemu Bijankoviću, jer misu za kralja kupa, nije baš kršćanski služiti.
Nije samo bankuc manta glavama po makarskim kartaškim bancima, činile su to i uobičajene trešete i briškula.
U zanemarenoj, a iznimno zanimljivoj knjižici ‘Makarske uspomene’, autora Slavina Sergija Jablanova, iza čijeg se pseudonima krije ime Stjepana Pavlović- Lučića, kartaškim se bancima daje značajna uloga. I to onim tapeciranim zelenom čojom, usred Čitovnice, sastajališta gradske političke i intelektualne elite. Oko banaka, po kojem žustro vrcaju aši, trice i kralji, bistri se situacija, odmjeravaju političke snage i priprema agitacija za izbore. Za stolom je najžešći Stjepan Ivičević, narodnjački tribun i gradonačelnik. Znajući za njegovu strast prema ‘trešetavanju’, politički ga takmaci uzrujavaju krivim potezima u igri. To se naravno uvijek događa, kada se uz karte dođe do neke bitne odluke. ‘Najbolji vikač je za stolom bio Ivičević. Lupao bi šakama po banku i jao ti ga njegovom drugu u igri ako bi krivu kartu bacio’ Nakon jednog isceniranog krivog poteza, taman pred bitan zaključak uz trešete: ‘Ivičević odjuri iz ‘zelene sale’ i ne bi nikakvog zaključka!’ Eto što karte rade!
To je bila priča o makarskim bancima. Tko nama danas miješa karte i što smo peškali s banka u životnoj partiji; kariku ili lišinu, tek ćemo doznati. No, ispod našeg šoto-banka sigurno još ima zanimljivog sadržaja.
‘Na banku je zrilo, pod bankom je gnjilo’, govorili su stari, a u njihovim šentencama je tako puno istine.
Piše Marino Srzić / foto: Privatna arhiva
