Nemila promaja hara po takujinima. Propuh je takav da ga ne bi fermali ni najnoviji modeli PVC otvora, za koje proizvođači tvrde kako ne propuštaju ni najžešće fortunale juga. No fortunal mižerije uvijek nađe rupu i raznese šolde u nepovrat.
I što sad? Babino zlato od dote smo već utopili po ‘povoljnoj’ otkupnoj cijeni. Zadnje jaspre od prodanih maslinadi davno popapali. Zarađenim eurima od sezone nadogradili apartmane. Sada možemo samo ‘stavit zube na škanicju’ ako imamo sreće da nam je dentijeru sufinancirao HZZO. No nada nije izgubljena. Po šufitima i kantunima konoba možda nas još uvijek čeka blago za koje su preci mislili da ne vrijedi ni ruzinave brokve.
Ne, ovo nije poziv za prodaju preostale baštine, već prisjećanje na praksu rasprodaje iz lokalne povijesti.
Da ‘Sila Boga ne moli’, te da umjetničko platno ne možeš blagovati, pa makar na njemu bile oslikane upokojene jarebice spremne za ‘fažanavanje’, znala je i Amalia Colautti udova Vrcan, žena makarskog liječnika i autonomaša. Dr Vrcan umire 1875. ostavljajući je pred bankrotom, te je primorana dati na dražbu dragocjenosti. Jednu umjetničku sliku pokušava prodati biskupu Strossmayeru. U vezi s ovom ponudom, biskup odgovara posredniku don Mihovilu Pavlinoviću : ‘Što se slike te udovice tiče, nek se mojim troškom pošalje u Zagreb, pak pošto ju Iso Kršnjavi, Hermann Bolle i drugi umjetnici procijenili budu, ja ću ju uzeti za musej.’
Je li postala dijelom fundusa Galerije Strossmayer do sada nije istraženo. U propitivanju lokalne baštine, svakako bi bilo zanimljivo rasvijetliti zagonetku.
Nakon pada pokojne Austro-Ugarske, osiromašena agrarnom reformom, klasa veleposjednika prodaje vrijedne obiteljske memorabilije. O vrijednosti naslijeđenih kvadara, štatua i mobilje, vlasnici su znali samo usputno. Tek kad bi naznake mižerije zakucale na vrata, probudio bi se i interes za materijalnu vrijednost naslijeđenog inventara. U novim prilikama, neki su gospodski domovi posve opustošeni. Prodaje se sve. Od velikih ‘coppa’, ukrasnih zdjela s timbrom venecijanskih meštara-srebrnara, preko starog oružja, sve do libara i povelja. Kupci su novopečeni bogataši. Takvi su jednaki u svim vremenima. Nimalo drugačiji od kolega im prispjelim na vlast u ratu, nakon rata ili poslije novovjeke hrvatske pretvorbe. Vrlo brzo se smišljaju taktike za jeftino pribavljanje dragocjenosti.
Slučaj koji je zastupao dr Žitko nije klasičan primjer, no u centru mu je vrijedan uradak poznatog ‘artište’. Skandal dospijeva i na stranice tiska. O kakvom se tu marifetluku radi? Riječ je o berekinadi s ruskim predznakom.
Po prvom ratu u Makarsku na kratko dolazi mala grupa ruskih izbjeglica pokradenih od sovjeta. Neki se snalaze, no većina nema što činiti sa svojim znanjem bon-tona i mačevanja. Stoga im je krenuti dalje. Za put valja skupiti novac, te se osim zlatnine i krzna, prodaju i uspomene čudom spašene iz ‘majčice Rusije’. U ponuđenom asortimanu moglo se naći kandelira, samovara s ugraviranim grbovima, lepeza dvorskih dama Romanovih, jantara, pribora za posluživanje kavijara. Otkud u Makarskoj takvo tržište?
Prema svjedočenju suvremenika, za to je postojao praktičan razlog. Makarska kao trgovište ruskih memorabilija nije bila zanimljiva policijskim službama koje su motrile nelegalnu prodaju u većim centrima. Nije se sumnjalo da u provinciji cvate interes za umjetnine, kao što je to slučaj u Beogradu i Zagrebu, gdje carski boljari zarađuju kruh kirijašenjem, a grofice podučavanjem baleta.
Postoji debeli razlog za kratko razdoblje ‘belogardejske-rasprodaje’ na našem terenu. U njoj je ključna uloga emigranta S., namještenika kod lokalnog veletrgovca. Organizira prodaju i dobro zarađuje za posredništvo.
Trguje se na veliko. U ruke obrazovanijih, dolaze pravi umjetnički ‘cukarini’. Par makarskih kuća još posjeduje vrijedne ikone nabavljene za male šolde. Kupuju i neobrazovani. Povratnik s New Zelanda, kopač kauri smole, koji je zašparao prilično dolara, nabavlja srebrni samovar sa zlatnom figurom orla. Sin mu ga je naslijedivši dao istopiti, izraditi moderni pribor za jelo, a od zlatnog orla više komada nakita kćerima za dotu. Jer –Šta će njemu oti kazan za varit čaj i orlušina, kad se mogu učinit lipi pinjuri i kadinele ćerima za udaju! I tako je umjetnički primjerak otišao u nepovrat, zamijenivši ritualno ispijanje čaja za nabadanje makaruna pinjurom i neukusno riketavanje nevjesta.
Gospodin S. nije ‘dilao’ samo samovare. Bilo je tu i zanimljivijih komada. Poput slike slavnog slikara Rjepina. Kolekcionar A. obraća se berekinu S. za posredovanje oko kupoprodaje platna ‘Idila na daći’ u vlasništvu emigrantice koja živi u bijednim uvjetima u Splitu. Transakcija se imala obaviti u Makarskoj, u uredu notara Žitka. Slučaj je dokumentiran, no radi sočnosti štiva prenijeti ćemo sve elemente stvarne priče u zamišljeni razgovor notara s kolegom Barom. O događaju su, moguće u nekoj od makarskih kavana, zborili ovako…
-Vrlo složeno!, žalio se kolega Žitko kolegi Bari – Stara je belogardejka sa sobom dovukla kvadar velikog pitura Rjepina. Zainteresirani kupac je doveo gospođu u moj ured, a berekin S. je prevodio i potpisan je ugovor! –Kupoprodajni? Pa tu ne bi trebalo biti problema!, primijetio je dr Bare. –E da je tako, nastavio je Žitko –Nije tila prodat sliku, nego je tražila mjesečnu apanažu do smrti, a da će kvadar dopast ruku zainteresiranog kad se ona upokoji. Kad sam pogleda cetrifikat, vidio sam da umjetnina puno vridi i mirita čekanje. Najprije se stara priselila iz Geta u pristojniji stan. Onda je počela tražit sve više; za fond ruske siročadi, dostavu spize, najfinije cigarete, put u toplice za ličit reumatiku. Na kraju se priselila u malu vilu s masnim fitom na Bačvice. –I ovi je infišani sve plaća?, komentirao je Bare –Sve! I uz to joj redovito dava šolde u visini plaće činovnika. Pare je stavljala na stranu. –A šta će te! Svak ima svoje infišacije, bar je dobio tog Rjepina kad je partila! –Ma ke! U tome i je kvaka! Dobio je kvadar, ali šta u kvadru? Kad je otiša pokazat sliku velikome znalcu Tončiću, ovaj je dugo vižitava, pružio mu faculet i kaza –Ovo vam je za otrat suze. Moram priznat da boljeg falsifikata nisam u životu vidio!
Čovik je pario poludit! Ne znam je li rascipa kvadar, ali su mu se živci rascipali. –A di su šoldi, šta ih je stara toliko godina primala?, zainteresirao se dr Bare. –Eno ih voze se rivom!, pokazao je na upravo prolazeći najnoviji model Forda cabrioleta i u njemu za volanom upicanjenog ruskog berekina S. –Sve je njemu ostavila! I sad privareni nesritnik mene tuži da nisam učinio dobar ugovor! Tako je bilo s ruskim blagom.
A kako je išlo s našim umjetninama? Primjerice vrčinama? Tu nas štorija vodi do već u Kamarinu spomenutog Ante Kačić-Peke, zvanog conte Delikato. Posljednji preživjeli nasljednik plemenitog odvojka, ostavio je gradu svoj palac sa svim pokućstvom. Riječ je o živopisnoj kući na početku makarske Marinete, koja postavši gradskim vlasništvom mijenja funkcije. Poslije rata je tu i Komitet, stanovi, knjižnica, danas hotel. U masi inventara, izdvajala se kolekcija bukalina, vrčina ili književno; noćnih posuda. Za takvu ekscentričnu zbirku se nije marilo. Sve se pobacalo, raznijelo za funkcionalnu upotrebu po kućama, upotrebljavalo za sadnju đirana po solarima. Precizni činovnik koji je imovinu popisao, naveo je svaki komad te ‘vrčina-ostavštine’. Dokument je danas kod jednog od njegovih nasljednika. Iz nabrojanog je vidljivo kako su neke vrčine skupocjene, jer su izašle u malim serijama iz majstorskih radionica prestižnih firmi Meissena i Rosnethala.
Slučaj Pekinih vrčina, preciznije objašnjen u knjizi autora redaka ‘Škritorij i maškadur’, s razlogom ulazi u priču o domaćem nemaru. Lokalnim tvrdim glavama nije padalo na pamet da bi noćne posude mogle imati i nekakvu umjetničko-kolekcionarsku vrijednost. Neki su primjerci, ‘lampnuti’ i od informiranijih nasljednika prodani. Ostatak još stoji po kantunima i služi u različite svrhe. Provjerite postoji li kakva luksuznija vrčina zaostala od predaka. Praški Muzej noćnih posuda stalno otkupljuje antikne primjerke. Bacite i oko na aukcijske ponude, cijene nisu zanemarive.
A što je s onim lijepim narodnim nošnjama kojima uspješna rekonstrukcija ipak ne može posve vratiti izvorni sjaj? Ponešto je i sačuvano, no najčešće je scenarij bio ovakav…
-Baba, obećala si mi prid udaju darovat nošnju od svoje babe! Ja se za misec dana udajem!, podsjetila je unuka staru na davno obećanje. –Nije tebe baba zaboravila!, raznježila se starica, pa iz ormara izvukla poklon. –Evo!, pokazala je slavodobitno –Je li sve ko iz figurina? –Je ko iz figurina, ali di je nošnja? –Lipo sam je prodala nekoj bleki iz Italije šta skupja starudiju i za te šolde kupila, počela je nabrajati –Ovi tvid kompletić, pa svilenu bluzu s kamofima i kapot u Varteksa. Vidi kakvu lipu pelicu ima! Od zeca! –Ali ja sam tila nošnju!, rasplakala se unuka. –Šta će ti ono izobane straudije; traverse, jaketica na oplećak, faculeti i šotane. Jedva smo se toga deliberali! Zato je tebi baba sve moderno pripremila i još mi je ostalo šoldi za kupit novi ekspres lonac!
Koliko je vama ostalo šoldi? Hoće li biti dovoljno za bakalar, pašticadu, bajame i orave, nove burele za na bor, masku za koronu s motivom Djeda Božičnjaka… Idu blagdani i treba se pripremiti.Ako vam je ostala još koja ‘starudija’ od starih, čuvajte je! Ne prodajite! Nestati će jednom i promaje u takujinama, a ako nestane svega što baštinimo od starih, nećemo znati što smo bili. Doduše ne znamo ni što smo danas, no to je već štorija za neki novi Kamarin.
Piše Marino Srzić /foto: Privatni album
