Ovotjedni uradak, autor redaka i istraživač sadržaja makarskog kamarina, započinje bilježiti ni manje ni više nego u Češkoj Republici, usred Olomouca, negdašnje prijestolnice Moravske, grada od milja zvanog Mala Praha. Zašto je Kamarin ‘zabalanzao’ baš tu, biti će otkriveno u novom nastavku.
Najprije o tome kako dalmatinski, ‘pusti me stat’ mentalni ustroj reagira na ono što doživi pri susretu s ovim dojmljivim gradom.
Makaranin će se, baš kao i svaki Primorac, najprije pokušati orijentirati prema detektiranju mora i rive na karti grada. Kako u Češkoj od ‘Jaderskog mora’ nema ni spomena, posegnuti će za drugim orijentirom. Naravno, nije teško pogoditi da je riječ o spizi.
Ta će ga metoda međutim još efikasnije dezorijentirati. Zamantan opojnim vonjima: kobasa, svinjskih koljenica, gulaša i ostalih delicija, neće znati niti gdje je, niti zašto se tu našao, pa će pomiren sudbinom prionuti pijatu. Lokacija za utažiti potrebe ‘žlijezde ingordače’, posebno u predbožićno vrijeme, u Olomoucu je napretek. Štandovi raspoređeni po centru grada, a sve u sklopu ‘Vanočni trhy’, tradicionalnog Božićnog sajma, nude inspirativne gastronomske uratke za zadovoljiti ambicije gulozana.
Svakako valja izdvojiti Olomoucke tvaružky, sir kojeg bi svaka naša prosječna domaćica nakon kupovine vratila u butigu s primjedbom da se ‘ugrančavio’ i nepodnošljivo smrdi. I zaista vonj mu nije baš zamaman, no nakon tretiranja friganjem, bonkulović će ga poželjeti opet zagrabiti pinjurom. U Češkoj bez knedli, ništa!
Nekoć su dalmatinsko-češki študenti naučeni na materine pijate, pjevušili pjesmicu.’Nema kruha, nema vinca, boli glava Dalmatinca’. Autor redaka nije zakantao iste stihove jer je dostojna zamjena u vidu piva i knedli, otklonila nedostupnost naučene manjaže s prostora oko Jaderskog mora.
Vrijeme adventa u Olomoucu je zaista vrijeme pravog dočašća, iščekivanja Božića. Pri tome se ni u jednom trenutku ne zaobilazi atraktivnost, zabava, zarada. No, to se čini dobro ugođeno, odmjereno i umjereno. Repertoar sa štandova je pametno raspoređen i na sajmu ne možete popiti domaće pivo, jer isto možete dobiti u lokalnim gostionicima i barovima, koji su tek koji korak od centralnog mjesta Božićnog sajma.
Radno vrijeme je odmjereno po mjeri normalnih spavača, a ne po volji noćnih bukača. Sve štima i svi uspiju konzumirati sve po svom guštu. Tako je vuk sit, a koza cijela! U inventurama naših adventskih događanja, redovito se ispostavi da su neki vukovi spremni za dijetu nakon pretjeranih koza koji su se nakusali, dok ostale vučje kolege ostanu praznih štumaka. Koze iz poslovice ne treba ni spominjati.
Grad s popisa UNESCO-ve svjetske baštine, inspirira za barem serijal napisa. No, ovo je Kamarin, a ne Wikipedija ili bedeker-vodič za ekskurzije. Stoga i nastavljamo u kamarinskom ritmu.
Hrvatski putnik-namjernik promatrajući fasade katedrala, vijećnica i muzeja, imati će čudan dojam kako gleda u nešto domaće, srcu blisko, domoljubno. Što to domoljubno, pa usred Češke. Šahovnice! Crveno-bijele kvadratiće kojima je prkriven lik moravskog orla. Tako naime izgleda povijesni grb i zastava grada. Ovdje je davne 1469., hrvatsko-ugarski kralj Matijaš Korvin krunjen za kralja Češke. Eto još neki od razloga da se u Olomoucu osjećaš, skoro pa ‘domaći’. Ono što nije po domaći je red. Red koji ni u jednom trenutku ne pretpostavlja sputanost i strogost, već te harmonično uvodi u ugodu. To bi izgledalo ovako… Pločnici bez čikova i škovaca, te pročelja bez grafita poput onih domaćih ‘Mare je kurba’. Susretljivost lokalnog puka koji će ti ljubazno pružiti sve informacije, a bez da te usput ispita ko si, čiji si i odakle si. Smiješak, a ne grintavo brontulanje uz tradicionalno makarsko -Koliko plaćaš sobu, jeftinije bi ti bilo u mene. Pristojna študentarija u ulozi nenametljivih uličnih svirača, a ne treštave cajke koje ugrožavaju slušni aparat.
Sve nabrojano i još puno toga, pravi su melem za dušu nakon histerične domaće turističke sezone u kojoj rasprodajemo vlastitu intimu, a da se pri tom intrigajemo i u intimu turista. Istina ponešto smo se i mi rafinirali od ere pašteta-pamidor turizma, no imamo puno toga još za naučiti. Olomouc bi nam pri tom bio odličan učitelj.
Vašem čuvaru makarskog kamarina ovo nije prvi posjet Olomoucu, gradu riznici. U vrijeme oko Božića grad je prava staklena kugla s bajkovitim čudesima koji su kičasti baš toliko da te raznježe i na tren učine djetetom. Atmosfera ne upada u zamku daleko komercijalnijeg Bečkog adventa koji te brzo zasiti i prenapadno zamanta. Ipak, autor je redaka i pri prvom susretu osjetio dozu neugode, pa čak i nedefinirane krivnje. Zašto? Evo zašto…
Sredinom70-ih godina prošlog stoljeća, još dok je bio mlađahni mulac, ljetne je odmore u Makarskoj provodila pani Fischerova, starija gospođa iz Olomouca. Pojava i gard, odavao je ženu koja je poznavala i bolja vremena. Da povijesno stvari nisu išle kako su išle, ljetovala bi u najskupljem hotelu na rivijeri. Ovako je na omiljenom Jaderskom moru, bila prisliljena iznajmljivati neuglednu kamaru s upotrebom zajedničkog WC-a, u stanu jedne lokalne každrafice, te na šolde ingorde Makarke iz kale. Preponosna da bi odmor za koji dan produžila poput svojih sunarodnjaka, prodavajući šugamane, špiritjere i šatore za ‘pet črvenih’, na lokaciji zvanoj Češka pijaca, prodavala je osobne luksuzne bokuniće gazdarici. Za tri dana više porculansku figuru pastirice, za pet dana više secesijsko toaletno zrcalo sa fino ugraviranom pozadinom, za deset dana više ‘golje’, srebrnu ogrlicu s jantarima.
Pani Fischerova je godinama dolazila i raritetima plaćala točanje u Jaderskom moru, ne žaleći ni trenutka što je preplatila. No, šoldi nije imala, a svojih je dragocjenih uspomena, tamo daleko iza željezne zavjese uspjela sačuvati, pa joj je to bio jedini način za svakogodišnje točanje na makarskoj plaži. Bila se već udomaćila, te joj je jedna dobronamjerna susjeda ponudila jefiniji smještaj uz koji dan više kod sebe, samo da je lopužica toliko ne ‘dere’. Nije pristala. -Ale je z něj nejkrásnější výhled na moře!,objasnila je, što bi u prijevodu značilo da je iz kamare zelenašice bio najljepši pogled na more. I bio je. Kako ne bi bio kad je soba bila na šufitu di su lepurali golubovi. No to pani Fischerovoj iz Olomouca nije smetalo. Pogled na pučinu bio je važniji od svog komoda kojeg je za svog života u dobrim danima imala.
Eto zašto je autoru neugodno. Osjeti grižnju savjesti za sve one Čehe s kojima smo nekoć radili šprdnju, a hranili su nas. Greška je neispravljiva. Za pani Fischerovu vaše će piskaralo popiti bar koju biru više i nazdraviti joj uspomenu. Naravno i ostaviti deblju manču konobaru nakon konzumiranja knedlički. Toliko za sada. Sutra ćete doznati što su Makarani u ovom tiru donijeli Olomoucu. Do tada -Ahoj!
Piše Marino Srzić / foto privatni album
