‘Je li lakše sa pametnim bojovat ili sa divjim vladovat?’, Unatoč bistrim možđanima, naši se preci nisu dosjetili odgovoru. Odgovora nema ni danas i nedoumica ostaje. Domaćim poteštatima nije bilo lako ni vladovat ni bojovat. Često bi im poglavarska uloga prešla preko glave, a katkad i ‘svr’ klobuka’.O gradu kojim je uspješno vladao, popularni gradonačelnik Pjero Rismondo, izgovorio je legendarnu šentencu: ‘Makarska je zlatna vrčina puna, gov…!’ Misao ne treba shvatiti doslovno. Riječ je o prostoru s bogomdanim resursima, čije se povoljnosti ingordo devastiraju. Poznata priča, kojoj ne treba dokaza!
Nad sadržajem te zlatne vrčine, neprestano su zujale brekuje. Dosadne su muhe bili i građani s pritužbama i zahtjevima.
Predispozicije u genetskom kodu, iznjedrile su race tužibaba. Baš kao što neke loze slove kao radišne ili sklone bumbljenju, tako su druge predodređene tužakati od malih nogu do staračkog bagulina. Sve bi počelo rano. Neki bi mulac dotrčao kući priopćiti –Majko, vidio sam šjoru Terežu kako u butigi plaća kvarat cukra, a ispod traveše burtaje veliki bakalar dok šjor Toni miri na balanci! Mater bi za ovakvo zapažanje, potomka nagradila s dvije galetine, dobivši informaciju koja će kad-tad dobro doći.
Takav bi mulac u zrelim godinama nastavio karijeru tužakanja i slao poglavarima letere: ‘Štovani naslove, moram Vam priopćiti …’, nastavak je mogao biti sasvim banalan.
Primjerice- ‘Mate X. pri izlasku iz Mandine gostione zalio je pitar prazneći mjehur, što sam vidio svojim očima sa šufita. Sutra sam čuo kako krčmarici kaže –Uveli ti đirani Mande!, na što mu je odgovorila –Bit će pasi ili koja pijančina! On je nadometnio–Tribalo bi mu onoga u mudantama odrizat!’ Ovakvo izvješće zasigurno nije imalo većih posljedica. I psima, a i Mati sve je ostalo cijelo i neodrezano.
Sjetimo se kako je podvornik šjor Toma rangirao neke od vrsta pasioniranih pošiljatelja pritužbi. Na toj je listi posebno istaknuo ‘šalamune’ i ‘šuperbe’ –Oti su najgori. Jedni jer misle da su učeniji od svih profešura, a drugi jer traže da im se klanja zato šta su od fijene familje. Tobože pametni su imberlani, a oni visokog kapelina infišani u grandecu i staru slavu koje više nema!, sažeto je analizirao. ‘Šuperbi’ iliti mrtva puvala, bi svugdje htjeli biti prvi, pa im udovoljimo i krenimo s njima.
Ovakav soj je postojao u svim vremenima. Nakon sloma Austrije regrutirali su se iz redova ‘konta i nobila’, a nakon Drugog rata iz garniture ideološki nepodobnog, a nekoć dobro potkoženog građanstva.
U najgoroj su situaciji bile vremešne usidjelice iz veleposjedničkih obitelji. Oduzete zemlje, te bez alata i zanata kojim bi nešto privrijedile. Tvrdoglavije od ‘mazga austrijskih’, nisu mijenjale stav i dovijale su se svakako. Uglavnom prodajom naslijeđenog inventara, umjetnina i zlatnine. Za tu se robu nalazilo zainteresiranih iz redova novih bogataša.
U otvorenom pismu, biskup Juraj Carić poručuje vjernicima: ‘Duboko sam bio ražalošćen primijetivši za pohoda u Trst, na zidu salona domaćina, dvije umjetničke slike s prikazom apostola. To su upravo one koje makarskoj riznici nedostaju, a bile su na čuvanju kod nasljednice dične obitelji X. Prodala ih je nikoga ne obavijestivši. Kanimo se braćo rasprodaje dragocjenosti koje nam ostaviše pređi!’
Slijednica dične obitelji X, bila je gospojica Lide. Čuvši ovaj apel nije se uzrujala već izjavila –Neka mi biskup šalje doma gambele sa spizom, pa ću mu čuvat kvadre! Ne mogu ja za ručak lešavat i šufigavat apoštole!Sila Boga ne moli!
Rečena Lide bar jednom tjedno impoštaje na indiric načelnika zahtjeve. Izričaj joj je tipičan za plemstvo naviklo na povlastice. Superioran, katkad uvredljiv, ali zamotan u svileni papir s fjokom.U četvrtak se načelnik rano probudio i kazao ženi –Ištrukaj mi limun i stavi kućarin šode-bikarbone! Već me boli štumak. Danas će doć letera od gospojice Lide! Je li mu soda-bikarbona pomogla upitno je, no neupitno je da je bidelo Toma na stol dostavio Lidinu leteru.
U njoj je stalo:’Poglaviti naslove. Ima već duže vrijeme kako Vas molim da mi potporu pružite. Kao da zaboravljate da Vas je moj blagopokojni otac obilato pomagao iz obiteljske zaklade za študente. Moj se status srozao zbog agrarne reforme. Bivši kmetovi me varaju i intradu mi ne donose. Kako rijetko izlazim, čujem od svoje službenice Mare da s mojih terena drva kupe, te šišarice nameću u vreće. Da nije bilo nadlugara Martina Andrijaševića, sve bi odnijeli. Zato se preporučujem za dostavu dviju maža garbuna na moju adresu. Molim da se sankcioniše i općinski pudar, jer me u jematvi orobio obravši moj vinograd sorte ‘pavišak’. Sada prodaje od njega prošek gostioničarima. Zahtijevam da mu se sve oduzme, a demežane meni dostave. Nedavno mi je zakucao na vrata i ovdašnji profesor, da bi razgledao s turistima kolekciju oružja. Pri tome su mi gosti oštetili postolama skupocjeni perzijaner u salonetu. Tražim da se šteta nadoknadi! Jednako preporučujem da se založite oko naknada za korištenje mojih zemljišta. Nekidan je cirkus u grad došao, te su otvorili šator upravo na mojoj čestici oko Gorinke, a čujem da je srez za to lijepe pare ubirao. Zaboravljate i da se radi na probijanju oputine koja bi imala spajati rivu sa Sijenokošom. I to je na mom vlasništvu! Kako su mi odnosi sa župnikom poremećeni, molila bih Vas za intervenciju vraćanja crkvenog banka s urezanim imenom moje familije. Zaboravilo se na izdašne lemozine koje su moji preci ostavljali! Velečasni je poslao dječurliju, da kidaju grančice sa mojih maslina za blagoslov o Cvjetnici. Ja protiv blagoslova nemam ništa, no neka bere svoje, a ne dovodi u opasnost moj urod! Takvih nepravda ima još, no o tome ću Vam sve priopćiti u pismu slijedeći utorak. Zaslužujem da se na mene gleda sa poštovanjem, koje mi po rodu i nasljeđu pripada! Bilježim se s osobitim štovanjem gđica Lide pl. X, plemkinja ovdašnja.’
Načelnik se najprije preznojio, onda popio travaricu, skrivenu u rolo-ormaru, te pozvao podvornika Tomu i naložio mu -Zovi popa da joj vrate banak s imenom, a da ćemo se mi revanširat. Pošalji dvi žene da joj izlušijaju kuću. Pošalji joj 5 vrića garbuna i aboniraj je da joj se svaki dan nosi ručak iz pansiona ‘Jugoslavija’. Kupi u seljaka dvi demežane najboljeg prošeka i odnesi joj! Daj profešuru šoldi da joj plati svaki put za razgledanje tih ruzinavih mačeva i buzdovana sa šufita! Bidelo Toma se začudio –A zašto toliko trošite na tu staru šuperba-ćimavicu? –Zato šta se nije sitila šta je sve još na njenoj zemlji i koje su joj sve kuće u vlasništvu!, očajnički je zavapio načelnik –Koje?, upitao je Toma. –Eto i moja kuća, samo čini kuco!, odgovorio mu je u povjerenju, pa nalio i za njega bićerin.
Kad je nakon Drugog rata u šetnji rivom stari načelnik susreo novog i upitao kako se snalazi, ovaj mu rekao –Ma sve ide, ali imamo velikih muka sa gospojicom Lidom! –E moj sinko, odgovorio mu je bivši poteštat –A ti si mislio da su ofenzive bile opasne! Lakše ti je bilo prigazit Igmanski marš, nego izać na kraj sa Lidom!
‘Gđica Lidi’ još ima. U potraživanju otete imovine, pokušavaju mrsiti račune bagerima i bloketarama. Autor redaka je na Lidinoj strani.
‘Šalamuni’, nazvani po legendarnoj mudrosti biblijskog Salamona, činili su najzanimljiviju podgrupu morina. Nad njihovim bi se leterama poteštati zbunili, ne znajući prepoznati gdje završava mudrost, a gdje počinje bolesna fantazija. Šjor Fantažjun je bio najpoznatiji predstavnik šolomunske vrste.
Njegove letere bacale su poteštate u očaj. Evo jednog od takvih ‘paničnih apela’ potpisanim rukom šjor Fantažjuna:
‘Velecijenjeni načelniče, obraćam Vam se oko sudbinske stvari. Ja sam tijekom školovanja upijao znanje, a sada u svojoj sobi ležim i razmišljam. Duboko me boli neimaština kod nas, dok nam je bogatstvo nadohvat ruke! Umjesto da se ljudi bave mukotrpnim poslovima, bilo bi dovoljno samo sakupljati smeće, te ga pretvarati u nove stvari i opet rabiti. Valjalo bi učiti od Cigana, koji vrlo vješto ovo obavljaju, što sam imao prilike vidjeti kad se ulogore na Žbarama. Od najprostijih se stvari nađenih na strništu dadu izraditi predmeti koje bi se za velike pare mogli prodavati. I sunce rasipamo! Trebalo bi neke velike late inštalirati po prozorima ili tkanine razapeti. One bi sunčanu toplinu upijali, pa bi se to uvozilo u kuću i grijalo je! I turizam treba drugačije organizovati. Vidim da su naši ljudi dobri domaćini, ali previše gostima udovoljavaju, kao da smo crnački domoroci. Moja je ideja da turiste zaposlimo, pa da im damo grožđe ili višnje brati. Njima je luksuza dosta po kućama, pa neka dožive pravi naš život na primorju. Meni se na moje ideje ljudi smiju, posebice kad kažem da će trgovina škovacama ubrzo najunosnijim poslom postati! Ali vi ste dalekovidan, te se ufam da ćete uvažiti moje prijedloge!’
Poteštat se na tren zamislio –Ima tu nečega!, no kad se sjetio da su ideje izašle iz pera šjor Fantažjuna, samo je odmahnuo rukom promislivši – Šta će bidan! Em je išempjan, em voli popit!, te je ubacio pismo na dno škafeta.
Šjor Fantažjun je, danas to znamo, bio daleko od išempjanosti, samo što se rodio ranije nego što je trebalo. Reciklaža smeća, solarna energija i drugačiji pristup turizmu danas se plaćaju u zlatu. Kamo sreće da mu pismo nije završilo na dnu škafeta.
I tako smo zaključili serijal o strategijama, kojima su se makarski građani nekoć služili u potraživanju svojih legalnih, katkad i sumnjivih prava. Taktike su im bile različite, no konačni cilj isti. Makar su se u moliteljskoj aktivnosti služili i amoralnim metodama, valja im odati priznanje. Ostavili su nam u baštinu demokratsku svijest kako je vlast dužna služiti pučanstvu. Pa koliko koštalo, da koštalo! Jer nije beg cicija, a nije ni narod. O poglavarima bi se dalo razmisliti!
Piše: Marino Srzić / foto: privatni album
