Četvrtak, 28 ožujka, 2024
NaslovnicaKOLUMNEKamarin Marina SrzićaKAMARIN MARINA SRZIĆA Šjora Bonin kalendar oporuka i druge vesele priče

KAMARIN MARINA SRZIĆA Šjora Bonin kalendar oporuka i druge vesele priče

‘Slabo pokretna gospođa traži poštenu žensku osobu za ispomoć i dohranu’. Sigurno ste na takav ili sličan oglas intrali bar jednom. I prvo što vam je palo napamet bilo je –Jadna stara, sad će je se uvatit koja berekinica, zamantat je i učinit da potpiše darovnicu, pa čim se udari timbar u advokata, drito s njome u Bazanu. U lokalnoj je praksi bilo i takvih slučajeva. No, u življem su sjećanju one druge situacije, gdje su uloge zamijenjene, te su ‘slabo pokretne gospođe’ bile berekinice, a ‘poštene ženske osobe’ žrtve.

Nastavljamo serijal o ‘stastamentima’. Premda sami po sebi pretpostavljaju vječnu partencu, u tim se sudbonosnim dokumentima više ogledao život nego smrt. Uz makarski berekinski začin, štorije o ‘stastamentima’ ne rastužuju nego izmame osmijeh, a to nam je u ovim vremenima kada se čini da je sve otišlo ‘u prdec’, itekako potrebno.

Krenimo na Mandicin slučaj. ‘Nit’ orala nit’ kopala, a pogaču kusala!’, dobacivali su joj na kali. Mandici je prema procijeni mnijenja nezasluženo ‘upala sikira u med’. Sikira u med jest upala, no do dobitka je došla nakon godina teškog morenja. Takvog, da joj se ‘med’ ogadio i postao gorkim, pa je bila sklonija ‘sikiri’. Živce joj je u 17 dugih godina ‘ašestenja’ istrošila šjora Bone. U svojoj praksi Mandica je doživjela svega, no sve to nije bilo ništa spram Boninog zuluma.

-Ne mogu više disat, znala se požaliti župniku –Lako šta šta me diže svako kvarat od ure po noći, nego me uvukla i u svoje šporke posle. Nisam više samo sluškinja, nego sam postala i advokat! Kad me triba platit, miri ko na apotekarsku balancu! –Bog će platit u vječnoj domovini!, tješio je duhovnik. –Nek’ mi providi štogo i za ovu domovinu. Kruh naš svagdašnji daj nam danas, a ne prikosutra!, bila je zdvojna Mandica.

Starica je imala rodbine koja je pretendirala na nasljedstvo, zemlje, konobe, debele gute s devizama, zlatninu.
Šjora Bonina doktrina sastojala se u neprestanom mijenjanju oporuke. Za nju nije vrijedio naziv; posljednja volja, jer je iza svake ‘posljednje’ pisala novu verziju. U 17 godina bolećice, mijenjala je testamente barem jednom u dva mjeseca. Računica je jednostavna; 17 pomnoženo s novom oporukom svakih dva mjeseca, davalo je umnožak od 102 oporuke. Za pronalaženje oporučnih svjedoka bila je zadužena Mandica.

Stara je tražila za svjedoke kakvu sirotinju pokupljenu s kale ili polu-imberlane. Na Mandicino čuđenje zašto ne izabere nekog pouzdanijeg, odgovarala bi -Ti to ne razumiš! Meni tribaju oni kojima niko neće virovat i s kojima će se sud namučit! Isto je bilo i s advokatima. Nije htjela uzimati poznate, nego sumnjive odvjetnike koji bi zastupali i kokoš kontra pivca samo da im kuri posao. Svaki je odvjetnički angažman naravno koštao. Bone je imala taktiku -Lošijem advokatu dat ću manji honorar, a mižernom svidoku samo boju marendu i od svega ću imat korist! Ako jedan misec učinim stastamenat da zemju ostavjam nećaku i tebe pošaljem da to razglasiš, on će se potrudit da mi ugađa. Tako ću se proč dva miseca bez potrošit banice, jer će mi na vrata sve donosit, samo da se ne bi pridomislila.

Bone je napravila cijeli kalendar oporuka. Prema stađunima je određivala kome bi bilo najunosnije podgrijavati nadu. Oko turnjanja maslina sve je zavještala rođaku Klemi, jer je u njega intrada bila najberićetnija. U jematvi bi sve priportala na Andriju, znajući kako nema boljeg vina od njegova. U prosincu je zaviještala zlatninu rodici Perini, jer je šopala najmasniju tuku za Božić. Zamantani snovima o dobitku, ingordi potencijalni dobitnici sluganski su joj se dodvoravali. Tako je stara lija, fingirajući nepokretnost, prodeverala komodnih 17 godina.

Kroz sve to vrijeme Mandica je trošila od svoje sirotinje na kućne potrepštine. Samo se jednom usudila zatražiti novce–Kako se lipo lučidaju kvake na vratima, pohvalila je gospodarica. –To je zato šta sam uzela najskuplji sidol, zapa me kvarat od plaće šta mi prošli misec niste isplatili! –Neka je košta i mirita! odgovorila je Bone i nadožuntala –Blago krotkima, oni će baštiniti zemlju!Kad je šjora Bone u kapselu iznijeta iz dvora, ispratili su je svi ikad imenovani u ‘stastamentu’. Jedini je nasljednik bila Mandica. Oporuku je sastavio ugledni odvjetnik: ‘Sve ostavljam vjernoj Mandici. Ostalima darivam priporuku da razmisle o poslovici –Nije priša uvatila miša, već uporno i dugo čekanje! Sve vas jubi teta Bone’.

–I sad mi je muka duperat sve šta mi je pokojnica ostavila, kazala je velečasnom. –Ne misli se, ti si sve to zamiritala i sad guštaj plodove znoja svoga!, tješio je –Nego, sad i tebi triba dat ruke. Naredit ću koludricama da ti nose ručak i vode te u điradu. Nemoj mislit da je to radi kojega interesa! –Ne daj Bože ni promislit!, kazala je a u sebi dumala –Polako! I sveti se Lovre na gradelama peka, budi i ti malo na vatri!

Podučena Boninim naukom počela je kontat ovako -Brzo će Božić! Mala Cvita čini najboji bakalar-bjanko, a ona Katica je vrsna šalturica. Triba mi novi kapot za na ponoćku. Brzo je razglašeno da su Katica i Cvita, zapisane u oporuci. Slijedom takvih glasina, Mandica se prizentala na ponoćki u novom kapotu s velikom Boninom pelicom. Nije joj nikad bilo lipše, osim što se prejela bjanko-bakalara, pa joj se rutavalo.

Uloga svjedoka katkad je bila važnija od potpisa oporučitelja. Najčešće se radilo o ‘mrnjau-aranžmanima’. To je iznjedrilo i aktivnost falših svjedoka.U slučaju oporučnih kriza, sudac bi se preznojio kada bi se kao svjedoci prizentali Špiro i Vere. Za priživit se nisu hvatali motike, nego su nečasnim uslugama punili šuplji takujin. Čuvali su ‘pošte’ za švercere, motali se oko vapora i svjedočili pri usmenim oporukama.

Nazočni na samrti šjor Leše, sucu su trebali izložiti posljednju volju starog neženje. –Recite mi kako to šjor Leše nije izabra za svjedoke nekog uglednijeg, nego baš vas dvoje?, upitao je sudac. Vere je izložila –Tribala je svidočit šjora Jube, ali je pala niza skale i ruvinjala gnjat. –A ti si toga dana izglancala skale?, pogledao ju je ispod oka. –Jesam! I onda je jedan mulac dotrča i reka kako je hitno potribit svidok jer Leše ima izdanit, pa je gospodarica poslala mene umisto sebe!, objasnila je. –A ti si doša umisto šjor Tona?, obratio se sudac Špiru. –Je! On je ima bit svidok, ali je izio lignju, koja nije bila kako triba, pa ga je uvatio proliv i posla je mene! –A lignju si mu donio ti?, nastavio je presuditelj. –Jesam! Ima bit da je u pajeru infetala brekuja.

–Sada mi kažite što je bila Lešina posljednja želja? U glas su viknuli –Travarica! Kako se nije radilo o želji tekuće naravi, krenuli su s pravim iskazom.

Vere – Šjor Leše je uzdanio i reka: ‘Sveti papa Alešandro, budi mi na pomoći! Moja je volja sve ostavit mojoj nećakinji Marici, koja je na školama u Sarajevu!’ –Nije bilo tako!, skočio je Špiro –U jedan je momenat zakrkja, a onda reka: ‘Evo me k tebi imenjače, umoreni kralju Aleksandre! Moja je volja da sve uživa moja nećakinja Mariči, koja se sad liči od sučije u šanatorij Račić u Spljteu!’ –Lažeš, skočila je Vere -Zazva je papu Alešandra i ostavio sve Marici! –Lažeš ti! Vapio je kralja Aleksandra i sve zavitova Mariči!, kontrirao je Špiro.

Sucu je krešio tlak –Kuco! Bog da pokoj kraju i papi, ali oni sad nisu važni. Bitne su nasljednice. Je li zaviještao stanje Marici ili Mariči? –Marici!, opetovala je Vere. –Mariči!, nije odustajao Špiro. –Mene će kolpat!, kazao je sudac, pa je furiožo napisao presudu u kojoj je stajalo: ‘Svjedoci spominju dva imena. To su rečene Marica i Mariči, a slučaj je da im se imena neznatno razlikuju. Stoga je određeno slijedeće: ‘Ovo su dvije jedine pravne nasljednice, a pošto su svjedoci nagluhi, mogao se desiti nenamjerni previd. Zato se imovina dijeli na pola, jer bi se isključenjem svjedoka, po pravnoj praksi to i napravilo. Odlučujem da se u novim slučajevima više nikada neće uzimati iskaz ovo dvoje svjedoka, jer je njihovo rasuđivanje sumnjivo!’

Nakon svjedočenja, Vere i Špiro su sjeli na šentadu i razmotrili situaciju –Dobro smo prošli! Koliko je tebi nudila Marica za svidočenje? Kad su usporedili ponude Marice i Mariči, skontali su da će podijelivši honorare proći bolje nego da je sve stanje i imanje dobila samo jedna od njih. Uostalom nasljednice su mogle ostati kratkih rukava, jer je šjor Lešina istinska želja bila sve ostaviti Javnoj dobrotvornosti za siromahe. Falše svjedoke nije pekla savjest i jedno su se drugome pravdali –Pa šta smo zgrišili? I mi smo siromasi!

Zbog nečega su se ipak osjećali grješnima. –Kako bidni šjor Toni, jer ga štumak još muči?, zabrinula se Vere – Nije na dobro, moglo bi doć do zapetjaja criva!, postidio se Špiro. –Utrlja sam u lignje isuviše šalamara! A kako tvoja šjora Jube? –Išlo je na zlo, rasplakala se Vere –Puno sam namazala skale sa voskom, mogla bi ostat cotava.

Kasnije ih je uz žmul vina grizodušje prošlo i već su planirali kako bi se dobro bilo vrtjeti oko šjor Tona i pratiti situaciju ako se stanje zbog otrovanih liganja zakomplicira. Tko zna? Možda će opet trebati koji oporučni svjedok!

Kada je autor redaka odlučio zatvoriti temu ‘stastamenata’, nazvao ga je prijatelj obitelji u vrlo zrelim godinama kojemu unuk printa Kamarin, pa ga redovito čita.–Ono si sve izvadio iz škafeta staroga advokata Bare. Spomenio si mi i mater, ali svaka čast, nisi je imentova! Moraš napisat i dvi riči o ovom slučaju…, te je ispripovjedio još poneku ‘stastamentsku’ batudu. Šteta bi bilo ne prenijeti ih publikumu i to sve držeći se one –Rekla mi je jedna osoba, ali je neću imentovat!

Do posljednjeg nastavka sa ‘stastamentskom’ tematikom, ne mislite o sadržaju vlastite posljednje volje. Vraga ne treba zvati! Treba prizivati smijeh za škapulat se od sve više razloga za tugu. A eto, smijeha je u makarskom slučaju bilo i tamo gdje bi ga najmanje očekivali; u oporukama!

Piše: Marino Srzić / foto: privatni album

- Oglas -