Usfulminani sin, pobornik stranke kojoj je na izborima trebala pomoć s neba, već je mjesec dana poticao mater na prebiranje krunice, ne bi li glasovi na izbornoj balanci uz Božju asistenciju prevagnuli na ‘pravu’ stranu. –Moli majko, moli!, korađao ju je na gorljivo obraćanje Svevišnjemu. –Moli kako znaš i umiš, jer ako naši dođu na vlast avancat ću u službi, krešit će mi plaća, neće me zvat svako malo u vojnu rezervu, a tebi u gostionu više neće upadat porezna inšpekcija i financi, nabrajao je benefite što ih je obećavao kandidat-poteštat ako zasjedne u fotelju.

-Molim ja cilo vrime, pa ne znam više koga bi molila! Izmolila sam Litanije svih svetih, a sad sam našla u molitvenik svece zaštitnike Azije i Afrike, pa vapijem i njima, umorna od mrmljanja Očenaša, odgovorila je mater. I zbilja je revno odašiljala pobožne prošnje spram neba. No, za što je u stvari molila o tome sinu nije govorila, nego činila kuco!

Po prebrojavanju kuglica iz izborne žare, sin se vratio doma ni dišperan, ni sretan. Što bi rekli stari; ‘mezo pivac, mezo kanjac’. -I jesam li izmolila?, nestrpljivo ga je zapitala. -I jesi i nisi. Isti broj glasova! Isto ko u engliš-valceru, dva koraka naprid, jedan nazad! Sad vaja opet do koji dan nanovo glasat!

Oglas

-To je jedan mirakul! Uslišio me oni gori! Da mi je znat koji se od onih pustih svetaca zauzeo, odma bi dala šolde za dignit mu oltar!, pala je u religioznu ekstazu. Nakon što ju je sin napao da je molila ‘u krivi zog’, objasnila mu je. -Buzdo! Ko da ja nisam za otoga tvoga poteštata! Ali gledaj vako! Da je odma dobio, ne bi tribalo svitu po drugi put glasat. Ako ne moraju drugi put glasat, onda ostaju doma. Ako ostaju doma, onda ni neće svratit u moju krčmu. Ako ne svrate, neće popit botiju vina, ni izist pijat dropčića. Kad ne potoroše koji patakun, ja neću zaradit, a ako ne zaradim, ko će platit porez, kupit gudina za dat sušit u Vlaško, platit meštra da prominit kupe na krovu? Vako je vuk sit i koza cila! Učinit će se još jedan đir izbora, a ja ću još koju banicu zaradti! Šta se tiče njega, ovi ću put molit da ešprešo dobije!

-Majko ti si jedan Salamun, zadivljeno je sin odslušao materinu taktiku -Tribalo bi te u politiku! -Ni da mogu ne bi! Pa da me svit jedan minut blagosljiva, a godinu dana kune! Fala ti lipa!

Zanimljivo promišljanje o nošenju glavara s odgovornošću, drži danas vodu, baš kao i prije sto godina. Dapače, stara je mudrika i aktualizirala situaciju koja nam se čini novovjeka, a riječ o ‘izbornom turizmu’.
No, vratimo se mi na pravi turizam, jer vrijeme kuri, a rastuću paniku zbog praznih apartmana pomalo ublažava sve debulanije stanje ‘kurbe Korone’.
Dakle ražveljtajmo se i spremajmo na afitavanje!

Turizam, zlatna koka makarskog gospodarstva, puni godinama porezne kase i bušte iznajmljivača. No da bi koka snijela više jaja, kapunjeru valja održavati i zbigecati pred navalu. Početak pripreme za preinake i šminkanja već postojećih kapaciteta, iz godine u godinu kreće sve ranije. Apetiti privremenih konzumenata sunca i mora, postajali su vremenom sve zahtjevniji. Afinitete ljetnih potrošača domaćini su pomijom proučavali, pokušavajući ih zadovoljiti, te tako od korisnika izvući po koju forintu, krunu, dinar ili neku drugu povijesnu valutu.

Grozničava atmosfera oko traženja dozvola, potvrda i ostale birokratske papirologije, zahuktala bi se i pred samu sezonu. Ako mislimo da su preci gubili manje živaca od nas radi kartušine sa službenim pečatom, u krivu smo.

Sredinom 20-tih godina počinje se ozbiljnije uviđati kako turizam donosi priliku za izvući se iz mižerije. Poduzimaju se organizirani koraci. Izvješće Odbora za promet stranaca nabraja što je poduzeto: ‘Kako o našim prirodnim ljepotama nije upoznat strani svijet pristupilo se 1922. izradi prospekata kupališta. Rasturaju se po svijetu, posebice po Austriji, Čehoslovačkoj, Njemačkoj, što nam je lijepi broj gostiju dovelo!’ Nadalje se spominju komunalni radovi: ‘Isušeno je malarično tlo jezera pored kupališta, markiraju se novi usponi i rede staze za planinarske pohode. Tako će se izbjeći tragedije koje se znaju desiti s namjernicima penjačima. Oni misle da je uspon na Biokovo jednak španciranju po rivi, te grdno stradaju.’ Eto još jedne aktualne poveznice sa slučajevima češko-slovačko-poljskih pohoda u brdo s japankama na nogama.

‘Radi se i na ubrzanom izmještanju neprikladne klaonice s Plišćevca na periferiju. Stara se zgrada nalazi na raskršću čiji putovi vode do samog žala, pa odvodni kanal, pun krvi i izmeta od živine, vodi direktno do mora, što za žege i oseke zaudara i prijeti zarazi. To valja urgentno riješiti’ Problem je zaista brzo i riješen, no s čistoćom u konačištima inspekcija se žestoko bori. Nakon prijave loših higijenskih uvjeta u jednom pansionu, vlasnik se žali na rezultate izvida i pokušava naći opravdanje:

‘Ja se osjećam posve nevin što komisija tvrdi da je nešto neprikladnog našla. Borim se svim sredstvima kontra muha i brekuja, postavljajući ljepljenke za njihovo uništenje. Te je gamadi i previše, posebice oko murvi, pa to općina, koja prima 2 dinara po svakom gostu od dnevne takse, mora riješiti, a ne samo inkasirati dobit. Što se tiče podova koji su navodno prljavi, to nije istina. Jednom tjedno se fregaju, a ako ih gosti išporkaju ja nisam kriv. Ne može se ribati svaki dan tamo gdje putnici borave, jer bi imali zdravstvenih neprilika ako stanuju u prostorima s vlažnim podom. Ako je nađena koja čačkalica ili mrva na pločicama blagovaonice, to je gostima palo sa stola pri večeri, a ne može se mesti dok ljudi jedu. Od inspektora- liječnika prijavljeno je i posluženo gnjilo meso. On je uzeo komadić i testirao. Da je meso samo po sebi malo smrdljivo to je normalno, jer za dobru pašticadu napraviti, meso treba odležati koji dan. Kad se ne bi tako prethodno pripremilo bilo bi žilavo, a gosti žilavo neće jesti. Pitam se zašto je onda član komisije pojeo sa svojom družinom cijelu teču pašticade ako misli da je nejestiva? Sigurno svoje zdravlje ne bi ugrozio! Još su popili i dvije boce vina na račun kuće! Zbog ovakvih kleveta, sad mi je lokal zatvoren i nemilo pati moja familja i posluga. Stoga molim da sve uzmete u obzir i pansion što hitnije otpečatite!’ Je li otpečaćeno odmah ili kasnije ne znamo, no lokal je sigurno otvoren, te je bez obzira na brekuje i gnjilu pašticadu, još dugo i uspješno radio.

Komplikacije s inspekcijom ima i izvjesni slastičar Babić, Mostarac s privremenim boravkom i obrtom u Makarskoj. Prijavljen je da su mu vrata poslovnog prostora otvorena nedjeljom u neuredovno vrijeme. U žalbi nadležnom organu piše: ‘Mene je zbog Uredbe o neodržavanju nedjeljnog počinka u ljetnoj sezoni, vlast strogo i neopravdano kaznila. Novčanu kaznu nisam moguć platiti, a ni odležati u zamjenu 4 dana u tamnici, jer bi mi posao teško patio. Ja poštujem zakon. U radnji se nisam tijekom popodneva našao da bi prodavao svoje slastice, već da malo prilegnem. Zbog nedostatka stana, nemam se gdje smjestiti nego u skladištu na improvizovanom ležaju. Kako sam umoran od teškog rada odmah zaspao, netko me špijao i želeći mi zlo odmah prijavio. Molim da to uzmete u obzir!’.

Je li trudan i umoran pašticer Babić zaista zaspao ili je u neradno vrijeme prodavao pašte, iz dokumenta nije razvidno. Ime mu često nalazimo u žalbama uz spominjanje konkurenta, poznatog slastičara Martinisa. Tuži se kako mu takmac dobiva bolje gradske pozicije za ljetnu prodaju slastica i plaća manju najamninu za stolove. Sve te povlastice Babić tumači ovako: ‘Gospodin Martinis po mom ličnom uvjerenju protežiran je od nekih nenarodnih elemenata u gradskoj upravi. Eksponent je Mussolinejeve politike u Dalmaciji i talijanski optant. Da je to negdje drugdje u Kraljevini bio bi kažnjen. Ali u Makarskoj trpim ja kao pristaša Radikalne stranke koja samo za otadžbinu diše. Zar pred slugama tuđinaca glavu da priginjamo!’

Radikal- slastičar nije jedini koji iza namještanja pogodnosti za ljetnu zaradu, vidi politiku. Drugi ugostitelj tvrdi kako su iskazi oružnika o ljetnim događanjima u njegovoj gostioni namještaljka: ‘Ja Hrvat jesam i tim se dičim, ali protivu kralja u svom objektu ne dam govoriti! Da su se austrijski gosti izrugivali dinastiji imitirajući namaškarani pripadnike loze Karađorđeviča, te da im se u tome pridružila moja starica majka to je čista laž, jer ona već po Zdravoj Mariji ide leći. Zato umoljavam hitno otvaranje objekta, sada usred sezone na silu zatvorenog!’

Gotovo su svi makarski hotelijeri, gostioničari i vlasnici pansiona, tijekom ljeta vodili ljute borbe s poreznicima. Osim jednog, čija je kafana uživala povlastice svih vlasti. Odgovor čime je to zaslužio krije se u neslužbenom, ali prepoznatljivom imenu lokala kojeg je puk krstio u ‘Špija-bar’. Gazda je, kako je jasno iz kolokvijalnog imena, godinama revnosno prenosio trenutnoj vlasti politički škakljive razgovore svoje klijentele.

Tradicija pismenih prosvjeda u jeku sezone nastavlja se i dalje. 1966. godine u novim prilikama, no s istim lokalnim timbrom, nastaje najpoznatije pismeno ‘bruškinjanje’ Turističkog ureda. Potpisnica mu je Milena pl. Ivanišević Tronkvilova. Originalna i osebujna, britka i odlučna, ova je pripadnica starog plemićkog roda, a u to vrijeme i iznajmljivačica u svom djelu barokne palače, dobro ofregala turističku politiku. Evo fragmenata iz pisma, čiji preslik godinama kruži od ruke do ruke: ‘Sramite se! Mene ste tirali milicijom isprid agencije kad sam nudila smještaj! Samo šta me niste zatvorili! Svojima punite kamare i posteje i garantirate turiste. Svi ste zauzeli mista diretura, a čistačice vam rade na recepciji. Papili ste pare od Elšata, Unre i potresa, papili ste dugoročne kredite za kuće srušene od bombardovanja i sagradili vile! Napunili ste Makarsku Vlavima i seljacima. Mislite da ste vi pametni, a mi blekasti pa moramo slušat vaše dotrine diretura! Sad ste se počeli ulagivat fratrima i popima da opet uzmete položaje. Svi se hebite!’

Da je rečena potpisnica pamfleta ubola u srž problema, složili su se brojni suvremenici. A da podobnost i korupcija imaju prste u turističkoj priči od početka do danas, nije teško povjerovati. Tu nije kraj priče o makarskim turističkim (ne)prilikama. O novim trendovima u turizmu od prije gotovo 100 godina, u slijedećem Kamarinu.
Piše Marino Srzić/ fotografije: privatna arhiva