Makarski vjernički puk bio je vazda revan u pohađanju svojim svetištima. Od jutarnje do večernje Zdravo Marije, izmjenjivali su se svakodnevno na novenama i krunicama, ešaloni crkvenjaka, šantoča i lizioltaraca. Tako su ih posprdno nazivali oni kojima je klečanje u Sv. Marka bilo samo usputno. Revnosni se nisu na to obazirali , već su sukladno karakteru obavljali svoju dužnost, manje ili više dramatično; uzdišući i lupajući se u prsa ili tiho uronjeni u molitvu. No, u crkvenom kalendaru postojali su dani na koje je rijetko tko ostajao ravnodušan. Bilo samo zbog običaja, bilo zbog vjerničke obveze, klupe bi tada bile pretijesne, a redovi ispred ispovjedaonica duži od file pred butigom u vrijeme nestašice.
Osim vjerske važnosti blagdani su nosili i onaj nadožuntani tradicionalni dio. Božić tako proslavlja rođenje Ditićevo, ali ga prati i konfužjun maškula i tondina. Uskrs slavi spomen Kristova uskrsnuća, no pamti se i po zamamnom mirisu sirnica spremnim da izađu iz loštere. I ostale svetkovine pratili su običaji koje s katekizmom nisu imali veze, ali su se puku činile važnijim od crkvenih zakona. Ne leći na grob blaženog Bijankovića za Svetog Lovru ili ne poljubiti relikviju Svetog Klementa, činilo se većim svetogrđem od neispovijedanja pred pričest. Uzaludne su bile župničke propovijedi, narod se tvrdoglavo držao katkad i poganskih navada.
Doba koje je u najljepšem skladu ujedinjavalo tradicionalno i religiozno bili su dani Velike nedilje. Premda bi kruna ovog razdoblja trebao biti Uskrs, Veliki se petak nametao kao najsnažniji događaj. Procesije, pjevanje Muke Gorke i ljubljenje križa, duga su tradicija, čuvana s pomijom. Sporadične zabrane, zbog sigurnosti u doba ratova i ‘nenadinja’, narod je teško prihvaćao i tumačio kao izazivanje još većeg kaštiga od onog koji se trenutno dešava. Procesije s flagelantima, samo-bičevaocima, potiče biskup Bijanković, te su one dugo neizostavni dio potresne slike ophodnji na Veliki petak. Prate ih bosonogi, posve zakrabuljeni nositelji križa. U halji od kostrijeti uz kukuljicu s otvorom za oči i s nanizanim kamenim pizevima oko pasa, pokušavaju okajati grijehe i što bolnije osjetiti Kristovu muku.
Takva praksa nestaje, a pojavljuje se još jednom u poraću, kada se šapće da je ispod pokorničke halje žena. Ovo izaziva ćakule i različite verzije razloga pokore. Naravno bruse se jezici i javljaju tobožnji svjedoci: „ Ne smim reč ko je bio, ali ću kazat ako će ostat u četiri oka. Ta ‘četiri oka’, recipročno rastu još do danas.
U Velikoj šetimani, sve propisane crkvene funkcije idu šoto-braco s tradicijskim koloritom. Premda su običaje naši stari doživljavali izvornima, na slične nailazimo diljem Mediterana. Ipak, u svakom je od njih utkan domaći špirit, te ih bez grižnje savjesti možemo nazvati makarskima. Od Cvjetnice do slavljenja Glorije, redao se cijeli tjedan ispunjen svečanim obredima u kojima puk živo sudjeluje. Ozračje tih dana bilo je posebno. Kako ga dočarati kada je živih svjedoka sve manje? Valja zato krenuti u listanje ljetopisa, zapisanih sjećanja, te prebiranjem po žmarivenim litretima.Sve bi krenulo poslije svečane procesije Cvjetnice s maslinovim grančicama i izlaganjem Presvetoga na četrdesetosatno na klanjanje. Novine izvještavaju: ‘Ima li bogougodnije slike doli onog svečanog čina klanjanja u makarskoj katedrali? Klupe su tijesne za silni narod što dolazi otvoriti srce Spasitelju. Prednjače ženske; gospođe i težačice. Zaogrnute su rupcima, uzdišu i taru suze ushitnice.’
O tim tradicionalnim ‘kvarantaorama’, neka bi klanjateljica, šapčući kumi do sebe u banku, progovorila drugačije -Vidi one sprida, opet nije učinila cilu uru. Misli da će joj se oprostit griji jer je na glavu stavila veletu iz Trsta. Boje bi bilo da se više moli, a manje zbigecaje! Toliko poimanju o svetom činu kod nekih.
Na Veliki četvrtak, Makarani su pjevali drevni napjev ‘Prosti Gospodine’. Skladni ritam muških glasova narušio bi jedino povremeno kakav prenapadan sopran iz ženskog puka kreštavo zavijajući –Smiluj se nama!
No, dostojanstvo je još agresivnije narušavao ‘baraban’ Običaj bučnog reagiranja udaranjem o klupe, na spomen imena Barabe, sudionika u procesu protiv Krista, znao je prevršiti mjeru simboličnog.
Župnik svjedoči: ‘Baraban je prevšrio sve mjere dopustivosti. To više nije skladno lupanje po klupama, već gotovo barbarski čin kojemu treba doskočiti. Mularija upada u crkvu pa bijama udara po bancima i uništava inventar.’Eto što se događa kad vjernički žar prijeđe u grezu berekinadu!
Svečano-dramatično obilježavanje Velikog petka, uvijek je bilo centralnim zbivanjem u Velikom tjednu. Događaje je nekoć tradicionalno najavljivao Mijo Madunić, dična starina i sudionik Viškog boja. Uz reske zvukove bučne škrgatoljke, objavljivao je vičući zorom po gradu -Započinje Muka Gorka!
Pjevanje Muke uz nošenje križa, odvijalo se po tradicionalno uhodanom redu, ophodnjom po grobištima i crkvama. U dogovorenom trenutku velikom su se križu pridruživale križonoše s pjevačima iz Makra i Kotišine, pa su skladno zajednički završavali napjev. Potom bi slijedio zajednički odmor na Svetom Petru uz posne kikače, fritule i krokanat, kojeg su prodavale makarske pekarice. Praktični dio događaja one su znale komentirati: -Kišno vrime na Veliki petak je tuga, ko ne proda kikače neće otplatit duga!Baš kao neki slogan za današnje sindikate djelatnika u prerađivačkoj industriji.
Pjevači, posebno basovi, najcjenjeniji su sudionici Muke Gorke. Njihova preporuka za održavanje ‘de profondo-baša’ , u napornom višesatnom pjevanju bila je slijedeća -Odma zorom izist koju slanu srdelu, pa možeš pivat i do Božića!
Nakon ispjevanih čak 188 kitica, sve bi zalijevali cijelim crnim vinom, poštujući onu: ‘Na Veliki petak, koliko vina- toliko krvi!’ Treba li naglasiti da je ovaj običaj bio posebno popularan ne samo zbog brige o zdravlju, nego i zbog ljubavi prema kapljici.
U ophodnjama Muke, sudjeluju i žene, a djeca nose svoj ‘mali križ’. Procesije po svršetku centralne mise, posebno su bile svečane. Sudjelovala bi: Gradska glazba, vatrogasci, žandarmerija, redarstvo, gradska društva, bratovštine. Na čelu puka iza križa ponosno su kročili odličnici, općinari, poglavari i poteštati. Običaj čuvara Kristova groba, muškaraca u marinerskim, ali i vatrogasnim, ‘pompijerskim’ monturama, nažalost je otišao u zaborav. Netom poslije Drugog rata, nova vlast je još uvijek respektirala tradiciju i nije posezala za zabranama, unatoč ideologiji lišenoj Boga. Ponosan nositelj Partizanske spomenice, poštujući zavjet iz ratnih pogibeljnih situacija, stupa tako procesijom i preuzima križ.
Nove prilike ipak su donosile tenzije i redali se dišpeti narodne vlasti.
U ljetopisu stoji: ‘Jutarnja procesija koja je krenula u 5 sati ujutro brzo je naišla na zapreku. Na zaokretu puta u tjesnacu kraj bivšeg Suda bio je zakrčen put teretnim kamionom, pa je procesija morala skrenuti. Narod je negodovao, a posebno je bilo ganutljivo vidjeti kako sestre Lovrinčević s prozora svoje kuće suze liju zbog takve ujdurme’ Broj muških sudionika sve je manji. 1951. godina; ‘ Kad je župni pomoćnik objavio da se još nitko nije javio nositi križ, svi su bili potreseni. Prije su se Makarani takmičili tko će nositi križ i pribilježavali godinama unaprijed. Žene su uspjele naći križonošu, ali nije rodom Makaranin. Žalosno!’Zabrane idu i dalje: ‘Glorija na Veliku subotu, počela je zvoniti u 10.30. kad školskoj djeci počinje veliki odmor. Običajno su djeca uvijek hitala, za vrijeme zvonjenja, umiti se po staroj navadi na česmi. Ali direktor je produžio sat za 21 minutu točno kad Glorija prestade. Samo se Božica Petrović usudila povesti djecu na umivanje, no čini se da zbog toga gubi posao“ .
Demonstrativni čin učiteljice Petrović zvane Timotejke, koja posmrtno ostavlja kuću župi, zbilja ju je koštao službe. Veliki se petak počinje i službeno lišavati prava javnosti. Župnik zapisuje: 1957.godina: ‘Tradicionalna pučka jutarnja procesija ove je godine od vlasti zabranjena, no večernja ophodnja oko crkve smije se održati’
Sljedeći korak vlasti godinu kasnije konačno zatvara vjekovnu tradiciju između četiri zida crkve.
Baba jednog višeg činovnika sekretarijata, ogorčena ovakvim zabranom, izlazi na vrata Sv. Marka i na sav glas pjeva Muku. Kad je žene pokušavaju smiriti ničice pada pred oltarom i moli Gospodina za oprost grijeha nasljednika, neutješno jecajući -A dide su mu i otac križ nosili!
Inat je proradio u godini zabrane i ljubljenje križa traje toliko dugo, da je gostujući biskup Franić primoran zaustaviti red, podignuti križ i pozvati da mu se svi zajedno naklone, te tako okončati misu. Običaj ljubljenja križa izostaje prema kronologiji zbivanja u župi 1972. godine, zbog opasnosti epidemije variole vere, te prošle, kao i ove godine, kada nam je nova pošast, zvana nesritnicom Koronom, pomutila stare navade.
Kroz sve vrijeme, praktični vjernici javno, a oni kojima zbog pozicije nije nekoć bilo uputno ispoljavati religioznost, tajno, prakticiraju uskrsne običaje. Jedni su zaticali na kvadar maslinu, a drugi je skrivali u armerunu. Jedni blagosljivali sirnice noseći ih u bijelom tavajolu iz crkve, a drugi se preporučivali za dobiti ‘bokunić blagoslova’ potajice. U svakom slučaju, nitko se rado nije odricao delicija od Velikog petka do Uskrsa; fritula, bakalara i mlade janjetine.
Nakon svih turbulentnih ideoloških prevrata i promjene sistema, tradicija se od 90-tih godina, manje ili više uspješno obnovila. Broj sudionika u običajima oko Uskrsa, svjedoči kako su puku procesije potrebne. Iz religioznih, intimnih i drugih razloga.
Iz bolno nam znanih razloga ovogodišnja je ‘Velika šetimana’ lišena procesije, ljubljena Križa, zajedničkog pjevanja Muke gorke u zoru.Tako mora biti. Možda stoji i ona –Tko zna zašto je to dobro? Odgovoru ćemo biti svjedoci.
Sretan vam, evo već drugi, ‘ala korona’ Uskrs!
Piše: Marino Srzić / foto: privatna arhiva
