Peti smrtni grijeh; neumjerenost u jelu i piću, samo smo napola dotakli u prošlom điru Kamarina. Grijota je bila ne pozabaviti se opsežnije s makarskim štorijama o manjaži. Zato je pokoja fjaba više o infišanosti u dobre bokune ispunila prošli napis, pa je priča o papanju ‘priko začina’, pojela priču o bumbljenu ‘priko načina’. S pijatima smo završili, te se valja prisjetiti što je bilo s prelivenim žmulima.
Ne da ih je bilo, nego im se sadržaj kontinuirano u potocima slijevao niz grla domaćih lokadura. Teklo je u tolikim količinama, da su neželjene posljedice naveliko punile rubriku naznačenu u Knjigama umrlih kao ‘razlog preminuća’. Uzrok smrti označen dijagnozama; delirium tremens ili ciroza jetre, bilježio se često. Češće nego sasvim pristojne bolesti poput plauritisa, moždanog kolpa ili infarkta. Nije ni čudo!
Odnos spram konzumiranja alkohola nekoć je bio vrlo liberalan, dapače i prihvatljiv. S maliganima bi se krenulo zarana, baš kao danas s vitaminskim pripravcima. Djeci bi već do prve svete pričesti ili primanja u pionire, teklo venama rujno vince u dozama koje nisu zanemarive. Krenulo bi s ‘biklom’, antikim ‘smoothijem’ od jakog crnjaka i kozjeg mlijeka što je navodno garantiralo forcu za dežmekastu mulariju. Slijedio je ‘šato’, žbaćena jaja uz junačku količinu prošeka za debulanu unučad bez apetita. Kad je standard krešio, a alkoholna tolerancija ostala ista, na dječjim su se rođendanima posluživale rum-kocke, pijane štanglice i padišpanji natopljeni litrama maraskina.
U omjeru prst vina i vode do vrha, malešni su ispijali ‘dičje bevande’ ili ‘bevande lunge’. Očevi su se puni roditeljske brige prijetili djeci –Neš’ ti meni iza pečenih srdela pit vode, pa umrit ko oni šta se posli slanih inčuna nalio drito s kanele! Malene se ubrzo na bevandu nije trebalo nagovarati. Od toga se naravno nije postojalo pijančinom, no stvarala se navika. Omjer je vremenom sve više radio u korist vina, te bi na koncu završio sa ‘žmulom ciloga’. Žmul po žmul i eto ti još jednog ‘kapetana crvenog nosa’ na popisu domicilnog pučanstva.
–Nije bilo alkoholičara u nas, tvrdila je Mare –Ko da su bili maniti pit oni alkokol šta se prodava u Barbijerovu apoteku. Alkokol se dupera samo za rane da ne dođe do infeta. Još su ga trošile i neke infišanice-čistunice. Š njime su brisale pašamane, kvake i šjole od postola kad bi se vratile izvanka. Moja je baba govorila da je alkokol od đavla, a da je rakija od Boga. Blažena rakija, sve je ličila! Za muku u štumku popij orahovicu, za fermat proliv rogačušu, za natečene gjandole gargarizaj grlo sa lozom! Stara je Gračka ličila rakijom onu paučinu šta se stvori priko očiju, pa slabo vidiš. Tako je mome didu nalila u oči lozovače –Kume Jakiša je li da sad vidiš boje? To je peklo ko svi kotli iz pakla i bidan je dide zavapio od muke –Vidim moja Gračka i šta vidit ne mogu! Do možđana mi je došlo! Eno vidim pokojnu mater kako iđe uza skale!
Kura jakog alkohola po golom oku izazvala je vidne halucinacije, no kažu da je kum Jakiša poslije rakija-terapije mogao s rive vidit repca na fumaru u Makru. Je li i dalje viđao pokojnu mater nije zabilježeno. Pa vi sad trošite velike šolde po očnim klinikama i sanatorijima.
Uvijek spremna u kantunalu kao siguran lijek kontra nesanice i tjeranja morina, rakija bi se gucnila usred noći. I bez liječničkih recepata i refundacije HZZO-a, zamantavala je učinkovitije od bilo kojeg suvremenog farmaceutskog pripravka. Bila je i važnim dijelom muške toalete poslije brijanja. Većina je pučanstva ipak dijelila mišljenje da ju je grijota koristiti izvan oprobane rute; bocun-grkljan-štumak.
Za kapljicu svih kapljica, važilo je vino. Degustiranje božanskog napitka postalo je danas pomodnim športom snobova. U svom tom mućkanju i coktanju izgubila se duša. Tko kaže da nam i djedovi nisu znali za zanat sommeliera i to bez tečaja. Bili su prirodno nadareni, a ocjene oprobane kapljice glasile bi –Sedam jezika govori! Još je mlado, ali učinit će se kad sazori!, izjavljivali bi nakon naginjanja iz bukare za prvog degustiranja na Svisvete. –Misir-elisir! Ne bi ga mrtvi odbio!, pohvalili bi napivši se poslije dobrog ručka. Jedna se kvaliteta ipak najviše cijenila. Da je bocun uvijek pun! O bukeima i voćnim notama nije se znalo ništa. O športskoj disciplini bumbljena, znalo se i preko mjere.
– Lako ti je sada otič u butigu i kupit boteju. Težaci su prije prodavali vino, ali je to sirotinji bilo skupo. Bila je jedna šta je volila puno surgat u se. Kako se danas to kaže? Prava ‘motorna alkokoličarka’ (valjda notorna), sjećala se M. Jerinica. –Nije imala šoldi, pa je prosila vino uvik na istu fintu. – Ako bi imali samo jednu čikaru? Volim stavit u šalšu, a ostala sam bez kapjice! Jednoj je susidi dozvizdila –A nikad nisi uzajmila dva pamidora za šalšu nego uvik vino? –Šta ću kad mi pamidora uvik dotekne, a vino u kuvanju izlapi!, tako se pravdala i judi bi joj uvik dali.
Naravno, tolike enormne količine vina nisu hlapile u teči, nego u štumku majstorice šalše. Starim bi domaćicama pri vječnom pitanju –Šta danas za užinu?, znalo pasti na pamet –Mogla bi danas Klemičinu šalšu! Potraga za žmulom vina mukte, dala je tako novu dimenziju tradicionalnom jelu.
Za namočiti grlo, bevaduri su se snalazili kako su znali i umjeli . Fermavali su po izlasku iz konoba mulce poslane po dnevnu dozu vina i odglumili napad gušenja, u kojem im navodno jedino nešto u tekućem stanju može pomoći. –Khkhkgh.., krkljali bi pri falšom napadu astme –Mali daj mi brzo guc iz bocuna, skončat ću! Preplašeno bi dijete pružilo botelju za guc, a natrag bi dobilo praznu ambalažu. –Sad je dobro!, prostenjao bi berekin-pijančina i nastavio tražiti novu žrtvu.
Žalovanja i kondolacije, čuvanje mrca i grupna moljenja za dušu pokojnika, bile su idealna prilika za nalit glavurinu. –Jedna je iz Gornjeg primorja dolazila na svako žalovanje, pričala je stara Makarka –Nabrajala bi za svima i uvik bi joj u jedan momenat doša afan. Onda bi je da je vrate u život nalivali rakijom. Tako je neka kuma išla obilato masirat po prsima i potrošila cilu boteju. Primorka je pošpitila na oko i zakukala. –Vrag ti rukodilo odnio, ne rakiju po meni, nego u mene!
Alkoholičarske štorije nisu samo simpatične fjabe iz pučkog života. Tužne priče vezane uz opijanja nose barufe i tuče, odlazak na inkanat, bolest i mižeriju. Nije mali broj rodova kojima je fatalni žmul u obiteljskom grbu bolje pristajao od mača i štita. –Nije njih fundala svitska kriza ni peronošpora u vinogradima, njima je vino-rakija rastočilo i možđane i imanje!, govorilo se o nekoć dobrostojećim familjama kojima je uz alkohol sve krenulo po zlu.
Pilo se i na radnim mjestima. Dokaz stoji u dopisima nadležnima zbog prijetećeg otkaza. Tako je školska inspekcija preporučila za degradiranje učiteljicu ručnog rada radi pripitog stanja na satu. U izvješću stoji: ‘Prema svjedočenju prisutnih đaka i školskog poslužnika privučenog bukom, dotična je napravila velik propust. Naložila je učenici da strojno obrađuje jastučnice na Singer šivaćoj mašini i pri tome je tjerala da radi sve većom brzinom, sve dok nesretna djevojčica nije prošla iglom kroz gotovo cijeli dlan. Učiteljičino pijano stanje je svima bilo vidljivo’
Vesela meštrovica se nekako škapulala, a učenici je dlan zacijelio. Grad je komentirao –Nije popila cilu dozu, pa je to i zahebalo. Kad skroz nalije glavu onda dicu ne uči samo gazjat, nego i one najteže punte, merlo di fondo, toledo i rišelje. Zato joj vaja uvik dat da popije koliko oće!
Eto kako kapljica može biti inspirativna za najfiniji ručni rad!
I gradski službenik na terenu upada u incidente radi maligana. Kao prikupljač poreza, ‘porezni egzekutor’, kako se to službeno zvalo, ekstremno je agresivan. Prijeti seljacima i zanatlijama, ne ominje se sile. Na pritužbe, vlast mora reagirati, pa poglavar razmatra otkaz. Tu odluku mijenja privatno pismo poreznog šefa: ‘Istina da je službenik X sklon piću, no valja istaknuti da postiže najbolje rezultate i donosi najveću količinu ubiranog poreza. Nije za preporučiti njegove metode, ali on uz alkohol izvrsno djeluje. Stoga molim da mu se ne uruči otkaz, a eventualne ćemo probleme riješavati u hodu!’ Još godinama je obavljao svoj posao i ‘okorađan’ bocunom efikasno punio poreznu kasu, te dočekao pijanu penziju.
Eto malog pogleda unazad na povijest makarske neumjerenosti u piću. Štorija je još puno, no žmul se ovog nastavka Kamarina gotovo prelio preko ekrana sa stranice ‘Makarske danas’, pa valja završiti.
Zaključak iz usta naše kazivačice iz prošlosti bi glasio: – Alkokoličara u nas nije bilo! Bilo je lokadura, bevadura, mokre braće, crvenih nosova i kapetana Trinketona, ali to je bilo drugo!
Je li bilo drugo zaključite sami. Kako god bilo nekadašnji su lokaduri bili znatno simpatičniji. Osim po kojoj barufi i mokrenju nasred kale, bili su poznati i po bučnom revanju neusklađenog tonaliteta , te bezbrojnim fjabama u kojima su bili glavni akteri. Današnja mokra braća daleko su agresivnija i pogubnija po okolinu!
Piše Marino Srzić / foto: privatni album
